Iskazi

Kotor Varoš – kv007

IME I PREZIME:                                 xxxxxxxxxxx
DATUM ROĐENJA:               1965.
MJESTO ROĐENJA:             
MJESTO BORAVKA:                        Dabovci, Kotor Varoš, BiH
ZANIMANJE:                        
BRAČNO STANJE:                           
NACIONALNOST:                            Muslimanka
VJEROISPOVJEST:                Islam
DRŽAVLJANSTVO:                           Republika BiH

Dajem sljedeći
I S K A Z
Prije
izbijanja sukoba, u našem se selu živjelo dobro, a odnosi su bili
normalni sa našim susjedima Srbima. Dabovci su od Kotor Varosi udaljeni
oko 7 km. U selu je većinsko stanovništvo bilo muslimansko a bilo je i
oko 10% Hrvata, i nekoliko srpskih kuća uz cestu. Dabovci su se
nalazili u okruženju čistih srpskih sela: Maslovare, Grabovica, Obodnik
sela prema Tesliću. U samom gradu Kotor Varošu, bilo je mješano
stanovništvo, ali su većinu u gradu činili Muslimani i Hrvati. Moje
selo Ravno, bilo je čisto muslimansko selo, i okruživala nas je
nekolicina hrvatskih sela. Ostalo su okruženje, činila srpska sela
prema Tesliću, i prema Kotor Varoši.
11.
lipnja 1992. godine, na Kurban‑bajram, ljudi su otišli u džamije.
Istovremeno su Srbi, pripremili cjelokupnu blokadu područja, a otvorena
agresija Srba ie započela. U toku dana su pozvali muslimansko i
hrvatsko stanovništvo putem razglasa bilo je pozvano na predaju oružja.
Tražili su, da svo oružje iznesemo na cestu, kako oni ne bi morali
vršiti premetačine i tražiti oružje. lzmeđu 16:00 i 17:00 sati u selo
su ušli tenkovi. Tog je dana Kotor Varoš pao, ali su se okolna
muslimanska sela još držala. Moj djever xxxxxxxxxxxx, taj je dan bio
ubijen. Čim je iz susjednog srpskog sela bila otvorena vatra na
Dabovce, mi smo prebjegli u susjedno hrvatsko selo Hrvaćane. Stigli smo
u selo neposredno prije sumraka. Samo što su nas smjestili u jednu
kuću, započelo je granatiranje sela. Nije bilo struje ni vode, bili smo
sakriveni u podrumu. Negdie oko 23:00 sati uvečer došao je moj djever i
pitao me što čekamo, jer je evakuacija sela već bila izvršena i naš je
podrum ostao posljednji u selu. Tada smo i mi krenuli dalje. Pod kišom
granata i teškog topništva, probili smo se dalje prema selu Licitar,
također hrvatskom selu. U tom smo selu ostali između 4 i 5 dana, a
pošto su Srbi nakon pet dana bili pred ulazom i u to selo, izbjegli smo
dalje, prema muslimanskom selu Čirkino Brdo. Tu sam prenoćila kod
sestre od moje svekrve. Ujutro nas je posjetio xxxxxxx, on je bio
glavni u tom selu, i rekao nam je da moramo dalje, odnosno da tu nećemo
moći ostati.
Neki
su ljudi koji nisu imali oružje ostali u Dabovcima i potpisali
lojalnost Srbima. To smo čuli u Čirkinom Brdu, te da se žene i djeca,
mogu vratiti u selo jer da njih nitko neće dirati. O svom mužu tada
