Srpski zločini u BIH

Kotor Varoš – kv003

PREZIME:                                           xxxxxxx
IME, IME OCA:                                  xxxxx
DATUM ROĐENJA:                           1958.
MJESTO BORAVKA:                        Kotor Varoš, BiH
BROJ OSOBNE KARTE:
HRVATICA

Dajem sljedeći
I S K A Z
11.06.1992.
okupiran je Kotor Varoš od strane kninskog, banjalučkog korpusa uz
saradnju lokalnih Srba. Najveći dio okupacione vojske imao je oznake
JOS (jugoslavenske oružane snage) tj trobojku bez zvijezde. Prije same
okupacije, nekoliko mjeseci ranije pregovarali su SDS Kotor Varoš na
čelu sa Nadjeljkom Đekanovićem sa SDA i HDZ Kotor Varoši o priključenju
Kotor Varoši "SAO Krajini". Uslovi nikada nisu prihvaćeni. Datog datuma
navedene paravojne i vojne snage su ušle u grad. Ja sam u pola sedam
krenula na posao u xxxxxxxx. xxxxxxxxx. U crkvenom dvorištu vidjela sam
puno vojnika. Imali su bedž na grudima koji je izgledao kao oznaka TO.
Iz blizine sam vidjela da je to cvijet đurđevka, a ne ljiljana. Jedan
od vojnika me je legitimisao i po imenu pomislio da sam Srpkinja što me
je spasilo od hapšenja i rekao da danas posla nema i da se vratim kući.
Shvatila sam da mi je brat uhvaćen jer je prije otišao na posao a nije
se vratio kući. Kroz prozor sam gledala kao hapse ljude hrvatske i
muslimanske nacionalnosti, među kojima Danijela Hadžiselimovića, starca
sa preko 80 godina, Teufika Imamovića, Matu Anušića kojeg su proveli u
pidžami. Kurjak Mustafa, Sabahudin, također su odvedeni. Vrević Irfanu,
sudiji za prekršaje u Kotor Varoši, natovarili su oko pet vrećica
deterdženta i zvono oko vrata. Petrušić Petar otac i njegov sin Ivica i
mnogi drugi ukupno 80 ljudi odvedeno je u pilanu. Među njima je bila i
žena predsjednika SO, Mandić Ivka sa dvoje maloljetne djece. Zatvoren
je i Imamović Muharem retardirana osoba, zajedno sa sinom Samirom. Žene
i djeca su pušteni oko jedanaest sati i samo je ostala Andrijević Janja
koja je krenula iz sela Andrijevića u crkvu i pošto je bila spriječena
negativno je reagovala na četnike izjavom da zbog njih ne može u crkvu.
Zatvorena su dva svećenika i hodža i još se ne zna sudbina župnika i
hodže. Kasnije su meni dopustili da zatvorenicima odnesem hranu te sam
upoznata sa svim navedenim. Gledala sam kroz prozor kako izvode iz
zatvora i tuku vani zatvorenike Muradifa i Selima Hodžića i Stipu
Marčinkovića kojem su i ruku slomili. Za sudbinu Muradifa i Selima se
do danas još ništa ne zna.
Drugi
dan su muslimansko selo Hrvaćani sravnili artiljerijom. Sudbina
mještana mi je nepoznata. U tom bogatom selu nijedna kuća nije ostala
čitava. Ovo selo nije pružalo nikakav otpor jer bi mi čuli borbu.
Hrvatsko selo Bilice je također sravnjeno artiljerijom. Ubijeno je
dvanaest ljudi, deset Hrvata i dva Muslimana.
xxxxxxxxxxxxxxxxx
Bilice
su odbile da predaju oružje, a Hrvaćani su se povukli nakon čega je
selo sravnjeno od stane domaćih Srba iz sela Maslovara nakon ulaska i
pljačke imovine iz kuća.
U
dio Kotor Varoši, Kotor koji je 11.06. bio iselio, mještani su se
vratili trećeg dana, predali oružje i ispekli četvero janjaca da bi
odobrovoljili srpske vojnike. Pod izgovorom da je neko od Kotorana
