- Stranica se trenutno korigira - Page is under construction -

Srpski zločini RH

Korenica – KA 0031

 

REPUBLIKA HRVATSKA

MINISTRSTVO UNUTARNJIH POSLOVA

PU GOSPIĆ

Broj 511 – 04 – 02 – KU – 135/92

Datum 27. 05. 1992.

 

 

OKRUŽNOM JAVNOM TUŽIOCU

G  O  S  P  I  Ć

n/r Gsp. ŽELJKO BRKLJAČIĆ

Na osnovi člana 151. stav 6. Zakona o krivičnom postupku podnosi se

 

KRIVIČNA PRIJAVA

Ime i prezime: PREDRAG UZELAC

otac: NIKOLA UZELAC

rođen dana 27. 03. 1956, u GORNJE VRHOVINE, općina OTOČAC, R HRVATSKA, stanuje u GORNJE VRHOVINE, ulica GORNJE VRHOVINE broj 34, općina OTOČAC

 

zbog krivičnog djela ORUŽANA POBUNA čl. 236  f. st. 2.

 

POSTOJI OSNOVANA SUMNJA DA JE PREDRAG UZELAC UČINIO:

 

  1. Krivično djelo oružane pobune opisano i kažnjivo u čl. 236 f. st. 2. KZ RH organizator ili vođa pobune na štetu Republike Hrvatske što je:

 

Neutvrđenog dana i mjeseca u toku 1991. g. preuzeo dužnost Načelnika u stanici milicije T. Korenica iako je znao da time čini KD protiv ustavnog ustrojstva RH posljedica čega je nemogućnost funkcioniranja legitimnih i legalnih vlasti na tom području RH.

Navedenom radnjom i postupkom izazvao je uznemirenost i osjećaj nesigurnosti kod pučanstva RH.

 

DOKAZI:

  1. Službena bilješka o razgovoru sa svjedocima

Dana 10. veljače 1992. g. obavljen je informativni razgovor sa xxxxxxxxxxxx inspektorom za obrambene pripreme PU Gospić na okolnosti njegovog zarobljavanja dana 02. rujna 1991. g. i susreta sa Predragom Uzelac o čemu je sačinjena sl. bilješka.

 

Prilog 1.

 

Dana 12. veljače 1992. g. obavljen je informativni razgovor sa xxxxxxxxxxx zapovjednikom Posebne jedinice PU Gospić na okolnosti zarobljavanja dana 02. rujna 1991. g. i susreta sa Predragom Uzelac o čemu je sačinjena sl. bilješka.

 

 

 

Prilog 2.

 

Dana 21. svibnja 1992. g. djelatnici PS Otočac obavili su inf. razgovor sa xxxxxxxxxxxxxxxx na okolnosti događaja u mjestu Vrhovine i susreta sa Predragom Uzelac o čemu je sačinjena službena bilješka.

 

Prilog 3.

 

Dana 21. svibnja 1992. g. djelatnik PS Otočac xxxxxxxxxxx sačinio je službenu bilješku povodom događaja koj ise desio u mjestu Vrhovine, općina Otočac.

 

Prilog 4.

 

  1. Ostala prikupljena obavještenja

 

Dana 18. svibnja 1992. g. pribavljen je članak tjednika ”Srpska reč” izdanog u studenom mjesecu 1991. g. povodom intervjua sa Štula Zoranom u kojem se u više navrata spominje Predrag Uzelac kao načelnik SM T. Korenica.

 

Prilog 5.

 

Dana 26. svibnja 1992. g. provjerom u kaznenim evidencijama utvrđeno je da Predrag Uzelac nije evidentiran kao počinioc krivičnih djela.

 

Prilog od 1 do 5.

 

OVLAŠTENA SLUŽBENA OSOBA:                                                NAČELNIK ODJELA:

 

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

 

 

 


 

 

SLUŽBENA BILJEŠKA

sastavljena dana 10. 02. 1. god. u prostorijama PS Otočac u povodu obavljenog informativnog razgovora s xxxxxxxxxxxxx, inspektorom za obrambene pripreme u PU Gospić.

U razgovoru xxxxxxxxxxxxx je izjavio slijedeće:

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

Oko 13. 00 sati krenuli su službenim vozilom marke ”Golf” preko starog mosta na Novčici u pravcu željezničke stanice. Prije polaska Pemper je uzeo iz skladišta nešto oružja za specijalnu jedinicu i to xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

Prevezli su se preko mosta na Novčici na kojem je bila policijska straža, xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx Prešli su Alarovo brdo i na cesti kod trgovine PPK ”Velebit” bilo je nešto zapreka, odnosno na jednoj strani ceste nalazilo se nekoliko betonskih blokova, koje je xxxxxxxxxx zaobišao, Tada je xxxxxxxxxxx povećao brzinu i kretao se negdje 100 – 120 km/sat da bi takvom brzinom projurio pokraj eventualnih zapreka ili terorista. 200 – 300 m od prve prepreke primjetili su na cesti koja je na tom dijelu ravna prepreku od letava visoku oko 1 m, a bila je postavljena ispred raškršća Bilajske ulice sa ulicama Partizanski put i Plješivička. Sa desne strane nalazio se bunker izrađen od betonskih blokova. xxxxxxxxxxx je 30 – 40 m ispred prepreke uspio zaustaviti vozilo i tad su primjetili da iz puškarnice na bunkeru viri cijev puškomitraljeza, a jedan čovjek naoružan automatom davao im je znak rukom da krenu još naprijed. Primjetili su također da iz niz drugih zaklona vire puščane cijevi ali su ipak razmišljali o pružanju otpora, međutim, zbog svih okolnosti krenuli su još malo naprijed i odlučilli da se predaju. Izišli su iz vozila i tada se na cesti pojavilo 10 – 15 naoružanih osoba, a među njima i jedna žena. Naredili su im da podignu ruke u vis, a zatim da stave ruke na glavu, odmah su ih razoružali i počeli maltretirati i tući. Pemper je jednog od njih pozvao po imenu (misli da ga vjerojatno poznaje). Uveli su ih zatim u dvorište jedne kuće, vezali štrikom od veša, a potom po dvojicu stavili u osobni automobil i odvezli do kasarne u Jasikovcu. Nakon kratkog zaustavljanja preko Divosela, odvezli su ih u Medak. Na vimjesta gdje su se zaustavili naoružani ljudi su govorili da ih treba odmah pobiti, dok je jedna žena i nekoliko muškaraca bili protiv toga i govorili da će ih razmijeniti. Cijelim putem u vozilu su ih tukli.

Dolaskom u Medak uveli su ih u jednu zgradu sa lijeve strane ceste i pritvorili u jednoj prostoriji. Tom prillikom oduzeli su im osobne dokumente i nakon pola sata ponovno ih stavili u vozila i cestom preko Ploče i Udbine odvezli u Gračac.

Valja napomenuti da je xxxxxxxxxxxx bio u ljetnoj policijskoj uniformi i teksas jakni dok su ostala trojica bili obučeni u maskirne uniforme. Kada su ih u Gračacu iskrcali iz vozila pred stanicom milicije stajao je Cijuk Željko, donedavno radnik PS Otočac i gledao ih začuđeno, a xxxxxxxxx je imao utisak da mu je čak neugodno zbog ovog susreta. Nešto kasnije kad se pojavio načelnik SM Gračac (vjerojatno Dragičević) Cijuk je lijepo govorio o xxxxxxxxxx a kada je primjetio i komandira te stanice za kojeg znade da je bivši radnik PS Crikvenica inspektor po imenu Žarko. Nakon kraćeg zadržavanja u državnoj službi odvedeni su u kancelarije na katu. Razgovore s njima su obavljali Uzelac Predrag, Miščević Mićo i dvojica oficira JNA. Nakon razgovora preko noći čuvao ga je stražar koji mu je oko 2. 00 sati naredio da ustane, svezao mu ruke lisicama a zatim ga tukao šakma i nogama i tom prilikom mu nanio povrede na glavi i slomio dva rebra. Tijekom cijele noći čuo je jauk kolega u susjednim kancelarijama. Prilikom razgovora – saslušanja postavljena su mu slijedeća pitanja:

–        koliko u PU Gospić ima policije (aktivne i rezervne)

–        gdje se nalaze skladišta oružja i koliko oružja ima u njima po vrstama

–        tko je ubio vojnika u Sv. Roku

–        tko je ubio zastavnika u L. Osiku

–        koliko je on sam ubio i poklao Srba

–        koliko pripadnika garde ima u Gospiću, a koliko u Otočcu…

 

Dana 03. 09. 1991. god. oko 8. 00 sati u kancelariju je došao inspektor Jakšić zv. ”Šnel”, koji je bio dosta korektan, dao mu je kavu i cigarete i uzeo od njega izjavu u kojoj je obuhvatio osobne podatke, poslove i radne zadatke koje obavlja, podatke o rukovodnom sastavu PU Gospić. Potom su više neformalno rfazgovarali o Mani Kovačeviću bivšem načelniku PS Otočac kojeg su mještani i neki policajci htjeli zaklati.