nisam ništa znala. Na cesti su nas dočekali naši susjedi Srbi: MILE,
SLAVKO, RALJA, TOMO, NOVAK NOVAKOVIĆ, ZORAN NOVAK, MARINKO JURIĆ. Sa
jedne strane ceste nalazili su se kafići, a oni su stajali i smijali
nam se. Neki su nam dobacivali. Bio je i neki njihov reporter, koji nas
je slikao. Tada su stigli transporteri puni četnika i opkolili su nas.
Psovali su nam muslimansku majku, i rekli nam da moramo u Večiće.
Večići su bili muslimansko selo, koje jedino nije bilo palo. Rekli su
nam da moramo tamo, i ako se ne predaju do noći, da će nas sve pobiti.
Preko mosta su nas preveli, a dalje smo morali sami. Došli smo u selo i
nikoga u kućama nismo našli. Našli smo samo mještane koji su branili
selo. Tu sam ostala mjesec dana, sa svekrvom i djetetom. Nakon mjesec
dana došao je i moj suprug, i pridružio se obrani sela Večića. Hrane
nije bilo, ili je bilo toliko malo, da nisam mogla niti djete
prehraniti. U toj kući gdje sam bila smiještena, bilo je mnogo
izbjeglica, i više nismo imali hrane. Rekla sam mužu da me prebaci
kući. Moj me je suprug noću prebacio u Dabovce i tako sam se vratila.
Moj se suprug vratio u Večiće na prve liniie. Ujutro je moj svekar
došao u kuću i kada nas je vidio da smo se vratili, poludio je. Nije
mogao da shvati, da sam se sa djetetom vratila kući i zbog toga je bio
jako nesretan. Bojao se, da će nas četnici sve pobiti, jer su znali da
se moj suprug bori protiv njih.
Komšinice su se brinule za blago i kuću, tako da sam svoju kuću i
gospodarstvo, zatekla nedirnute. Primila sam se posla i brige oko kuće
i zemlje. Provela sam u kući nepunih mjesec dana. No ono što sam prošla
u tim tjednima, može se samo nazvati torturom i psihičkim mučenjem.
Svaki su mi dan dolazili Srbi i maltretirali me zbog muža. Nisu znali
kako sam se vratila u selo, jer je bilo u okruzenju, i nije im bilo
jasno kako sam i gdje prešla. Najori su bili DUŠAN MARKOVIĆ ‑ DULE;
PETAR I RADENKO RALJA; ŽELJKO ‑ CILE; ZORAN KOVAČEVIĆ ‑ bio je
Komandant četnika, domaćih Srba. Nisu me tukli, ali su me stalno
maltretirali i ispitivali. Vršili su mi premetačine po kući dolazili su
u svako doba dana i noći. Prjetili su mi. A Miloš Serdar mi je otvoreno
rekao da će me silovati. Sve su to bili Srbi, naše komšije. S nekima od
njih sam išla u školu, a sa nekima sam radila u Tvornici obuće
Proleter. Oko sela su se nalazile postrojbe bivše JNA, četnici iz
Srbije, dok su u selo dolazili domaći Srbi ‑ četnici. 13. augusta 1992.
godine, protjerali su nas iz sela. To su bili srbi iz sela Burče. Kod
stale su nas razdvojili žene na jednu, a muškarce na drugu stranu. Naši
Srbi komšije, stajali su po strani i sve to gledali. Dok smo čekali,
vidjeli smo da su muškarce poredali uz jarak sa druge strane. Nije to
bilo tako blizu, no čule smo rafalnu paljbu i znali smo da su ih sve
pobili. Bilo je sedamnaestoro ljudi iz sela.

