Srpski zločini u BIH
Kotor Varoš – kv010
PREZIME: xxxxxxx
IME, IME OCA: xxxxxx
GODINA ROĐENJA: 1975.
MJESTO ROĐENJA: Kotor Varoš
PREBIVALIŠTE: Vrbanjci, Kotor Varoš
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
ZAPOSLENJE:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO: BiH
NACIONALNOST:
IME, IME OCA: xxxxxx
GODINA ROĐENJA: 1975.
MJESTO ROĐENJA: Kotor Varoš
PREBIVALIŠTE: Vrbanjci, Kotor Varoš
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
ZAPOSLENJE:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO: BiH
NACIONALNOST:
Dajem sljedeći
I S K A Z
U
Kotor Varoši prije rata, živjelo se dobro. To je bio bogat kraj,
industrijski razvijen , ali su odnosi između Muslimana, Hrvata sa
Srbima bili dobri. Živjela sam u selu Vrbanjci, gdje sam bila udata,
tek osam mjeseci u braku. Živjela sam u velikoj kući, obrađivali smo
zemlju i uzgajali stoku. Sve smo imali, ništa nam nije nedostajalo.
15.06.1992.
god., četnici su okupirali Vrbanjce. Upali su u selo i oduzeli sve
oružje koje su u selu našli. Imali su na sebi crne uniforme, a na glavi
su nosili crvene beretke. Na rukama su imali izvezene oznake
pripadnosti, ali ja ih ne poznajem. Bili su to Srbi iz Grabovice, jer
su ih neki mještani prepoznali.
Jedna
je žena dok su je tjerali iz kuće, povikala: "Ubiše mi muža, Rade spasi
ga!" Ona je poznavala četnika, koji joj upao u kuću i molila ga je da
joj poštedi supruga.
Kada
su nas istjerali iz kuća, vidjeli smo da kupe muškarce sa ceste
Vrbanjci. Odveli su ih u kafić u centru sela i tamo su ih zlostavljali.
Tu su zaklali jednog mladića, a ostale su streljali. U tom su kafiću,
ubili oko 18 mladića, koji su prilikom napada na selo, pružali otpor.
Muškarce
su odvojili od žena i djece, i njih su počeli tući, još pred nama. Tu
su pretukli starca AZIZA 68. god., ne znam da li je preživio. U štali
su ubili još dvojicu ljudi. Tu su pred štalom 35 muškaraca postrojili
uza zid, među njima se nalazio i moj suprug, i počeli su rafalnu
paljbu. Moj je suprug pao, prije nego su ga pogodili.
Jedan
je četnik otišao na štalu po sijeno, da ih zapali, a u međuvremenu je
moj suprug sa još dvojicom preživjelih iskočio van. Jedan je mladić sa
njima, bio ranjen dum-dum metkom u stomak, tako da su ga morali nositi.
Legli su uza zid, praveći se mrtvi. Četnici su bacili bombu u štalu, da
njome dokrajče one koji su možda još živi, a potom ih zapalili.
Moj
je suprug sa još dvojicom ranjenih ljudi, uspio preživjeti ovo masovno
streljanje. Četnici su primjetili da se nekolicina izvukla i krenuli su
u potjeru za njima. Otišli su ih tražiti četnici: Petar i Ilija Ralj,
Miloš Novak. Međutim, nisu ih uspjeli naći. Uspjeli su preći na
slobodnu teritoriju. Ova tri četnika su najgori zločinci.
Nas,
žene i djecu otjerali su do raskršća i tu su nas natjerali da legnemo u
jarak. Bilo nas je oko 300 žena i djece, iz Vrbanjaca i hrvatskog sela
Šipure. Tada su došli autobusi i potrpali su nas u njih. Odveli su nas
u Kotor Varoš, u Pilanu. Smjestili su nas u restoran društvene prehrane
Pilane. Pilana je smještena u blizini srednje škole, u samom Centru
Kotor Varoši. Kako nas je bilo puno prebacili su nas u hangar
(proizvodnu halu) koji je bio potpuno prazan. Tu su nas smjestili, na
goli pod i zatvorili nas. Provela sam u Pilani 10 dana. Bilo nas je oko
350 ljudi.