Poslijepodne su ih ponovno po dvojicu stavili u osobna vozila, nnjega i Kazdu zajedno, automobil je vozio Žarko komandir, a u pratnji je bio policajac Dukić Boro. U drugom vozilu bio je načelnik Dragičević. Oko 16. 00 sati stigl isu u Knin, izišli iz vozila i odvedeni u kancelariju načelnika Zelenbabe. U toj prostoriji se nalazilo 10 – 12 policajaca i civila. Odmah je počela psihološka tortura od strane Zelenbabe, a tada je u prostoriju u civilu ušao Maglov Božo bivši radnik PU Gospić. Zelenbaba je pitao Maglova u vezi njegovog hapšenja u Gospiću i da li poznaje njih četvoricu. Maglov je odgovorio da xxxxxxxxxxxxxx ne pozna, za xxxxxxxxx nije siguran, za xxxxxxxxxxx da ga pozna i da je dobar čovjek, a za xxxxxxxxxxxxx je rekao da ga je isti tukao u Gospiću. xxxxxxxxxx je na to reagirao i rekao da je upravo obrnuto, tj. da ga je on štitio da ne bi bio tučen, a Maglov ga je nakon toga snažno ošamario od kojeg udarca mu je puklo uho. Obzirom da su Zelenbaba i xxxxxxxxx zajedno vanredno studirali na Višoj školi u Zagrebu Zelenbaba je rekao da ih neće smjestiti u ”zloglasni zatvor”, već da će ostati u ćelijama za zadržavanje u Policijskoj stanici. U tim ćelijama su ih tukli i maltretirali svi – policija aktivna i rezervna, građani, civili, općinski službenici, žene i svatko tko je dolazio u Policijsku stanicu. Posebno se isticao neki Pero, dežurni u stanici. Kada je on dežurni a pogotovo noću ulazio bi u ćeliju, tukao ih, gazio, naređivao da legnu i cipelama gazio po kičmi. I tom prilikom Anti slomio 5 rebara. Kada ih nisu tukli onda su ih maltretirali psihički – pitali koliko su zaklali, pobili, zašto žele istrijebiti srpski narod, u ćelije ubacivali nekakav sprej sa zagušljivim djelovanjem, prosipali hranu i sl. Posebno su bijes iskaljivali na njima kada bi na terenu netko od njihovih poginuo.

Iz ćelije su ih odvodili na razgovore, xxxxxxxx 2 puta, a razgovor je obavljao inspektor po imenu Jovo, a drugi put vjerojatno pukovnik Ratko Mladić. On je nosio naočare i nije dao da gledaju u njegovom pravcu, već u drugu stranu, a kasnije u kameru koja je snimala razgovor. Mladić je prijetio da će mu uraditi fotomontažu kao Špegelju i kompromitirati ga kod njegovih. Inzistirao je da xxxxxxxxx prizna da je ubio vojnika ili oficira u Sv. Roku (zbog snajpera koji je pronađen pokraj njega), s kom je surađivao. Ispitivanja su još vršili major Božović i p. pukovnik Krneta.

Nakon boravka od 15 – 20 dana u prostorijama na katu gdje su im dijelili ručak xxxxxxxx je primjetio Đuru Pavlicu, suca Okružnog suda Gospić koji je također bio u statusu zatvorenika. Pavlica je bio obučen u SMB uniformu i kasnije dok su ga maltretirali u ćeliji pravdao se da on nije ustaša da se on borio protiv ustaša i da se nevin nalazi u pritvoru.

Negdje između 28. – 30. 09. 1991. god. sva četvorica su vezani dva po dva, stavljeni u ”Maricu” i odvezeni u T. Korenicu kako su im rekli radi razmjene. U međuvremenu negdje polovinom mjeseca bio odvezen u Gračac radi razmjene koja nije uspjela a ostao je tamo 2 dana. dolaskom u Korenicu ponovno su ih stavili u ćelije koje se nalaze u podrumu Policijske stanice, a zajedno u ćeliji su smješteni xxxxxxxxxxxxx.  Ovdje je bilo tuče i maltretiranja, čak više nogo u Kninu. Ulaz u podrum ćelije nisu bili zaključani tako da su tamo slobodno ulazili svi – vojska, TO, četnici, ”Beli orlovi” i civili. Još prije su im skinuli uniforme pa su ostali u potkošuljama i hlačama, a bilo im je i dosta hladno. Napominje da im je u Gračacu oduzet sav novac, a najviše xxxxxxxxxxxxxx oko 30. 000 CRD.

U ćeliju u Korenici je često dolazio policajac Čubrilo Jovo koji ih je nemilosrdno tukao i maltretirao. Dežurni u stanici je bio Čortan Dušan koji se ponašao dosta korektno, a najkorektnije se ponašao i čak im pružao usluge policajac Dotlić Pero. Za vrijeme boravka u Korenici vidio je bivšeg policajca PS Otočac Pupavac Milana koji je sada inspektor i komandir neke Policijske stanice u Vrhovinama. Također je jednoom prilikom vidio i Stikić Milana bivšeg inspektora PU Gospić, koji je bio u civilu. Komandir SM Korenica je nek bivši sudski stražar pod nadimkom ”Pepo”, a načelnik je Predrag Uzelac iz Vrhovina.

U Korenici ih je saslušavala tzv. služba državne sigurnosti, a posebno xxxxxxxxx. Jedne noći su na smrt isprebijali čovjeka civila i dovukli ga u ćeliju, a kroz 15 min. isti je umro. Radilo se o jednom Srbinu koji je trebao biti direktor Kninske banke, do tada je bio komercijalni direktor u nacionalnom parku i ima kuću na Poljanku, a prezime mu je vjerojatno Mitrović. Najstrašnije je bilo jedno veče kada su u stanicu došli ”Beli orlovi”. Jedan je sjedio kod dežurnog gol do pojasa s nožem u ruci i k njemu su privodili iz ćelija. Prilikom privođenja xxxxxxxxxx je nešto htio reći čovjeku koji ga privodi a ovaj ga je izudarao i raskrvario mu lice tako da je pred ”Belog orla” došao već isprebijan. Ovaj je pitao dežurnog Čortana da li je xxxxxxxx  dobar čovjek. Kada je čortan potvrdio da jest ”orao” je naredio da obriše krv i vrati se u ćeliju, ali je Čortan naredio nekom mladiću Muslimanu da on to učini, pa je xxxxxxxxx ovog puta prošao dosta jeftino. Jedno večer je u stanicu došao neki Crnogorac – dobrovoljac, koji je pijan navalio da mu je toga dana ubijen brat u Perušiću i koji je zbog toga također izvodio i tukao sve zatvorenike.

xxxxxxxxxxx je tražio razgovor s načelnikom Predragom Uzelac kojega poznaje od ranije, ovaj ga je primio na razgovor i rekao da mu ne može pomoći jer postupak protiv njih vodi služba državne sigurnosti. Dalje, xxxxxxxxxx napominje, da je naročito dobar prema njima bio izvjesni rezervist sinovac od Mane Drakulića iz Korenice i da im je mnogo pomogao.

U Korenici su ostali 15 – tak dana a nakon toga su pozvani njih četvorica i još trojica iz Saborskog da se spreme za put. Stavili su ih u stočni kamion i pod pratnjom odvezli u Željavu. Putem su ih maltretirali, skinuli im svu odjeću osim veša, stavljali ih z brinu i govorili da će na njih natjerati kamion.

To maltretiranje je prekinuo jedan poručnik Vojne policije koji je vjerojatno Makedonac. U Željavi su dobili odjeću i smješteni su u jednu štalu. Hranu su dobivali 3 puta dnevno i u odnosu na ranije zatvore uvjeti su bili podnošljiviji. Istina, tukli su ih vojni rezervisti, a kada bi se pojavili specijalci iz Niša oni su izgleda tukli sve od reda, jer su svi bježali ispred njih i skrivali se pa čak i taj poručnik, zapovjednik.

Nakon boravka od 12 dana odvezli su ih kamionom u vojni logor Manjača, gdje su prvu večer bili tučeni i maltretirani od Vojne policije. Poslije 8 dana došli su predstavnici Crvenog križa koji su ih popisali i ohrabrili da će uskoro biti razmijenjeni. Prvih 5 dana na Manjači bili su smješteni u ćelije, a potom u jednu štalu u kojoj je bilo i ranjenika. Dobivali su po 3 obroka dnevno iako je hrana bila manje kvalitetna.