LIKOVIĆ ELVIR ‑ 1972.; ČEJVAN SELVEDIN I MUHO ŠABANOVIĆ
preživjeli su to masovno streljanje, ostalih četrnaest muškaraca bilo
je ubijeno. Tada su stigli kamioni i potrpali su nas u njih. Bilo nas
je oko 50 ‑ 80 žena i djece. Toliko nas je bilo da su kamioni bili
pretrpani, jer su s nama odvozili žene i djecu iz drugih sela.
Sveukupno oko 500 duša, potrpanih u četiri kamiona. Morale smo poderati
ceradu na kamionu, jer je toliko bio pretrpan da bi smo se ugušili
drugačije. Nismo znali kuda nas vode, ali smo vidjeli da idemo prema
Kotor Varoši.
Kotor Varoš ‑ Pilana
Pilana
je tvornica drveta, sa halama, ali kada su nas doveli, Pilana je bila
logor. I prije toga slušali smo ljude, da o Pilani pričaju kao logoru,
gdje zatvaraju i muče ljude. To su isto bile i Sredjnoškolski cetar,
kao i osnovna škola. Utjerali su nas u prostor restorana društvene
prehrane. Nedugo nakon toga doveli su još jedan kamion. Muškarce su
pobili odmah po selima, a žene, djecu i starce, doveli su u logoru. Sve
su nas oni htjeli pobiti, samo su imali drugačije načine ubijanja
predviđene za nas žene. U drugom kamioni, doveli su žene i djecu iz
Hanifića i Čirkinog Brda. Kako nas je bilo previše i nismo mogli svi
stati u taj prostor, premjestili su nas u jednu veliku halu. Rekli su
nam da se tu smjestimo, a ja sam među njima, prepoznala MILENKA
TOVILOVIĆA ‑ 1967. godište, išao ie samnom u srednju školu, iz
Maslovara je. Nosio je policijsku uniformu. Hale su bile prazne, bez
mašina i strojeva. Pitala sam ga što će biti s nama, otvoreno mi je
rekao, da su sve u selu pobili, a da će nas protjerati. Pokupili su
neke mlađe djevojke, da nam navodno donesu vode. Dugo ih nije bilo, ali
su se kasnije vratile s vodom. Bilo je hladno u halama noću. Nije bilo
struje, nije bilo hrane. Negdje oko ponoći, ušla je nekolicina u halu,
s upaliačima i baterijama i počeli su prozivati djevojke. Prvu su
izveli djevojku iz Čirkina Brda, 17. godina. Dugo je nije bilo. Mislili
smo da su je ubili, jer smo čuli rafal vani.
Kada
su je vratili, jedan je prozvao mene i izveo me van. Pitao me za muža,
koliko imam djece, odakle sam, gdje živim, sve podatke, Tada mi je
rekao da me "mora silovati". Počela sam ga moliti da me ne dira i da me
pusti. Odveo me u drugu halu, na neke daske. Sve je smrdjelo na trulež.
Rekao je da ako neće on, da će me silovati drugi, tek tada sam vidjela
da je iza mene još jedan. Opirala sam se, plakala, molila ga, no ništa
nije pomoglo. Silovao me je, nije bio grub, nije me povrijedio. Nakon
toga, vratio me nazad. Tada sam rekla svekrvi, da mi samo pazi na
djete, i da nije važno što će biti sa mnom. Tada sam pomislila, da ću
se ubiti, objesiti u hali. Tu sramotu nisam mogla podnijeti. Čitavo sam
vrijeme plakala, ništa me nije moglo utješiti. Nakon mene izveli su
Belkisu, nakon Belkise moju jetrvu. A svaki puta kada su ušli,
prozivali su po imenima, točnu su znali imena žena koje su mlađe ili
koje su djevojke.
Nedugo
nakon što su vratili posljednju grupu, ponovo su me odveli. Ovaj put
vodili su me negdje gore, nekim stepenicama, u malu prostoriju iznad
hale, najvjeroiatnije bivše kancelarije. Ušla sam i vidjela sam da ih
je pet – šest. Ovaj što me doveo, naredio mi je da se skinem. Nisam
htjela. Borila sam se s njima, ali mi je jedan zaprijetio da će mi
zaklati djete. Kada mi je to spomenuo, ja sam se izbezumila. Pala sam.
Znam da su me silovala četvorica, za ostale neznam. Kada sam došla k
sebi, vidjela sam da krvarim. Došla sam k sebi tek na stepenicama. Tu
me je jedan četnik našao i odveo me dolje u halu. Dopuzala sam nazad,
doslovce sam puzala jer nisam bila u stanju da hodam. Moja je svekrva
vrisnula kada me ugledala, toliko sam užasno izgledala. Žene su mi
pomogle, pronašle neke krepe, da pokušam da sakrijem krv i da zaustavim
krvarenje.
Najmlađa
je imala 16 godina, Vasvija Lihović, silovali su je četnici, doslovce
je iskasapili, jedva je preživjela. Taj je pakao trajao čitavu noć. Ne
znam koliko je žena silovano, jer o tome nismo pričali. Kada je svanulo
jutro, kada se sve vidi i tragovi krvi, modrice, podlivi, tek tada je
sav užas pokazao pravo lice. Četnici su se ponašali normalno kao da se
ništa nije dogodilo. Kao da nam ništa nisu uradili.

