Kotor Varoš – kv011

PREZIME:                                                       xxxxx
IME, IME OCA:                                              xxxxx
GODINA ROĐENJA:                         1959.
MJESTO ROĐENJA:                          Orahovo, Kotor Varoš, BiH
PREBIVALIŠTE:                                            
PRIVREMENI BORAVAK:                           
STRUČNA SPREMA:                        
ZANIMANJE:                                                
ZAPOSLENJE:                                               
BRAČNO STANJE:                                       
DRŽAVLJANSTVO:                                      
NACIONALNOST:                                        Hrvatica

Dajem sljedeći
I S K A Z
Nas
su četnici opkolili na sv. Antu 1992. god. Tada su harali selom,
naoružani, prijetili, pucali, tražili oružje i kuće pretresali. Tog
dana su ubili jednog komšiju, a nekoliko ih ranili. Opljačkano su
traktorima odvlačili, a što nisu mogli to su palili.
Tih
dana je grupa naoružanih komšija Srba došla u moju kuću i tražili
oružje i pitali za muža. Rekla sam: "Novaca nemam i ne mogu vam dati, a
muž mi je u Zagrebu, radi u xxxxxxxx. Jedan je rekao: "Koji je tvoj
čovjek?" Rekla sam mu, a on će: "Aha, tako znači". Drugi je nešto pisao
u bilježnicu. Prevrtali su po kući, noževima mašu na sve strane. U
jednom času dvojica četnika zatvoriše mi sina xxxxxxxxxxx(1981.) u sobu.
Lupala
sam po vratima i vikala, ali nisu htjeli otvoriti. Kada sam treći put
lupnula vrata su se naglo otvorila, a ja sam pala na pod. Oni su se
smijali, a mali mi je stajao pored regala sav prestrašen. Ispitivali su
ga za oružje i za oca, ali kaže da ga nisu tukli. Svakodnevno su
dolazili i prevrtali, strašili i prijetili. Bilo ih je mnogo ali
sigurna sam da su to sve domaći Srbi. Obučeni su u JNA uniforme, a neki
su imali i kokarde, naoružani puškama, pištoljima, noževima.
Neki
su stavljali maske preko lica da ih se ne prepozna, a neki su usred
bijela dana dolazili bez maske. Jelenko Marković i Ostoja Marković (to
su braća) i onaj od Nenada su zajedno hodali i harali, dobro ih
poznajem, a tada su mi rekli: "Mi više komšije nismo?" Zašto čekate, da
vas ubijemo!" Osim njih bili su i dobro nam poznati  Predrag
Cicmanović, Mirko Božić, Bosiljko Marković, Blaženko Božić zv. "Kobra".
Oni
su 28.06.1992. god. pred večer upali u selo i tu nam silovali desetak
žena, a Peđa je bio vođa. Svi oni su se preko noći promjenuli, tako
npr. Dane Marković i žena mu Nada su bili moji najbolji prijatelji s
kojima smo sve dijelili i tajne nismo imali, a kada je rat počeo oni
nas naprosto ne poznaju. Njihov sin Željko Marković je bio poznati
četnik, ali nije u mom selu, već u susjednom gdje su ga slabije
poznavali.
Bježali
smo i skrivali se po šumi, a 20.07.1992. god. sam s djecom otišla u
Zagreb, gdje mi je muž radio. Djeca nisu smjela ni časa biti sama,
stalno su govorila: "Mama, sad će nas ubiti, sve će nas zaklati, čuvaj
nas". Još uvijek postoji strah u meni i djeci, kao da nismo sigurni,
stalno ih očekujemo da će lupati i zapucati.
Potpisom
ove izjave njen davalac jamči njenu autentičnost, kao i to da je izjava
dana bez prisile, a njen zapisničar da zapisano odgovara danoj izjavi.
 
U Dugom Selu, 27. listopada 1993.
Dajem sljedeći
I S K A Z
Nas
su četnici opkolili na sv. Antu 1992. god. Tada su harali selom,
naoružani, prijetili, pucali, tražili oružje i kuće pretresali. Tog
dana su ubili jednog komšiju, a nekoliko ih ranili. Opljačkano su
traktorima odvlačili, a što nisu mogli to su palili.
Tih
dana je grupa naoružanih komšija Srba došla u moju kuću i tražili
oružje i pitali za muža. Rekla sam: "Novaca nemam i ne mogu vam dati, a
muž mi je u Zagrebu, radi u xxxxxxxx. Jedan je rekao: "Koji je tvoj
čovjek?" Rekla sam mu, a on će: "Aha, tako znači". Drugi je nešto pisao
u bilježnicu. Prevrtali su po kući, noževima mašu na sve strane. U
jednom času dvojica četnika zatvoriše mi sina xxxxxxxxxxx(1981.) u sobu.
Lupala
sam po vratima i vikala, ali nisu htjeli otvoriti. Kada sam treći put
lupnula vrata su se naglo otvorila, a ja sam pala na pod. Oni su se
smijali, a mali mi je stajao pored regala sav prestrašen. Ispitivali su
ga za oružje i za oca, ali kaže da ga nisu tukli. Svakodnevno su
dolazili i prevrtali, strašili i prijetili. Bilo ih je mnogo ali
sigurna sam da su to sve domaći Srbi. Obučeni su u JNA uniforme, a neki
su imali i kokarde, naoružani puškama, pištoljima, noževima.
Neki
su stavljali maske preko lica da ih se ne prepozna, a neki su usred
bijela dana dolazili bez maske. Jelenko Marković i Ostoja Marković (to
su braća) i onaj od Nenada su zajedno hodali i harali, dobro ih
poznajem, a tada su mi rekli: "Mi više komšije nismo?" Zašto čekate, da
vas ubijemo!" Osim njih bili su i dobro nam poznati  Predrag
Cicmanović, Mirko Božić, Bosiljko Marković, Blaženko Božić zv. "Kobra".
Oni
su 28.06.1992. god. pred večer upali u selo i tu nam silovali desetak
žena, a Peđa je bio vođa. Svi oni su se preko noći promjenuli, tako
npr. Dane Marković i žena mu Nada su bili moji najbolji prijatelji s
kojima smo sve dijelili i tajne nismo imali, a kada je rat počeo oni
nas naprosto ne poznaju. Njihov sin Željko Marković je bio poznati
četnik, ali nije u mom selu, već u susjednom gdje su ga slabije
poznavali.
Bježali
smo i skrivali se po šumi, a 20.07.1992. god. sam s djecom otišla u
Zagreb, gdje mi je muž radio. Djeca nisu smjela ni časa biti sama,
stalno su govorila: "Mama, sad će nas ubiti, sve će nas zaklati, čuvaj
nas". Još uvijek postoji strah u meni i djeci, kao da nismo sigurni,
stalno ih očekujemo da će lupati i zapucati.
Potpisom
ove izjave njen davalac jamči njenu autentičnost, kao i to da je izjava
dana bez prisile, a njen zapisničar da zapisano odgovara danoj izjavi.
 
U Dugom Selu, 27. listopada 1993.

---