Na kraju je ipak saopćeno da će biti izvršena razmjena pa su stavljeni u autobuse i preko Banje Luke i Bosanskog Broda odvezeni u Šamac gdje su prenoćili u jednoj sportskoj dvorani, a onda je dana 09. 11. 1991. god. u Bosanskom Šamcu izvršena razmjena kojom je prilikom razmijenjeno 335 osoba pripadnika policije, garde, kao i civila.

Na kraju još dodaje da su u Manjači ispitivani od strane jednog poručnika, komandira Vojne policije koji ih je tukao a dopuštao je da ih tuku i vojni policajci. Tom prilikom pitali su ga za Dragana Rogića, Miću Bićanića, Milu Glumčića, Buovca, Klobučara, Gojka Hinića, a nekima od njih su i prijetili. U vezi opisanih događaja xxxxxxxxxxxxx nije mogao izjaviti ništa više (  n  e  č  i  t  k  o  )  se prisjeti još nekog važnijeg detalja on će naknadno dostaviti taj podatak.

ZABILJEŠKU SASTAVIO:

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

 

 


 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA

POLICIJSKA UPRAVA KARLOVAC

Broj: 511 – 04 – 02 –

 

 

SLUŽBENA ZABILJEŠKA

 

sastavljena dana 12. 02. 1992. god. u prostorijama PU Gospić u povodu obavljenog informativnog razgovora s xxxxxxxxxxxxxxxxxxxx, zapovjednikom Posebne jedinice policije u PU Gospić u svezi njegovog zarobljavanja od 02. 09. 1991. god. U povodu toga događaja xxxxxxxxxx je izjavio slijedeće:

Dana 02. 09. 1991. god. u jutarnjim satima nalazio se u prostorijama PS Otočac gdje je xxxxxxxxxxxxxxxxxxxx   zapovjednik policijske čete iz Kumrovca otputuju u Gospić radi obilaska PU, Kriznog štaba i položaja koje drži policija. Predhodno je

(     n      e       č       i       t      k       o    )

Gospiću ima pucnjave. xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx. Nakon toga su otputovali u Gospić i dovezli se pred hotel ”Liku” gdje su xxxxxxxxxxxxxxx izišli, a on je vozilom produžio pred PU. Nakon pola sata xxxxxxxxxxxxxxx  su pješice došli pred Upravu i tada se xxxxxxxxxx interesirao kakva je situacija u Bilaju i da li se tamo može nesmetano otići. Tom prilikom je policajac Marijan Rogić mu je rekao da je put prema Bilaju siguran jer se on upravo vratio od tamo. Također i zamjenik načelnika Karlić je kazao da se do Bilaja može nesmetano stići. Tom prilikom je netko napomenuo da na silosu ima snajperista ali nije siguran tko je to rekao. Nakon toga su krenuli njih četvorica vozilom ”Golf” u pravcu Bilaja. U Bilajskoj ulici kod Alarovog brda na cesti je bio oveći kamen i nekakvi klinovi, ali je druga traka bila slobodna i tada je nakon što je obišao prepreku xxxxxxxxxx povećao brzinu vozila na 100 – 120 km/h da bi što km/h da bi što prije prošao kroz tu ulicu. Međutim, kod križanja Bilajske ulice sa ulicama Partizanski put i Plješivečka primjetio je na cesti preko čitavog kolnika prepreku pa je zbog toga naglo kočio i 20 – tak m prije prepreke se uspio zaustaviti. Tada su se iza okolnih kuća pojavili naoružani ljudi, njih 25 – 30, prišli vozilu, naredili da iziđu, te ih razoružali. Jedan je sjeo u ”Golf” i odvezao ga, a njima su naredili da stave ruke na glavu i pješice se uputili za njim ulicom Partizanski put. Na licu mjesta xxxxxxxxxx je odmah prepoznao Rajčević Miću iz te ulice kojeg osobno poznaje. xxxxxxxxx je govorio da su oni Otočani a Rajčević ga je udario kundakom puške pod rebra i opsovao mu ustašku majku. Oko 300 m dalje u istoj ulici prepoznao je Ankicu Rajčević r. Knežević suprugu od Miće. Tu su se zaustavili i tada je prišao Krajinović Petar iz Čitluka, bivši nastavnik u obrazovnom centru MUP Zagreb. Od Krajinovića je xxxxxxxxxxxx tražio da im pomogne ali je isti odgovorio da ne može. Krajinović je inače bio u SMB uniformi TO. Tada je netko od prisutnih uzeo jedan konopac za veš i povezao njih četvoricu te ih stavili po dvojicu u osobni automobil ”Golf” i ”Jugo” i odvezli u pravcu Čitluka. Prilikom zaustavljanja u Čitluku okupljeni mještani su tražili da odmah budu streljani ali se pratnja usprotivila i jedan od njih je repetirao automat na njih. Nakon toga su ih odvezli u Medak gdje su ih smjestili u stanicu milicije a primio ih je jedan muškarac 40 – tih godina, krupan, plavokos i pijan. Tu su ih pretresli i oduzeli im bonove za gorivo i nešto novca. Nakon pola sata došao je jedan čovjek sa vozilom ”Jetta” boje trula višnja ( vjerojatno Mišo Kuprešanin) koji ih je pratio putem Udbine za Gračac.

Dolaskom u Gračac uveli su ih u stanicu milicije onosno prostorije dežurne službe.  Tu su se nalazili slijedeći policajci: Cijuk Željko, Dukić Boro Ajduković Miroslav, Miščević Mićo, Šepa Miodrag i njegov brat, inspektor Jakšić Milan ”Šnel”, komandir stanice Vojnović Žarko (iz Crikvenice) i načelnik Dragičević. Kasnije u toku noći došli su još Uzelac Predrag načelnik iz Korenice, jedan major i jedan poručnik KOS – a.

xxxxxxxxxxxx je odveden u kancelariju kod Jakšića gdje je ušao i Žarko Vojnović, skinuo xxxxxxxxxxxxxxx odjeću i vezao ga lisicama. Oko 21. 00 sati ispitivali su ga Vojnović i Ajduković, a Vojnović ga je tukao šakama, koljenima i nogama. Našli su mu kalcij tablete i pošto su smatrali da je u pitanju droga natjerali su ga da ih pije. Žarko mu je tada oduzeo 300 DEM i

7. 700 din. te čekove Riječke banke i čekovnu karticu, a čekove je morao potpisati, račune od goriva i kožnu jaknu. Za oduzeti novac mu je izdao potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta. U međuvremenu je načelnik Dragičević nagovarao xxxxxxxxxx da pređe u miliciju Krajine i da bude komandir njihove specijalne jedinice. Oko pola noći su prekinuli ispitivanje i odredili brata od Šepe da ga čuva. Tada je počelo batinjanje a tukli su ga svi koji su dolazili, a najviše jedan plavi – krim. tehničar u Gračacu. Zapamtio je još jednog niskog rasta koji je na opasaču imao broj 386. To je trajalo sve do 07.00 sati ali ne neprekidno nego su tukli naizmjenice     (   n   e   č   i   t   k   o   ) 10. 00 sati slijedećeg dana Cijuk i Vojnović su pisali zapisnik o uzimanju izjave od Pempera. Prije toga Boro Dukić je ponudio da mu donesu kavu i narezak što je i učinio. Zatim su oko 13. 00 sati sa dva vozila krenuli u pravcu Knina.