Hrana je
bila loša. Riza na vodi, i kruh svaki drugi dan. Jedan kruh na 10
ljudi. Tek desetog dana posjetili su nas Međunarodni Crveni Križ i
izvršili popis. Do tada nitko nije došao u logor. Te smo večeri bili
pušteni. Odveli su nas autobusima do Smetovo, više Travnika, gdje su
nas preuzeli vojnici ABiH.
Za
vrijeme mog boravka u logoru, svakodnevno sam silovana. Dolazili bi
uvečer i birali žene. Ulazili bi u hangar i pucali. Jedan je došao po
mene, upalio upaljač i osvijetlio mi lice. Naredio je, da izađem.
Izlazile bi žene i prije toga, ali nisu pričale što se dešava. Šutjele
su. Kada mi je naredio da izađem, nisam znala o čemu se radi. Žene je
bilo sramota priznati da su silovane. Mislila sam da sam sama, a
kasnije sam shvatila, da smo sve silovane. Mislila sam u početku, da je
to baš mene potrefilo, ali svaka koja je izvedena, bila je silovana.
Prvu
noć kada sam došla u logor, došao je jedan po mene i po još jednu
djevojku. Odveo me da uzmemo vodu za djecu. Tamo se nalazila skupina
srpskih žena i imale su nož u rukama. Tukli su jednog Srbina, jer nije
htio silovati žene i one su ga tukle i htjele su ga klati, jer je
pogriješio. Preplašile smo se.
Nismo
znale što nas čeka. Vratile smo se nazad. Navečer je došao drugi po
mene, i izveo me van. Krenuli smo gore, u kancelarije. Sve se to nalazi
u krugu Pilane. U zgradi na drugom katu. Odmah na hodniku vidjela sam
kako žene plaču. Išli smo hodnikom i zaustavili smo se pred jednom od
kancelarija. Tu se nalazila grupa od 5-6 četnika. Ugurao me u sobu i
naredio mi da se skinem. Nisam htjela.
Ošamario
me i rekao da moram. Pitao me za muža i gdje je. Tada je krenuo na
mene. Nisam se htjela skinuti, pa me je on svlačio, tukavši me pri
tome. Silovao me je, brutalno i zvjerski. Kada je završio obukao se i
otišao iz sobe. Iza njega ušao je drugi. I taj me je četnik silovao.
Kada je svršio, obuka se i naredio i meni da se obučem. Vratio me je u
hangar među logoraše. Nastavili su tu noć izvoditi žene i djevojke, sve
do jutarnjih sati. Tu me večer više nisu dirali. Nakon tri dana, ponovo
su došli po mene.
Došao
je mladi četnik i počeo me provocirati. Da li mi je bilo dobro sa
njima? Jesam li ih se zaželila? Rekao mi je da se spremim za tu večer,
da će doći po mene.
Silovali
su nas svo vrijeme našeg zatočeništva u Pilani. Najmlađa je imala 16
godina, bila je god. dana mlađa od mene. To sam saznala u Travniku,
kada je jedna žena došla da nas pita, imamo li problema i da nas odvede
u KBC Travnik. Tada se i ta djevojčica javila i otišla s nama na
pregled. Tu su nas pregledali i dali potvrde da smo bile u logoru i da
smo silovane. Ja sam tu potvrdu bacila, jer sam se bojala, da će mi muž
saznati.
Iz
Travnika sam otišla za Zagreb i tu sam saznala istinu, da sam trudna.
Nakon svih užasa koje sam proživjela, ta je trudnoća za mene
predstavljala tragediju. Imala sam spontani pobačaj sa suprugom i nisam
mogla zanijeti nakon toga. Ironija sudbine, htjela je nakon tog
nasilja, zanesem sa mučiteljima i kao kaznu da nosim to dijete sa sobom
u život. Napravila sam pobačaj sa dva i pol mjeseca trudnoće, u bolnici
Sveti Duh u Zagrebu.
