Kotor Varoš – kv014

PREZIME:                                                       xxxxxx
IME, IME OCA:                                              xxxxxx
GODINA ROĐENJA:                         1934.
MJESTO ROĐENJA:                          Orahovo, K. Varoš, BiH
PREBIVALIŠTE:                                            
PRIVREMENI BORAVAK:                           
STRUČNA SPREMA:                        
ZANIMANJE:                                               
ZAPOSLENJE:                                               
BRAČNO STANJE:                                       
DRŽAVLJANSTVO:                                      
NACIONALNOST:                                        Hrvat

Dajem sljedeći
I S K A Z
Prvi
put su četnici upali u naše selo prošle godine na sv. Antu
(13.06.1992.), tada su nam prijetili i tražili oružje. Ubili su Iliju
Antunovića, a neke ljude ranili. Poslije su svakodnevno dolazili,
pucali, pljačkali, odvodili ljude u logore, ubijali i palili. To isto
su radila i njihova djeca, sve naoružani V ili VI razred, što su s
našom djecom išli u školu. Ništa im nisi smio niti mogao, kada je bila
njihova vlast i oružje. Kod nas vam je ubijeno sedmero ljudi, sve
streljano.
Draguljić
Ante se krio s nama po šumi, a nekako su u 10 mjesecu 1992. je došao u
kuću po neke stvari u noći, a tada su ga uhvatili i usmrtili na
krevetu. Nešto prije njega je Marko Jakić, nekako u ljeto krenuo ka
crkvi i na cesti prema Večićima su ga susreli i streljali. Poslije smo
mu našli tijelo sve u raspadu i tako sakupili i sahranili.
Kod
xxxxxx i žene mu xxxxxx su noću zalupali na vrata i rekli: "Otvori,
policija?" xxxxx je otvorio, a oni za vrat, tukli ih oboje i mučili,
tražili pare, a zatim upucali. U taj čas je naišao traktor i
zasvjetlio, a oni se prepali i pobjegli, a xxxx i xxxx ostali samo
ranjeni. Ne mogu reći po imenu koji su bili, ali svi znamo da su to
naše komšije Srbi s kojima nas dijeli samo rijeka Vrbanja.
29.09.1993.
god. na sv. Mihovila oko 21:00 sati navečer ponovo je grupa četnika
upala kod prijatelja mi Jure Bilanović (51. god.) i žene mu Janje (53.
god.). Zatekli su ih pri stolu kako večeraju. Tada su ih tukli, mučili,
mrcvarili, pucali u njih, a prije toga ih boli noževima, sjekli,
masakrirali. Mi smo u kući čuli viku i pucnjavu, ali nismo smjeli
nikud. Drugo jutro je xxxxxxxxxx prvi došao u njihovu kuću i našao Juru
mrtvog. Odmah je izašao i rekao: "Jure je ubijen, a Janje nema?" Svi
smo pomislili, možda je ranjen pa Janja otišla tražiti pomoć.
Svi
smo dotrčali, u sobi smo zatekli Juru golog kako je prebačen preko
kreveta, jedna ruka mu je ispružena, a druga ispod prsiju, glava i
tijelo do pojasa leži potrbuške na krevetu, a donji dio tijela visi.
Na
krevetu i po podu bila je lokva krvi, iza vrata je bio zaklan, a po
leđima izboden nožem, ruke i noge sasječene, preko leđa su pucali
rafalom. Bio je sav zelen, krv se podlila. Janju smo tražili i našli je
pod magazom, vjerovatno je skočila kroz prozor ili je možda izbacili.
Bila je sva isječena, ležala je na stranu sva u krvi.
Odsjekli
su joj jednu dojku, a po cijelom tijelu isječena, stomak joj rasporili
i prostrijelili ju sa dva metka. Ruku i dojku joj nigdje nismo mogli
naći. Od pojasa je bila potpuno gola, a gore je imala neke ostatke od
bluze na sebi. Kad smo ih htjeli sahraniti, nit možeš strpati u deke,
jer je sve u krvi. Na kraju smo ih strpali u deke, a ispod u sanduk
natrpali papira da to upija krv, jer je na sve strane bilo krvavo.
Sve
su to radile naše komšije, mlađi ljudi, ja ih ne poznajem po imenu, ali
znam da su iz Moslovara, Grabovice i Barica. Za odlazak smo potpisali i
platili marke, krenuli smo xxxxxxx1993. god.
Potpisom
ove izjave njen davalac jamči njenu autentičnost, kao i to da je izjava
dana bez prisile, a njen zapisničar da zapisano odgovara danoj izjavi.
 
U Zagrebu, 26. listopada 1993.

---