Kada su stigli u Knin uvedeni su u jednu veću prostoriju u stanici milicije gdje se nalazio načelnik Zelenbaba Dušan kojeg xxxxxxxxxxxx osobno poznaje i jedan inspektor I klase iz
Zadra koji je pitao za Milinkovića, bivšeg policajca PS Otočac. Tada je Zelenbaba pozvao Maglova koji je došavši u prostoriju rekao da pozna xxxxxxxxx kao dobrog čovjeka, xxxxxxxxx da poznaje djelomično, xxxxxxxxxxxxxx uopće ne poznaje, a za xxxxxxxxxx je rekao da ga je on tukao kad je bio uhvaćen u Gospiću. Potom je ošamario xxxxxxxxxxxx tako snažno da mu je odmah puklo uho. Poslije toga ova trojica su odvedeni u ćelije u stanicu u stanicu a xxxxxxxxxxxx je ispitivao u kancelariji jedan inspektor bivši radnik Obrazovnog centra MUP – a (po opisu bi to mogao biti Carević). Tada su u kancelariju ušla trojica koja su ga pretukli, a posebno jedan u civilu koji se zvao Pero i za kojeg je kasnije saznao da je dežurni u stanici. Zatim su ga stavili u ćeliju. Tijekom boravka u Kninu xxxxxxxxxxxxxx je uočio slijedeće osobe:

–        Tojagić Đuro (brat od Dane bivšeg policajca PS Otočac)

–        Jovo ? (inspektor I klase), crn, visok, vjerojatno iz Zadra

–        Perić Jovan, studirao s Pemperom

–        Veselinović, inspektor, stariji, bio korektan

–        Redžić Muhamed, bivši policajac u D. Lapcu

–        te jedan inspektor iz Zadra (vjenčani kum od policajca Dobre koji je poginuo u akciji ”Cvik”)

Na kraju ga je ispitivao i pukovnik Ratko Mladić pod posebnim režimom kao i xxxxxxxxxxxxxxxxxxx. Za vrijeme boravka u ćeliji tukli su ih svi koji su dolazili u stanicu a posebno kada je dežurni policajac Pero, tjerali su ih da se tuku međusobno on i Marinić, a posebno teške batine su dobili kada je u Bosni uhapšen Martić. U toku boravka primjetio je u zatvoru i bivšeg suca Okružnog suda Gospić Đuru Pavlicu u SMB uniformi, kojega su također provocirali i tukli a on se branio da on nije ustaša i govoriio da se on protiv ustaša borio.

U periodu od 28. – 30. 09. 1991. god. stavili su ih jednog dana u ”Maricu” i odvezli u T. Korenicu navodno radi razmjene. Tu ih je primio komandir stanice ”Pepa” bivši sudski stražar, krupan, oko 130 kg, a zatim su ih stavili u ćeliju i tad je xxxxxxxxxxxx primjetio u hodniku Pašić Milana, sina od Dušana, bivšeg policajca u Otočcu, koji je u to vrijeme bio u službi PS Pazin. Osim toga u Korenici je primjetio slijedeće osobe:

–        Pupavac Milan, inspektor, komandir stanice Vrhovine

–        Agbaba Dušan, korektan, kriomice im donosio hranu

–        Dukić Milan, stariji policajac

–        Čubrilo jovan, naročito okrutan

–        Veselinović zv. ”Veseli” iz Gračaca, također okrutan

–        Prica Stanko, mlađi inspektor, vodi grupu od 20 četnika koji pale i žare na području Korenice, a brat mu je komandir stanice u L. P. Selu, ponašao se podmuklo

–        Končar Milan, penzionirani policajac koji se aktivirao, tukao i vrijeđao

–        Đanković Dušan koji im nije ni prilazio

Nakon kraćeg vremena u pritvoru u posjetu im je došao Vlaisavljević Dušan zv. ”Bačvar” iz Rudopolja koji je rekao da ne može pomoći da se oslobode ali je nudio drugu pomoć u hrani, a donio im je i dvije poligonke da se obuku. Nakon boravka od oko 15 dana jednoga dana su ih natjerali da se popnu u vozilo ”Zastava 615” i njih osmoricu odvezli u Željavu. U pratnji su se nalazila dvojica sa ”škorpionima” s prigušivačem koji su im skinuli putem odjeću i obuću tako da su ostali samo u potkošuljama i hlačama. U Željavi ih je primio zapovjednik Vojne policije, poručnik koji je ranije dolazio     (  n   e   č    i    t    k    o   )

nepozna a tukli su ih i niški padobranci, a kad bi se oni pojavili pred njima su bježali svi pa i zapovjednik poručnika. Inače tamo se nalazilo dosta rezervista porijeklom pretežno iz Bosanske Kostajnice. Za vrijeme boravka u Željavi jedan dan je tamo sa kamionom došao sin od Ilije Brankovića zv. ”Iko” iz Brloga, koji prevozi robu za Jugoslavensku armiju.

Nakon 12 dana prebačeni su u logor na Manjači, gdje su prvih 6 dana bili u samici, a nakon toga u baraki zajedno sa ostalim zarobljenicima. Tu je također bilo ispitivanja, saslušavanja i batinjanja od strane Vojne policije. Nakon toga 09. 11. 1991. god. su potrpani u autobuse i preko Banje Luke i Bosanskog Broda odvezeni u Šamac gdje su prenoćili i sutradan izvršena razmjena.

Na kraju napominjem da je za vrijeme boravka u Kninu primjetio jednog Roma s područja Like, nije siguran da li je isti iz Otočca, Perušića ili Bilaja, koji dosta zna o masakru u Lovincu, napadu na Ljubovo, a prepoznao je i xxxxxxxxxx. Taj Rom je u uniformi ”SAO Krajine”, star je oko 35 godina, visok između 175 i 180 cm i ima obješene brkove, a na desnoj ruci ima tetovažu – nekakav natpis štampanim slovima, vjerojatno njegovo ili nečije drugo ime.

U vezi prednjeg Pemper nije imao ništa drugo za izjaviti, a u slučaju da se sjeti nekog važnog detalja obavijestit ću ovu PU. –

 

BILJEŠKU SASTAVIO:

xxxxxxxxxxxxxxxxxx

 

 


 

 

POLICIJSKA STANICA OTOČAC

Otočac, dana 21. 05. 1992. godine

——————————————-

 

SLUŽBENA ZABILJEŠKA

Sastavljena dana 21. 05. 1992. godine u 15. 00 sati u prostorijama ove Policijske stanice, povodom obavljenog informativnog razgovora  o događaju koji se desio u mjestu Vrhovine, SO Otočac, u razdoblju krajem 1990. g. pa do 27. 09. 1991. godine, sa:

1. xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx, po nacionalnosti Hrvat, sa mjestom prebivališta xxxxxxxxxxxxxx,

2.xxxxxxxxxxxxxxx, kći xxxxxxxxxxx, rođena xxxxxxxxxxxxxxxxxx, po nacionalnosti Hrvatica, po zanimanju xxxxxxxxxxxxxxxx;

3. xxxxxxxxxx, sin xxxxxxxxxxxxx, rođen xxxxxxxxxxxxxxxxxxx, po nacionalnosti Hrvat, po zanimanju xxxxxxxxxxxxxxxxx

Gore navedeni u obavljenom informativnom razgovoru  u svezi događaja u mjestu vrhovine, izjavili su slijedeće:

 

Na dan Uskrsa 1991. godine kad se dogodio događaj na Plitvicama, istog dana u jutarnjim satima xxxxxxxxxxxxxx   je iz zaseoka Čorak u mjestu Vrhovine krenla prema centru mjesta Vrhovime da preda mlijeko, dolaskom do restaorana ”Jelen” u centru Vrhovina vidjela je okupljene mještane srpske nacionalnosti kako pričaju o događaju koji se dešava na Plitvicama. Među njima je zapazila Vladu Vidaka koji na sav glas viče i pobuđuje srpski narod na oružanu pobunu protiv Republike Hrvatske i da treba sve i jednog Hrvata zaklati.

Dana 30. 03. 1991. godine u mjestu Vrhovine mještani srpske nacionalnosti organizirano i u dogovoru, na mjestu Brakusova Draga i više spomenika postavili su cestovne zapreke – barikade, tog dana žena tj. xxxxxxxxxxxxx je upitala svoju susjedu Peru Uzelac što se dešava, na postavljeno pitanje Pera Uzelac je odgovorila xxxxxxxxxxxxxxxx da dolaze bijeli specijalci ”Tuđmanovci” i da sve Srbe kolju.

Polovicom 08. mjeseca 1991. godine u zaseok Čorci u popodnevnim satima došli su pripadnici bivše JNA sa jednim transporterom, kamionom i bolničkim automobilom pred kuću xxxxxxxxxxxxxxx. U navedenim vozilima bili su vojna lica i zapovjednik PS Otočac Josip Rohaček, isti su nam dovezli pomoć u ljekovima. Nakon kraćeg vremena stižu u vojnom vozilu Predrag Uzelac, Pupovac Milan i Predrag Baklaić zvani ”Centirač”, obučeni u maskirne odore, sa natpisom na rukavima ”Milicija SAO Krajine”, naoružani sa automatskim puškama.

Navedena trojica izlaze iz vozila, prilaze vojnom licu po činu major i isti Predrag Uzelac pita ga ”Zašto ste dovezli lijekove i doktoricu” na što mu je major odgovorio ”Što te briga, ovo sam napravio na svoju odgovornost”. Isti Predrag uzelac govori ”Ako netko treba liječiti to jedino može moj brat Milan Uzelac”. Vidjevši da ista situacija ne vodi ničemu vojno lice sa navedenim osobama ulazi u svoje vozilo, kao i drugi i odlaze u pravcu Otočca.

