Kotor Varoš – kv001

PREZIME:                                          
IME:                                                   
MJESTO ROĐENJA:              Kotor Varoš, BiH
MJESTO BORAVKA:                       
BROJ OSOBNE KARTE:
NACIONALNOST: Musliman

Dajem sljedeći
I S K A Z
11.
juna 1992. god. su stigla tri autobusa specijalaca sa Vrbasa, tzv.
Risovi sa Vrbasa, u plavim uniformama. Krenuli su po kućama da hapse.
Stanovništvo se razbježalo po selima, ostali su xxxxxxxxxxxx. (xxxxxxx)
je ostao kod kuće, bio je pretučen, jedva je ostao živ.
Parkirali
bi po tri auta pred kuću, obijali vrata, tražili ljude, psovali i išli
bi dalje. Ja i moj komšija (xxxxxxxxx) smo se sakrili i otišli da
tražimo porodice. Ostali smo tri dana u selu Ravno. U selu je bilo
pedesetak mladića sa puškama koji su otišli u šumu i osnovali svoj
štab. Porodice su se počele vraćati kućama, u grad jer u selu više nije
bilo mjesta. Kad smo došli kućama ponovo je počelo hapšenje. Hapsili su
po spiskovima koje su dobili od domćih izdajnika, Srba, naših komšija.
Oko 18 juna došli su do mene i tražili mog sina (xxxxxxxxxxx).
Opttužnica – špijuni koji snimaju srpske položaje. Odveli su ih i
vratilli sutradan oko 17 h. Djeca su bila pretučena drvenim maljem. Mog
sina su najviše pretukli jer nije plakao.
Nakon
dva dana došao je bager i počeo kopati. Pred večer su došla tri
traktora sa leševima. Mog komšiju (xxxxxxxx) su natrjerali da im
pomogne istovarati leševe. On je prepoznao dosta ljudi ali nije smio
ništa reći. Ukopavanje leševa se ponavaljalo dva dana. Njihova auta su
dolazila svakih pet minuta; ili su hapsili ili ubijali. Iz naše ulice
(oko 150 kuća) nije odvedena niti jedna žena. U 9 h odveli su
(Beganović Omera, Džikić Senada i jednog mladića Aliju čije prezime ne
znam), do centra grada su pokupili još 12 ljudi i pred policijskom
stanicom su ih strijeljali. Nakon dva – tri dana su odveli mladića
Zembić Edina (24 god.), tukli ga i od batina je umro. Mene i još 9
ljudi – mesara odveli su u veterinarsku stanicu da koljemo stoku za
srpsku vojsku. Meso su prodavali i civilima po mesnicama. Dobili smo
iskaznice da se možemo kretati od kuće do radnog mjesta. Radili smo od
6 do 20 h. Kad je nestalo stoke za klanje kamionima su nas odveli u
Hrvaćane, najveće i najbogatije muslimasnko selo. Tu smo 6 dana kupili
stoku i vozili je u Maslovare, najveće srpsko selo. Tu stoku iz
Maslovara, 92 krave, odvezli su u Teslić za srpsku vojsku. Budući da
smo išli da tovarimo stoku prolazili smo kroz sela Rujevce, Vrbanjce,
Hrvaćane koja su bila skoro potpuno uništena.
Hapsili
su uglavnom mladiće, a ostalima su ponudili iseljenje ako se nisu
ogriješili o zakon Srpske republike. Selili smo se uz potvrdu o
ostavljanju imovine i predajom ključeva od kuća. Iseljavanje je bilo
organizovano. U zanatskom centru su bili autobusi. Plaćali smo 35 DM po
osobi. U Travniku su nas preuzeli naši vojnici, a zavičajni klub Kotor
Varoš je snosio daljnje troškove puta do Zagreba ili nekog drugog
mjesta u Hrvatskoj. Iseljavanje se i dalje nastavlja uz uslove koje
postavi Srpska republika.
Sva imena u zagradama treba držati u tajnosti jer se pomenuti ljudi još uvijek nalaze u Kotor Varoši.
 
U Zagrebu, 24. srpnja 1992.

---