Spremna sam ovaj iskaz potvrditi pred bilo kojom Međunarodnom Komisijom ili Sudom.
Zagreb, 19. ožujka 1994.
I S K A Z
U
Kotor Varoši prije rata, živjelo se dobro. To je bio bogat kraj,
industrijski razvijen , ali su odnosi između Muslimana, Hrvata sa
Srbima bili dobri. Živjela sam u selu Vrbanjci, gdje sam bila udata,
tek osam mjeseci u braku. Živjela sam u velikoj kući, obrađivali smo
zemlju i uzgajali stoku. Sve smo imali, ništa nam nije nedostajalo.
15.06.1992.
god., četnici su okupirali Vrbanjce. Upali su u selo i oduzeli sve
oružje koje su u selu našli. Imali su na sebi crne uniforme, a na glavi
su nosili crvene beretke. Na rukama su imali izvezene oznake
pripadnosti, ali ja ih ne poznajem. Bili su to Srbi iz Grabovice, jer
su ih neki mještani prepoznali.
Jedna
je žena dok su je tjerali iz kuće, povikala: "Ubiše mi muža, Rade spasi
ga!" Ona je poznavala četnika, koji joj upao u kuću i molila ga je da
joj poštedi supruga.
Kada
su nas istjerali iz kuća, vidjeli smo da kupe muškarce sa ceste
Vrbanjci. Odveli su ih u kafić u centru sela i tamo su ih zlostavljali.
Tu su zaklali jednog mladića, a ostale su streljali. U tom su kafiću,
ubili oko 18 mladića, koji su prilikom napada na selo, pružali otpor.
Muškarce
su odvojili od žena i djece, i njih su počeli tući, još pred nama. Tu
su pretukli starca AZIZA 68. god., ne znam da li je preživio. U štali
su ubili još dvojicu ljudi. Tu su pred štalom 35 muškaraca postrojili
uza zid, među njima se nalazio i moj suprug, i počeli su rafalnu
paljbu. Moj je suprug pao, prije nego su ga pogodili.
Jedan
je četnik otišao na štalu po sijeno, da ih zapali, a u međuvremenu je
moj suprug sa još dvojicom preživjelih iskočio van. Jedan je mladić sa
njima, bio ranjen dum-dum metkom u stomak, tako da su ga morali nositi.
Legli su uza zid, praveći se mrtvi. Četnici su bacili bombu u štalu, da
njome dokrajče one koji su možda još živi, a potom ih zapalili.
Moj
je suprug sa još dvojicom ranjenih ljudi, uspio preživjeti ovo masovno
streljanje. Četnici su primjetili da se nekolicina izvukla i krenuli su
u potjeru za njima. Otišli su ih tražiti četnici: Petar i Ilija Ralj,
Miloš Novak. Međutim, nisu ih uspjeli naći. Uspjeli su preći na
slobodnu teritoriju. Ova tri četnika su najgori zločinci.
Nas,
žene i djecu otjerali su do raskršća i tu su nas natjerali da legnemo u
jarak. Bilo nas je oko 300 žena i djece, iz Vrbanjaca i hrvatskog sela
Šipure. Tada su došli autobusi i potrpali su nas u njih. Odveli su nas
u Kotor Varoš, u Pilanu. Smjestili su nas u restoran društvene prehrane
Pilane. Pilana je smještena u blizini srednje škole, u samom Centru
Kotor Varoši. Kako nas je bilo puno prebacili su nas u hangar
(proizvodnu halu) koji je bio potpuno prazan. Tu su nas smjestili, na
goli pod i zatvorili nas. Provela sam u Pilani 10 dana. Bilo nas je oko
350 ljudi.