Nakon nekoliko sati pred kuću xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx nailaze Rodić Stevan zvani ”Vujsan” i Erega Milan iz Kosinja, zaustavljaju se pred dvorišnom kapijom i sa pogrdnim riječima govore xxxxxxxxxxxxxxx ”One tvoje smo zarobili, da vidimo tko će vam sad pružiti pomoć”.

Drugi dan u popodnevnim satima u zaseoku Čorci došao je Grijak Branko zvani ”Gricko”, isti je nosio poziv Vuji Hiniću, xxxxxxxxxxxx ga je upitala što to nosi, isti joj je odgovori ”Da se otvara poduzeće Autoprevoz Otočac u Vrhovinama” našto mu je xxxxxxxxxxxx odgovorila ”Baš dobro”, isti je arogantnim ponašanjem odgovorio ”Neka, pa ćemo Hrvate klati” i pokazao svojom desnom rukom potegnuvši istom rukom sebe po vratu.

Krajem 08. mjeseca 1991. godine pred restoranom ”Jelen” okupili su se žitelji srpske nacionalnosti i javno govorili kako MUP – ovci i bojovnici Franje Tuđmana iz Sinca napadaju Vrhovine sa ostalim zaseocima, a tu je najglasnija bila Končar Nevenka koja je glasno govorila ”Da će Martićevci poklati sve Čorke i popaliti im kuće, sravnati sa zemljom”.

Nakon ovog incidenta u zaseok Čorak sa vojnim vozilom obučeni u šarene maskirne odore sa natpisom na rukavima ”Milicija SAO Krajina” naoružani sa automatskim oružjem došli su Predrag Brujić, Nenad Brujić, Hrkalović Predrag, Končar Branko zvan ”Banjo”, Končar Nikola, Končar Simo, Mandić Dane zvani ”Čakić”, Nenad Pejinović i Radić Milan zvan ”Mito”, Narandžić Damir, Mrvoš Sanjin, Domazet Rajko i uzelac Dušan, isti su vršili pretres u  zaseoku Čorak sa hrvatskim življem, altretirali u ovoj radnji navedenim Hrvatima u zaseoku Čorak odnešene su lovačke puške i oduzet jedan osobni automobil marke ”Opel Manta GTI” vlasništvo Čorak Marka.

Galvni koji je razvlačio sa svojim poljoprivrednim traktorom i prikolicom teško i lako naoružanje, streljiva na položaje terorista bio je Uzelac Janko. Glavni šef pozadine bio je Uzelac jovan zvani ”Joja”, a glavne kuharice koje su kuhale za četnike i bivšu JNA bile su Vera Cvijanović i Sava Mihić sa ostalim srpskim dobrovoljkama.

Kad god bi se spremali teroristi za napad na Otočac u teretnom automobilu koji je na sebi imao sirene, a vlasništvo ”DIP” Vrhovine, Radić Danilo zvani ”Daka” u navednom teretnom vozilu išao bi kroz mjesto Vrhovine sa uključenim sirenama i davao signal srpskom pučanstvu da se sprema napad na Otočac.

xxxxxxxxxxxxxxx, dok je mogao otići u trgovinu po stvari za domaćinstvo doživljavao bi maltretiranja i provokaciju sa riječima ”Neka, neka Ustašo nećeš dugo, klat ćem Vas, majku vam jebemo”, u ovakvom ponašanju najekstremniji bio je Radić Milan ”Vujsanov” i Simo konobar u restoranu ”Jelen”.

U razgovoru s xxxxxxxxxxxxxxx isti je izjavio da Milorad Bajić u kamionu vl. ”DIP” Vrhovine žute boje, marke ”DEUTZ” iz Titove Korenice dovlači streljivo za lako i teško naoružanje i skladišti u prostorije ”DIP” Vrhovine. U navedenim prostorijama ”DIP –a” Vrhovine glavni su bili za skaldištenje i kompletiranje minobacačkih projektila Srdić Milorada zvani ”Mito”, Špoljarić Milan, Đuro Grbić i Borislav Borić zvani ”Boban”.

Vojnoj policiji koja je kontrolirala saobraćaj i kretanje na navedenom lokalitetu obučeni u maskirne uniforme, bez ikakvih natpisa na rukavima, bijelim opasačima naoružani kratkim i dugim oružjem bili su Neđo Brakus, Trtica Slavko, Uzelac Janko, Bogdanović Nikola, Grijak Branko zvani „Gricko“ i Branko Zubović – Jovasov, isti ovi su otuđene autobuse vl. „Autoprevoz“ Otočac odvlačili u Titovu Korenicu i Knin.

Po zaseoku Čorak u noćnim satima krale i odvlačile stvari od dvorišnih zgrada su Mara Radić, Dara Uzelac i Milka Uzelac.

Končar Branko, Vukmirović Milan, Mile Grbić, Radić Milorad – Milčinov, Željko Pejnović, Nenad Pejnović i Stevan Arambašić su teroristi koji su zarobili i najvjerojatnije ubili šest osoba hrvatske nacionalnosti, a to su Čorak Slavko, Čorak Stipe, Čorak Mate, Čorak Kate, Čorak Martin i Čorak Vlade.

Glavna mitraljeska gnijezda teroristi su ukopali na lokalitetu Vrhovina i to kod doma kulture – osnovna škola, na pravoslavnoj crkvi, u zaseoku Pejnović, na Rendinom brdu više kuće Vlade Uzelac, dok su minobacači ukopani na pravoslavnom groblju.

Dana 25. 09. 1991. godine oko 18. 00 sati počeo je jaki minobacački i pješadijski napad na zaseok Čorak, u ovom napadu je spaljeno deset kuća hrvatskih žitelja i u istom napadu poginula je Čorak Zorka, majka Čorak Vladimira. Ovaj navedeni napad trajao je do 04. 00 sata ujutro, istog jutra oko 08. 00 sati xxxxxxxxxxxxxxxxxxxx je otišla u centar Vrhovina u štab tj. stanicu tzv. „Martićeve milicije“, gdje je zatekla komandira Pupovac Milana sa Pejnović Nenadom, Brujić Predragom i jednom  osobom iz sela Turijanski po imenu Nina i upitala ih što sada mislite nakon sinoćnjeg napada gdje ste nam sve spalili i razorili. Istoj xxxxxxxxxxxxxx  jedan od navedenih terorista govori neka ide svojoj kući, da će oni doći za pola sata i da će nju i njezinu obitelj sprovesti u pravcu Vrhovina – Sinac kroz Brakusovu Dragu do Sinačke ruke, što su isti i učinili.

Život hrvatskog življa na navedenom lokalitetu nije bio lak, bio je jako težak i nesnosan zadnji opstanak od teroriziranja i svakodnevnog maltretiranja od navedenih terorista i ekstrema.

Ova službena zabilješka daje se na korist nadležnim organima.

Sl. zabilješku sastavio:

Ml. policajac

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

 

 


 

POLICIJSKA STANICA OTOČAC

Otočac, dana 21. 05. 1992. godine

——————————————-

 

 

SLUŽBENA ZABILJEŠKA

Sastavljena od djelatnika Policijske stanice Otočac xxxxxxxxxxxxxxxxxx, povodom događaja koji se desio u mjestu Vrhovine, SO Otočac.

Krajem 1990. godine u mjestu Vrhovine osnovna je stranka SDS za mjseto Vrhovine, sela Zalužnica, sela Turijanska, sela Rudopolje, sela Gornje Vrhovine i Donje Vrhovine, sela Babin Potok, Gornji i Donji.

Za predsjednika stranke SDS – a, izabran je Uzelac Milan dr. iz Vrhovina, Božidar Zagorac, Petar Ivančević, a sastanci stranke održavali su se pretežno u gostioni tj. restoranu ”Jelen”, u prostorijama Osnovne škole i prostorijama Doma kulture Vrhovine. Na prenoćište tj. na restoran ”Jelen” zastavu srpske republike i zastavu SDS – a na navedeni restoran postavili su Kmezić Milan, sin Dane i Ivančević zvani ”Pera”.

Početkom 15. i 20. 03. 1991. godine u mjestu Vrhovine došla je saobraćajna patrola po svom uobičajenom poslu. U centru Vrhovina mještani srpske nacionalnosti su se okupili na čelu sa Uzelac Milanom doktorom, Srdić Bogdanom, Uzelac Predragom, Zagorac Božidarom, Hrkalović Predragom, Brujić Predragom i Brujić Radom koji su nasilničkim ponašanjem prisilili djelatnike PS otočac da napuste patrolni rajon, ako to ne učine da za njihove živote ne odgovaraju i da im ”Tuđmanovci” nisu potrebni. Ista gore opisana radnja ponovila se par puta.

