Srpski zločini u BIH

Kotor Varoš – kv017

PREZIME:                                                       xxxxxxx
IME, IME OCA:                                             xxxxxx
GODINA ROĐENJA:                         1934.
MJESTO ROĐENJA:                          K. Varošu, BiH
PREBIVALIŠTE:                                         Vecici
PRIVREMENI BORAVAK:                           
STRUČNA SPREMA:                        
ZANIMANJE:                                                
ZAPOSLENJE:                                               
BRAČNO STANJE:                            
DRŽAVLJANSTVO:                                      
NACIONALNOST:                                        Muslimanka

Dajem sljedeći
I S K A Z
U
ljeto 1992. god., četnici s vojskom su počeli da maltretiraju, prijete,
susretali su ljude i pucali u njih. Naši su dobili otkaze s posla jer
nisu htjeli ići u srpsku vojsku. Iza toga su počeli da bacaju granate,
od kojih su mnogi poginuli. Pljačkali su po kućama, a iza toga palili.
Sve su to bili mahom naše komšije. Obučeni su većinom u maskirano sa
kokardama na glavi. Počeli smo bježati prema potoku u šumi, jer su nas
okružili sa svih strana. Tada su zapalili 25 kuća.
U
magazi Hibić Ćamila su bili ranjenici, njih oko desetak su tada ubili.
Muniba Hibić je tu bila uz ranjenog sina. Kad su četnici upali, jedan
je upitao: "Šta ti tu radiš?" Rekla je: "Čuvam šlagiranog sina". On
reče: "Ti samo izađi, ja ću da ga izliječim". Munibu su istjerali vani,
a ranjenike poklali, među kojima i njenog sina Nedžifa. Zatim je taj
četnik sa maskom izašao vani i rekao: "Izliječio sam ti ga". Tada je
zaklao i moga sin xxxxxxxxx (25 god.). U susjednoj kući su Hibić Bizu
utjerali u štalu i zapalili.
S
njim i Fatiju Hibić i njenu Habibu koju su tada ranili jer su pucali u
njih. Kad je počelo da gori, ona se izvukla i puzala do kukuruza. Nitko
joj nije mogao priteći u pomoć i umrla je. Jedna joj je noga bila
prebijena. Mog amiđe sina xxxxxxxx su isto tada ubili. Tri dana su
avionima granatirali naše maleno selo, bacali su bojne otrove. Noću
kada pođemo da sahranimo mrtve, oni bacaju one svijetleće metke i
otkriju nas, pa granatama i snajperima.
Ramadana
je ubio Mile Veleušić, prvi komšija. Ranije su bili dobri prijatelji i
uvijek bili skupa. Ramadan je tada rekao: "Ja sam Ramadan", misleći da
ga nije prepoznao i da će ga spasiti. Mile je tada rekao: "Tebe baš i
trebam". Tada ga je iz automata sasjekao. Zatim su redom kupili i
vodili u logore, a mnoge pri tome ubili. Tada su tjerali žene i djecu
prema logoru u Kotor Varošu, govorili su: "Al’ ćemo večeras poženiti,
napravit ćemo im svima srpčad".
Prvo
su ih zatvorili u Vrbanjce, a tada im je jedan rekao: "Ne vraćajte se
nikako kući u Vrbanjice jer će vas sve pobiti na mostu i reći da su to
napravili vaši". xxxxxxxxxxx. Svi su oni jednaki, samo su neki nabili
čarape da ih ne prepoznamo. Glavni četnici su bili: svi Sakani, a Duško
je ranije bio na Vukovaru. žarko je otjerao naše krave, a ljude popalio
u džamiji. Miodrag Seldar je nakon svega zla koje je učinio pobjegao u
Njemačku. Savo Filipović je sve pokrao u kući od moje kćeri.
On
je povadio svu stolariju, centralno grijanje, sanitariju i slavine, sve
kupljeno u Austriji. đuro Kuštić je glavni četnik, prebjegao je poslije
u Njemačku. On je bio glavni koljač i imao svoju četu koljača. Uzme
noževe, pa pred nama oštri govoreći: "Kojim ćemo?" Upali su u Hrvaćane
i pobili sve od reda, a neke ljude i zapalili: Menzil Haska i Fatu koja
nije mogla da bježi, Dugonić Ibru i sina Husu, Opakić Muhu, Pašić Ibru.
Momić
Zoran sa svojom četom je za noć pohvatao 40 muškaraca u Vrbanjcima i
sve ih za noć pobili i ubacili u neku rupu blizu našeg groblja. Neki
nikad nisu ni sahranjeni, već se tijela raspadala i životinje ih
raznose. Odveli su moja dva sina i čovjeka i do danas ništa o njima ne
znam da li su živi ili ne.
 
Potpisom jamčim autentičnost iskaza.
 
U Zagrebu, 30. kolovoza 1994.

{loadposition user18} 

Još sličnih članaka

Odgovori

Back to top button