bacio bombu i ubio jednog srpskog vojnika Srbi su spalili cijeli taj
dio Kotor Varoši. Prije toga istjerali su stanovništvo i ubili na mostu
10-12 ljudi među kojima je bila i jedna žena i dijete. U tim danima na
ovakav način ubijeno je više od 500 ljudi što sam saznala od ljudi koji
su imali radnu obavezu – zakopavanja mrtvih u masovne grobnice. Masovne
grobnice se nalaze u Donjem Varošu pokraj džamije i u Vrbancima pored
ceste. Pri tome su koristili bagere. Selo Večići su se branili na
prilazima selu i tada je OS izgubio 52 vojnika. Tada je poginuo oficir
štaba banjalučkog korpusa Srailović Stevo. Nakon poraza u Večićima gdje
su se branili izbjegli Hrvati iz Vrbanjaca i mještani Muslimani, vojska
je u Vrbancima ubila sve mještane koje su zatekli i zapalili džamiju.
Nakon tri dana su avioni JOS-a bombardovali selo Večiće i hrvatsko selo
Viševice "krmačama" i bombama sa bojnim otrovima gdje je stradalo
civilno stanovništvo, a za preživjele znamo da se kriju po pećinama.
Broj žrtava se ne može pretpostaviti jer su ta sela odsječena ali još
JOS nije ušla u ta sela. Većina ostalih sela su okupirana snagama
JOS-a, banjalučkog korpusa, ali i kninskog korpusa iz Hrvatske poznati
kao Martićevci. Vrše se masovne egzekucije mještana i rijetke
izbjeglice govore o silovanjima kao što je slučaj silovanja u Orahovoj
jedanaestogodišnje djevojčice. Hrvate Iliju Draguljića i ženu Katicu
proveli su gole kroz Kotor Varoš, tukli ih i pustili. Nakon tri dana
došli su po Iliju i strijeljali ga pred kućom kao odmazdu za smrt
jednog srpskog policajca. Ilija je bio redovni policajac.
Dio
grada Kotorište je stradao tako što su zapaljivim ručnim bombama
zapalili deset kuća, a mještane su odveli u dvije sobe i to 150
muškaraca u jednu, a 150 žena u drugu radi ispitivanja o predaji
oružja. Osim uobičajenog lovačkog oružja u mjestu nije bilo drugog,
niti vojne organizacije. Prilikom kretanja kroz Kotorište tjerali su
muškarce da trče ispred transportera kao živi zid. Moja tetka, starica
od 70 godina xxxxxxxxx je to sve vidjela i nakon paljevine njene i kuća
njenih sinova, prethodno opljačkanih i nju su pretukli.
Nakon
nekoliko dana pokupljeni su sa područja Kotor Varoši svi muškarci bez
razloga i bez obzira na godine i odvedeni u osnovnu školu "Bratstvo
jedinstvo" gdje se i danas nalazi oko stotinu ljudi, onih koji u
međuvremenu nisu uspjeli pobjeći. U istoj školi zatvorenike tuku. Mirso
Kovačević zadužen za ukop, obavjestio nas je da je tuči podlegao mladić
kojeg znam po imenom Peci.
U
ubistvima i zločinima učestvuju i Srbi iz Kotor Varoša među kojima sam
vidjela Aleksandra Petrovića, oficira banjalučkog korpusa JOS-a,
Ljubobratović Vujadina, učitelja iz Obodnika koji sam sebe naziva
vojvodom. Bajčić Miroslav, Željko Kršić tenkista, Zdravko Kršić koji je
ranije bio sekretar legalne SNO (Sekretarijata za narodnu odbranu), a
sada član SDS-a i ističe se u organizovanju maltretiranja svojih
komšija.
Osim
logora u Maslovarama mnogi ljudi su odvedeni u zatvor u Banja Luku,
među kojima je Anto Mandić predsjednik općine Kotor Varoš, Čirkić M.
funkcioner SDA.
 
U Zagrebu, 1992.

{loadposition user18} 

Još sličnih članaka

Odgovori

Back to top button