Dana 31. 03. 1991. godine u 17. 30 sati gore navedeni sa ostalim mještanima srpske nacionalnosti mjesta Vrhovine organiziranom radnjom postavljaju cestovne zapreke – barikade i to na mjestima Brakusova Draga i kod spomenika koji se  nalazi na ulazu u Vrhovine.

Na navedenim barikadama primjećeni i viđeni su najekstremniji žitelji srpske nacionalnosti mjesta Vrhovine sa okolnim selima, a to su: Brujić Rade, Kmezić Milan, Srdić Milorad – Vacinov, Pejnović Nenad, Brakus Nedjeljko, Brujić Predrag, Hrkalović Predrag, Uzelac Janko , Uzelac Božidar i Momčilović Milan. Nakon postavljanja barikada onemogućeno je normalno funkcioniranje legitimnih i legalnih organa vlasti RH i općine Otočac na navedenom lokalitetu. Isti učesnici na barikadama vrše nelegalnu kontrolu ljudi i roba, pretresaju vozila i ljude, te vrše maltretiranje građana koji se kreću cestom na navedenom lokalitetu.

Uporedo sa postavljenim navedenim cestovnim  zaprekama – barikadama postavljaju se barikade an željezničkoj pruzi Sinac – Vrhovine, gdje se nije mogla vršiti normalna komunikacija prometa. Barikada je bila postavljena na ulaz u tunel iz pravca Vrhovine – Sinac, nakon postavljanja navedene barikade mještani srpske nacionalnost iVrhovine miniraju na nekoliko mjesta navedenu prugu, a među njima ističu se Pejnović Nenad, Pejnović Milorad, Grbić Mile zvani ”Šteco”, Grbić Milan zvani ”Minja”, Brujić Predrag, Hrkalović Predrag zvani ”Hus”, Pupovac Milan, Žigić Borivoj, Srdić Bogdan, Predrag Uzelac, Milan Uzelac, Končar Branimir – skretničar i Petra Ivančević.

Nakon postavljanja barikada i navedenih incidenata u mjesto Vrhovine, selo Žaluznicu dolazi bivša JNA, koja preuzima komandu na navedenim lokalitetima, te užurbanim radnjama dovlači i dovozi veću količinu ljudstava, opreme i tehnike (naoružanja – lakog i teškog). Po dolasku bivše JNA počima težak život i maltretiranja za 24 domaćinstva hrvatske nacionalnosti na navedenim lokalitetima.

Bivša JNA sa pristalicama srpskog pučanstva mjesta Vrhovine smješta se na navedenom lokalitetu, a glavni štab i komanda stacionirana je u prostorijama Šumarije Vrhovine, te u Zalužnici u kući Popović Dragana i Branka.

Od početka postavaljanja barikada pa do 12. 07. 1991. god. u više navrrata u Vrhovine i Zalužnicu dolaze iz pravca Knina Rašković, Opačić, Mile Martić i zubar iz Gospića po nadimku ”Stucko”, koji javno održavaju tribine i pobuđuju srpski narod navedenih lokaliteta na oružanu pobunu.

U navedenom periodu mještani sela Vrhovine hrvatske nacionalnosti proživljavaju tešku situaciju, zabranjuje im se ikakav međusobni kontakt, pristup u navedene lokalitette, odlazak u trgovine i slično., od početka 07. mjeseca pa sve do progonstva hrvatskog življa do 09. mjeseca 1991. godine po njihovim kućama se puca, sa Doma Vrhovina gdje imaju teroristi postavljeno mitraljesko gnijezdo, nakon pucnjave vršili bi pretres kuća uz maltretiranje i odnosili lovačke puške sa ostalim vrijednim stvarima, u ovoj opisanoj stvari zapaženi su i viđeni Pupovac Milan, Radić Milan zvani ”Mito”, Končar Branko, Delić Damjan, Predrag Hrkalović, Brujić Predrag. isti Brujić Predrag nasilnički provaljuje u garažu vl. Marka Čorka i odvozi osobni automobil marke ”Opel Manta GTI”, koliko mi je poznato svim ovim radnjama rukovode Zzelac Predrag – Načelnik tzv. ”Milicije SAO Krajina” sa sjedištem u Titovoj Korenici, Pupovac Milan – komandir tzv. ”Milicije SAO Krajina” u Vrhovinama, Zagorac Božidar” Uzelac Milan dr., Srdić Bogdan – komadant TO Vrhovine sa navednim lokalitetima. Ove radnje gore navedeni teroristi izvode pod opravdanjem govoreći hrvatskom življu da se tako mora raditi pošto djelatnici tj. MUP – ovci i Ustaše iz Otočca, te Tuđmanovi bojovnici iz sela Sinca napadaju iz pravca Votnjaka.

Poznato mi je da za glavnog komadanta pozadine imenovan Jovan Uzelac – Joja, a galvna kuharica je Vera Cvijanović sa ostalim srpskim dobrovoljkama.

Pods ovakvim življenjem koje je bilo nesnosno i tragično za hrvatski živalj na navedenim lokalitetima u hrvatski narod dolazi strah i nedoumica za sopstveni života tako se skrivaju u obližnjim šumama i kad uhvate i kad im je bilo moguće dolaze svojim kućama da nahrane krupnu i sitnu stoku, tako dana 24. 09. 1991. godine u mjestu Vrhovine u vremenskom periodu od 18.00 do 04. 00 sati navedena 24 domaćinstva hrvatske nacionalnosti izložena su žestokoj vatri iz pješadijskog i topničkog naoružanja, tom prilikom je uništeno 10 hrvatskih kuća sa gospodarskim ogjektima i poljoprivrednim strojevima, koje su do temelja izgorile, a u kući Čorak Mate zvani ”Švraka”, tom je prilikom smrtno stradala i izgorila u  kući njegovog žena Zorka Čorak. Napominjem da su kuće zapaljene od slijedećih mještana hrvatskog pučanstva, i to: Čorak Mile zvani ”Mijo”, Čoak Dragana, Čorak Dubravke, Čorak Milana, Čorak Vladimira, Čorak Marka, Čorak Vladimira, Čorak Martina, Čorak Frane, Čorak Ivice, Čorak Stipe, Čorak Vladimira zv. ”Brico”, navedenim ljudima sve je popaljeno, pokradeno i spaljeno od strane terorista, a ostalim hrvatskim ljudima ljudima kojima nije popaljeno, koliko ja znam sve je opljačkano i porazbijano. Kompletan zaseok Čoraka je protjeran iz sela Vrhovina i sada se nalazi u izbjeglištvu. Navedeni mještani zaseoka Čorak iz Vrhovina pobjegli su preko šume zvana ”Gudača” i došli u mjesto Sinac, nakon nekoliko dana iz sela Sinca Čorak Stipe, Čorak Kata, Čorak Martin i Čorak Mate vratili su se istim putem s kojim su pobjegli od terorista da skupe i nahrane preostali dio sitne i krupne stoke, isti su drugi dan po povratku uhvaćeni i odvedeni sa još dvojicom ljudi po imenima Slavko Čorak i Vladimir Čorak za koje postoji sumnja da su poubijani, iste odvodi po naređenju komandir tzv. ”Milicije SAO Krajina” Puopvac Milan i njegovi tzv. Milicajci, jedino Slavka Čorka naknadno odvodi u nepoznatom pravcu Nikola Končar koji ima čin majora bivše JNA.

U međuvremenu teroristi ubijaju u obiteljskoj kući Čorak Juraja, njegovu suprugu Mariju Čorak i susjedu Ljubicu Čorak po nacionalnosti Srpkinja, iste su ubijene na krevetu (mučki) a iste je najvjerojatnije ubio netko od navedenih terorista.

Znam dobro da je bivša JNA sa navedenim teroristima zaduživala i djelila naoružanje srpskom pučanstvu od 15 – 80 godina, muškarcima i ženama.

Znam dobro da su mitraljeska gnijezda bila ukopana kod Doma MZ, više navedenog Čorkovog zadeoka na mjestu zvanom Pilotine, a praga s kojom su u više navrata pucali po navedenom zaseoku Čorak bila je ukopana na Rendinom brdu više kuće Uzelac Vladimira.

Znam dobro da je Dragan Jurković – trgovac, šef samoposluge ”Mješovite robe” u selu Vrhovine pristupio u četničku organizaciju i isti otuđio kompletnu robu i predao u ruke četnicima, a njegova supruga – trgovac u trgovini bijele tehnike koja je također trgovinu sa kompletnom opremom i robom predala dobrovoljno na korištenje četnicima. Glavni šef koji rukovodi sa navedenim trgovinama je Uzelac Soka – Sofija, supruga Uzelac Predraga načelnika tzv. ”Milicija SAO Krajina”.