Ujutro su došle žene iz Crvenog Križa, Kotor Varoši. Među njima je bila
i Sanela Tatar, muslimanka, no Srbi su je rasporedili pod radnom
obvezom u Crveni Križ. Morala je to raditi. Molila sam je da mi
pomogne, da mi donese nešto od odijeće i hrane za djete. Popisali su
nas, navodno za hranu, za ručak. Do tada, nismo dobili nikakvu hranu.
Sanela mi je rekla, da ćemo najvjerojatnije kućama, ako ne kućama tada
najvjerojatnije za Travnik. Tada su nas tukli, odnosno ono malo staraca
što je bilo sa nama. Pred nama su pretukli Hrvata MARINKA JURIĆA
(starca od 54. godine), polomili su ga od batina. Negdje popodne, došao
je policajac i rekao nam da autobusima idemo za Vlašić. Međutim žene iz
drugog sela nisu htjele ići bez djece. Naime kada su ih uhvatili, djeca
su se posakrivala, tako da su im djeca ostala u selu, a žene bez djece
nisu htiele ići nigdje bez njih. Tada su rekli ženama, da će ih vratiti
u selo po djecu. I da se žene, čija su djeca ostala odvoje na drugu
stranu.

Mi smo izišle iz hale, uputile se prema autobusu koji nas je čekao.
Među nama bila je i žena pred porodom i nju su silovali. Tu su nas
potrpali u autobus i odveli nas na Smetove, gdje se nalazila linija
razgraničenja sa HVO-om. Neke su žene ostale u Pilani iza nas. Što je
bilo sa njima ne znam. Mogu samo zamisliati kakva im je bila sudbina.
HVO nas je prebacio u Travnik. U Travniku su nas pitali, da li nam
treba doktor i ima li među nama silovanih. Javile smo se. Sutradan su
nas odveli ginekologu, Srbinu koji nas je pregledao u KBC Travnik. No
nigdje nije zapisao da smo silovane, sigurno jer je bio Srbin, nije to
želio da zapiše. Naš tridesetak otišlo na pregled. Dao nam je nalaz i
mišljenje. Međutim nema imena doktora, nigdje ne piše da smo silovane.
Bilo je i djevojaka koje se ostale trudne. Znam za nekolicinu takovih,
koje su kasnije u Zagrebu, izvršile pobačaj. Uvjeti života u Travniku
bili su teški. Nije bilo dovoljno hrane, smieštaj je bio slab, tako da
sam se kasnije prebacila u Hrvatsku i došla u Zagreb. Kada sam došla u
Zagreb, tri mjeseca nisam dobila menstruaciju. Bila sam sigurna da sam
trudna. Nakon što su me sedmorica četnika silovala, to je bila najveća
mogućnost. Kada sam otišla ginekologu, na sreću rekla mi je da se radi
o hormonskom poremećaju, da su mi oba jajnika pomaknuta i oštećena, te
da je pitanje hoću li više uopće moći imati djece.
Spremna
sam ovoj iskaz ponoviti pred Međunarodnim Ratnim Sudom, s nadom da će
svi zločinci biti kažnjeni, a naše patnje time naplaćene.
 
Iskaz uzet 05. prosinca 1994.


{loadposition user18} 

Još sličnih članaka

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back to top button