Hrana je
bila loša. Riza na vodi, i kruh svaki drugi dan. Jedan kruh na 10
ljudi. Tek desetog dana posjetili su nas Međunarodni Crveni Križ i
izvršili popis. Do tada nitko nije došao u logor. Te smo večeri bili
pušteni. Odveli su nas autobusima do Smetovo, više Travnika, gdje su
nas preuzeli vojnici ABiH.
Za
vrijeme mog boravka u logoru, svakodnevno sam silovana. Dolazili bi
uvečer i birali žene. Ulazili bi u hangar i pucali. Jedan je došao po
mene, upalio upaljač i osvijetlio mi lice. Naredio je, da izađem.
Izlazile bi žene i prije toga, ali nisu pričale što se dešava. Šutjele
su. Kada mi je naredio da izađem, nisam znala o čemu se radi. Žene je
bilo sramota priznati da su silovane. Mislila sam da sam sama, a
kasnije sam shvatila, da smo sve silovane. Mislila sam u početku, da je
to baš mene potrefilo, ali svaka koja je izvedena, bila je silovana.
Prvu
noć kada sam došla u logor, došao je jedan po mene i po još jednu
djevojku. Odveo me da uzmemo vodu za djecu. Tamo se nalazila skupina
srpskih žena i imale su nož u rukama. Tukli su jednog Srbina, jer nije
htio silovati žene i one su ga tukle i htjele su ga klati, jer je
pogriješio. Preplašile smo se.
Nismo
znale što nas čeka. Vratile smo se nazad. Navečer je došao drugi po
mene, i izveo me van. Krenuli smo gore, u kancelarije. Sve se to nalazi
u krugu Pilane. U zgradi na drugom katu. Odmah na hodniku vidjela sam
kako žene plaču. Išli smo hodnikom i zaustavili smo se pred jednom od
kancelarija. Tu se nalazila grupa od 5-6 četnika. Ugurao me u sobu i
naredio mi da se skinem. Nisam htjela.
Ošamario
me i rekao da moram. Pitao me za muža i gdje je. Tada je krenuo na
mene. Nisam se htjela skinuti, pa me je on svlačio, tukavši me pri
tome. Silovao me je, brutalno i zvjerski. Kada je završio obukao se i
otišao iz sobe. Iza njega ušao je drugi. I taj me je četnik silovao.
Kada je svršio, obuka se i naredio i meni da se obučem. Vratio me je u
hangar među logoraše. Nastavili su tu noć izvoditi žene i djevojke, sve
do jutarnjih sati. Tu me večer više nisu dirali. Nakon tri dana, ponovo
su došli po mene.
Došao
je mladi četnik i počeo me provocirati. Da li mi je bilo dobro sa
njima? Jesam li ih se zaželila? Rekao mi je da se spremim za tu večer,
da će doći po mene.
Silovali
su nas svo vrijeme našeg zatočeništva u Pilani. Najmlađa je imala 16
godina, bila je god. dana mlađa od mene. To sam saznala u Travniku,
kada je jedna žena došla da nas pita, imamo li problema i da nas odvede
u KBC Travnik. Tada se i ta djevojčica javila i otišla s nama na
pregled. Tu su nas pregledali i dali potvrde da smo bile u logoru i da
smo silovane. Ja sam tu potvrdu bacila, jer sam se bojala, da će mi muž
saznati.
Iz
Travnika sam otišla za Zagreb i tu sam saznala istinu, da sam trudna.
Nakon svih užasa koje sam proživjela, ta je trudnoća za mene
predstavljala tragediju. Imala sam spontani pobačaj sa suprugom i nisam
mogla zanijeti nakon toga. Ironija sudbine, htjela je nakon tog
nasilja, zanesem sa mučiteljima i kao kaznu da nosim to dijete sa sobom
u život. Napravila sam pobačaj sa dva i pol mjeseca trudnoće, u bolnici
Sveti Duh u Zagrebu.
Spremna sam ovaj iskaz potvrditi pred bilo kojom Međunarodnom Komisijom ili Sudom.
Zagreb, 19. ožujka 1994.
{loadposition user18}