Polovicom 04. mjeseca 1991. godine iz mjesta Vrhovine iz gostione ”As” vlasništvo Borić Đorđa zvanog ”Đokica” sa Srdić Bogdanom, Hrkalović Predragom, Bruić Predragom, Pejnović Nenadom, Brakus Neđom, Končar Branimirom, Kmezić Milanom, Mirković Milanom zv. ”Mišan” te drugi sa dva aktivna vojna oficira bivše JNA protjeravaju iz mjesta Vrhovina četiri djelatnika PS Otočac, i to Dragan Rogića, Miću Bićanića, Buovac Milorada i Zoran Tomića.

Meni osobno nije bilo dozvoljeno da u navedenom vremenu dolazim kući i da obiđem svoje bolesne roditelje, pošto sam djelatnik PS Otočac i nazivali su me Ustašom te da služim ustaškoj vlasti, a osobno su prijetili mojoj ženi i djeci da će biti likvidirani, tako sam 01. 04. 1991. godine ženu i djecu sa osobnom prtljagom bio prinuđen odvesti u mjesto Perušić, kod ženinih roditelja.

Meni osobno Vlaisavljević Duško – Raškovićev tjelohranitelj i pratioc je prijetio i rekao mi da je bio na Dinari sa puškomitraljezom (naoružan) i da bi me ubio da sam mu naišao na nišan, isti mi govori da neće više nikada moći doći k svojoj kući i vidjeti roditelje ukoliko budem nosio šahovnicu i radio za ustašku vlast i da će mi je on osobno skinuti, isto to govorio mi je Radić Dane zvani ”Daka” poznat kao ekstremnija osoba iz ranijih dana.

Koliko mi je osobno poznato, a i po pričanju mojih mještana koji su protjerani iz mjesta Vrhovine od terorista i tzv. ”Martićeve milicije”, pod rukovodstvom Uzelac Predraga, Pupovac Milana te Baklaić Predraga iz Drenovog Klanca, u periodu od 01. 04. 1991. godine pa do 08. mjeseca 1991. godine gore navedeni oduzeli su veći broj osobnih i teretnih automobila, te izvršili oduzimanje imovine i robe vozačima navedenih vozila. Navedena vozila skladišti su u dvorištu Osnovne škole, dvolrištu RO ”Šumarija”, u krugu tvornice ”DIP” Vrhovine i na prostoru oko benzinske pumpe, a također i kod kuće Brujić Rade, a znatan dio navedenih automobila odvozili su zajedno sa robom u Titovu Korenicu i Knin.

Također mi je dobro poznato da su mještani srpske nacionalnosti i navedenih lokaliteta krajem 1990. godine i počtkom 1991. g. skupljali pomoć, a pomoć se sastojala od materijalne pomoći, fiinancijske pomoći, a ista pomoć se odvlačila u Knin, a glavni organizatori skupljanje pomoći tzv. ”SAO Krajini Knin” bili su Uzelac Simo, Hinić Neđo, Popović Mane, Ivančević Nikola, Uzelac Predrag, Pupovac Milan, Uzelac Milan, Srdić Bogdan, Kmezić Milan i Zagorac Božidar, koliko mi je poznato navedenu pomoć skupljali su i ljudi sa drugih područja lokaliteta općine Otočac, a ista pomoć je dolazila u mjesto Vrhovine, među takvim bio je i Nikola Janjatović zvani ”Avram” iz Srpskog polja.

Sl. zabilješku sastavio:

Ml. policajac


REPUBLIKA HRVATSKA

VOJNI SUD KARLOVAC                                                                                              Broj: K 114/92 – 8

 

P  R E  S  U  D  A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

Vojni sud u Karlovcu u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda, Zvonimira Matana kao predsjednika vijeća, te Juraja Boljkovca i Mladena Kosijer kao članova vijeća uz sudjelovanje zapisničara Ivane Kodrić u kriv. predmetu protiv opt. UZELAC PREDRAGA, zbog kriv. djela iz čl. 236. f. st. 1. i 2. KZRH, nakon provedene glavne javne rasprave zakazane povodom optužnice Vojnog tužiteljstva Karlovac, broj Kt 405/92, dovršene dana 24. rujna 1992., u odsutnosti okrivljenika, a u prisutnosti zamj. VT Stanković Moćan Antuna te branitelja Reškovac Marka odvjetnika iz Karlovca,

p  r  e  s  u  d  i  o    j  e  :

Opt. PREDRAG UZELAC, sin Nikole r. 27. 03. 1956. u Gornjih Vrhovinama 34, gdje mu je i stalno prebivalište SO Otočac, drž. RH

k  r  i  v     j  e  :

što je:

 

neutvrđenog dana i mjeseca u toku 1991. g. u cilju nasilnog obaranja društvenog i državnog ustrojstva Republike Hrvatske u Titovoj Korenici prihvatio dužnost načelnika stanice milicije Titova Korenica u sklopu tzv. SUP Krajina, a sa ciljem da se hrvatsko stanovništvo na području odnosne općine ustraši i da se onemogući bilo kakav otpor tzv. JNA te drugim neregularnim jedinicama, naredio da se u selu Čorci kod Vrhovina vrše pretresi, oduzimanje imovine, te palenje nepokretne imovine, a i učestovao u ratnim operacijama tzv. JNA zajedno sa ”Martićevom milicijom” kako na području Vrhovina tako i na području sela oko Vrhovina, a u stanici tzv. ”Milicije Krajine” u Titovoj Korenici  naredio ispitivanje i zlostavljanje i tuču građana hrvatske nacionalnosti uslijed čega su građani sela Čanak hrvatske nacionalnosti bili neprekidno uznemiravani i proganjani,

dakle, kao organizator sudjelovao u oružanoj pobuni koja je upravljena na ugrožavanje Ustavom utvrđenog državnog i društvenog ustrojstva Republike Hrvatske,

čime je počinio kriv. djelo protiv Republike Hrvatske – oružanom pobunom – označeno u čl. 236. f. st. 1. i 2. KZRH,

pa se po st. 2. istog zakonskog propisa

 

OSUĐUJE

 

na kaznu zatvora u trajanju od 13 (trinaest) godina. Troškovi postupka padaju na teret budžetskih sredstava suda.

 

Obrazloženje

Vojno tužiteljstvo Karlovac optužilo je kod ovog suda Uzelac Predraga da je počinio kriv. djelo pobliže opisano u izreci presude, a kako je optuženi nedostupan legalnim državnim organima predloženo je i suđenje u odsutnosti koji prijedlog je sud prihvatio i rješenjem od 14. 08. 1992. odredio da će se krivični postupak provesti u odsutnosti okrivljenika.

Kako optuženi nije bio prisutan nije niti mogao dati svoju obranu pa je sud proveo dokazani postupak u kojem je saslušao svjedoke xxxxxxxxxxxxx, a izvršen je uvid u fotokopije iz novina ”Srpska reč” koje prileže na listovima 18 i 19 spisa.

Na osnovi provedenih dokaza i njihove ocjene sud je utvrdio da je optuženi izvršio djelo zbog kojeg je optužen. Naime, oba svjedoka bili su radnici MUP te su dana 02. 09. 1991. zarobljeni od strane četničkih formacija, nakon ščega su provedeni u Gračac gdje su odmah bili pretučeni, a tu ih je kraće vrijeme ispitivao i optuženi koji obojica od ranije poznaju kraće ili duže vrijeme. Optuženi ih osobno nije tukao nego druge nepoznate osobe. Dalje su provedeni u knin gdje su također fizički maltretirani a onda su odatle prebačeni u zatvor u Titovu Korenicu gdje je svjedok xxxxxxxxxxx također vidio okrivljenika. Još prije zarobljavanja je čuo taj svjedok da optuženi obavlja dužnost načelnika milicije u Titovoj Korenici, tu ga je osobno vidio te je od drugih zatvorenika pa i nekih policajaca čuo da optuženi obavlja dužnost načelnika. Svjedok xxxxxxxxxx optuženika u Titovoj Korenici nije sreo ali je od zatvorenika i nekih drugih milicionera, a neke i od ranije poznavao, također čuo da optuženi vrši dužnost načelnika milicije. Ova jsvjedok je dodao još da je od jednog stanovnika sela Čorak koji se isto tako i preziva čuo kako je to selo u potpunosti spaljeno.

Oba su svjedoka iskazali sa su zajedno sa njima iste zgode zarobljeni xxxxxxxxxxx koji je bio načlnik PU Gospić, te xxxxxxxxxxxx koji je bio zapovjednik specijalne jedinice MUP iz Kumrovca te su i ta dvojica od momenta zarobljavanja zajedno sa svjedocima prešli isti put sve do Bosanskog Šamca gdje su 10. 11. 1991. razmijenjeni i vraćeni u Hrvatsku. I ta dvojica jednako su premlaćivani kao i svjedoci te su obojica svjedoka i njihovi sapatnici pretrpijeli uslijed zadobivenih batina teške tjelesne povrede a osobito xxxxxxxxxxxxx koji je inače i stariji čovjek. Oba su svjedoka istakla da su u svim mjestima gdje su bili u zatvoru i oni i drugi zatvorenici odnosno zarobljenici sistematski premlaćivani a tukao ih je tko je htio odnosno tko je naišao posebno u Titovoj korenici gdje su se u  premlaćivanju zatvorenika posebno isticali pripadnici tzv. ”Belih orlova”.

Dakle iz iskaza svjedoka kojima je sud poklonio vjeru, a koji su očito prema iskazima prešli pravu golgotu proizlazi prije svega da oni optuženika poznaju i da je upravo on vršio dužnost načelnika stanice Milicije Titova Korenicau okviru tzv SUP Krajina. Isto tako proizlazi ad su zatvorenici ili zarobljenici u svim tim zatvorima odnosno mjestima gdje je milicija SAO Krajina pregledavala zarobljene ljude pripadnike oružanih formacija RH i civile upravo bezumno premlaćivala ili dopuštala drugim pripadnicima neregularnih formacija da to čine, a kako je to vršeno i u stanici milicije Titova Korenica gdje je optuženi bio načelnik stanice, jasno je, da je on kao načelnik to ne samo odobravao nego i naređivao. Činjenica da je optuženi bio načelnik stanice proizlazi i iz fotokopije citiranog lista. Nesumnjivo je i to da su pripadnici neregularnih jedinica a u koje svakako ulazi i tzv. ”Milicija SAO Krajine” učestovala u uznemiravanju i proganjanju stanovnika hrvatske nacionalnost ina području gdje su te jedinice okupirale državni teritorij, a jednostavno je notorna činjenica da su vršili i pljačku imovine Hrvata te popalili kuće  i gospodarske zgrade konačno, to barem djelomično proizilazi iz iskaza xxxxxxxxxxxxxxxxx .

Sve to sud smatra dakle, utvrđenim, a samim tim, smatra da je optuženi stvarno počinio djelo koje mu se stavlja na teret. Time što je vršio dužnost načelnika milicije što je učestovao u akcijama, a kako načelnik bio i organizator kako oružanih akcija pljačke i paljenja imovine ostvario je posve sigurno objektivni učin krivičnog djela iz čl. 236. f. st. 2. KZRH.

Sve to po ocijeni suda sigurno je učinjeno svjesno i namjerno drugim riječima sa umišljajem. Zbog toga sud nije uvažio obranu njegovog branitelja po službenoj dužnosti prema kojoj bi proizlazilo da se samo radi o indicijama koje bi mogle upućivati na izvršenje predmetnog kriv. djela, ali ne i o sigurnim dokazima.

Prema izloženom ostvareni su u ponašanju okrivljenika svi objektivni i subjektivni elementi kriv. djela oružane pobune pa je stoga sud optuženika proglasio krivim i izrekao mu i adekvatnu krivičnu sankciju.

Kod izricanja sankcije sud je posebno cijenio težinu samog kriv. djela, odnosno činjenicu da je upravo područje Vrhovina, Otočca i Titove Korenice, naročito ove posljednje bilo područje na kojem su započele prve oružane akcije protiv legalnih organa RH koje su imale itekako daleko sežne posljedice na odvijanje kako same oružane pobune tako i proširenje raznih sukoba na teritoriju RH. Olaktnih  okolnosti sud nije niti našao, a nema u spisu niti podataka o  takvim okolnostima. Cijeneći upravo težinu djela i stupanj krivične odgovornosti počinioca sud je ocjenio da je kazna kako je navedena u izreci primjerena toj težini i istovremeno podobna da se takvom kaznom u konkretnom slučaju u potpunosti ostvari svrha kažnjavanja.

Kako je postupak proveden u odsutnosti okrivljenika sud je riješio da troškovi postupka padaju na teret budžetskih sredstava suda.

Iz navedenih razloga presuđeno je kao u izreci.

 

Karlovac, 24. rujna 1992.

 

Zapisničar:                                                                                                                    Predsjednik suda:

Ivana Kodrić, v, r,                                                                                                       Zvonimir Matan, v, r,

 

PRAVNA POUKA

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo uložiti žalbu u roku od 8 dana od primitka pismenog otpravka presude. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u 3 istovjetna primjerka ili usmeno na sudski zapisnik, a o žalbi odlučuje Vrhovni sud RH.

 

 

 

DNA

  1. VT Klc. na br. KT 405/92
  2. Uzelac Predrag, oglasna ploča suda
  3. Reškovac Marko, odvjetnik iz Klc.

 

 


 

REPUBLIKA HRVATSKA                                                                               Broj: K 114/92 – 10

VOJNI SUD KARLOVAC                                                                                        Kv 272/92

 

R J E Š E NJ E

Vojni sud u Karlovcu u vanraspravnom vijeću sastavljenom od  sudaca ovog suda Mladena Kosijer kao predsjednika te Zvonimira Matan i Marijana Janjca kao članova vijeća u kriv. predmetu protiv UZELAC PREDRAGA, zbog kriv. djela iz čl. 236. f. st. 1. i 2. KZRH, postupajući po sl. dužnosti u sjednici vijeća održanoj dana 12. studeni 1992. g.

 

r  i  j  e  š  i  o     j  e  :

I Temeljem čl. 1. st. 2. Zakona o oprostu od krivičnog progona i postupka na krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske, kriv. postupak protiv opt. Uzelac Predraga se obustavlja.

II Rješenje ovog suda od 14. 08. 1992. g. br. K 114/92 – 2 (Kv 142/92) kojim protiv Uzelac Predraga je  određen pritvor stavlj se van snage.

III Naredba ovog suda od 14. 08. 1992. g. br. K 114/92 – 3 kojom je određeno raspisivanje potjernice u odnosu na Uzelac Predraga povlači se.

IV Temeljem čl. 99. st. 1. preuzetog ZKP troškovi kriv. postupka padaju na teret budžetskih sredstava suda.

Obrazloženje

Vojno tužiteljstvo Karlovac je kod ovog suda pod br. Kt 405/92 protiv Uzelac Predraga podiglo optužnicu kojom mu stavlja na teret da je počinio kriv. djelo iz čl. 236. f. st. 1. i 2. KZRH, a povodom te optužnice sud je odredio pritvor i izdao naredbu za raspisivanje tjeralice, također je riješio da se postupak imade provesti u odsutnosti okrivljenika jer je nedostupan državnim organima, a u vezi s tim postavljen mu je branitelj po sl. dužnosti u osobi Reškovac Marka odvjetnika iz Karlovca.

Zakazana je i provedena glavna rasprava te donesena i presuda od 24. 09. 1992. kojom je optuženi proglašen krivim zbog djela koje mu se optužnicom stavlja na teret te mu je izrečena i krivična sankcija.

Međutim, branitelj po sl. dužnosti uložio je žalbu tako da presuda nije postala pravomoćna.

Kako je dan nakon donošenja presude donesen Zakon o oprostu, te je i stupio na snagu danom donošenja sudsko je vijeće razmotrilo predmet, a postupajući po sl. dužnosti, te je zauzelo stanovište da se i na konkretan slučaj odnose odredbe tog Zakona o oprostu.

Utvrdivši da se Zakon imade promjeniti na ovaj slučaj vijeće je riješilo da se postupak obustavi, a kako to Zakon i propisuje.

Budući je prije donošenja presude određen pritvor i izdana naredba o raspisivanju potjernice, valjalo je rješiti da troškovi postupka padaju na teret budžetskih sredstav suda.

Iz navedenih razloga riješeno je kao u izreci.

 

 

Karlovac, 12. studenog 1992.

 

Predsjednik vijeća:

Mladen Kosijer, v, r,

 

PRAVNA POUKA

Protiv ovog rješenja VT Klc. ima pravo uložiti žalbu u roku os 24 sata od primitka pismenog otpravka istog, a o žalbi odlučuje Vrhovni sud RH.

 

DNA

  1. VT Klc. na br. Kt 405/92
  2. Uzelac Predrag, oglasna ploča suda
  3. Reškovac Marko, odvjetnik iz Klc.

 

Još sličnih članaka

Odgovori

Back to top button

- Stranica se trenutno korigira - Page is under construction -