KOLIKO ĆE NAS KOŠTATI TADIĆEVO GAŽENJE PO NAŠIM SVETINJAMA?

Evo čitam kako se po „hrvatskim“ medijima pitaju koliko će nas koštati Papin dolazak i tko to želi platiti. Doista zanimljivo pitanje. Žao mi samo što su dežurni dušebrižnici našli za shodno reagirati tek kada je u pitanju Papa.

Gdje su bili kada se trebalo pitati narod želi li plaćati 500 specijalaca i policajaca koji su osiguravali Gay pride? Ili, želimo li plaćati one srpske „Novosti“ u kojima kontinuirano pljuju po nama? Jel nas netko možda pitao da li smo htjeli plaćati ljetovanje na Brijunima Tadićevoj obitelji, raznoraznim šerbedžijama i onoj hrpi SDP-ovaca koji su kao tamo provodili radni odmor?

Narod nitko ne pita ništa, kada je u pitanju ono za što taj isti narod plaća. Tako dugo, dok se ne radi o dolasku Pape.
No, najvažnije pitanje nije postavljeno, a bio bi red da se postavi, kada je već riječ o plaćanju.
Želimo li doista plaćati silne novce za osiguranje srpskog predsjednika Tadića, kako bi mogao mirno i bezbrižno, dobro osiguran, skupa sa svojim kolegom i kako se čini istomišljenikom Josipovićem, prošetati po Vukovaru?

Naravno da je novac posljednja stvar koja bi nas trebala zanimati kada je u pitanju Tadićev dolazak u Vukovar. Prije novca, u pitanju je naše dostojanstvo, u pitanju je mir naših mrtvih kao i naš osobni, u pitanju je izjednačavanje krivnje. Jer, kako bi se drugačije moglo protumačiti to, što nakon obilaska mjesta najveće tragedije  u Hrvatskoj, Vukovara, ova dvojica idu posjetiti Paulin dvor u kojem je poginulo nekoliko srpskih civila?

I gdje je sada ta Jadranka Kosor i HDZ, kojima je ovo posljednja šansa da naprave zaokret i poberu glasove desnih birača, kada se treba izjasniti protiv ovako nečega? Uopće nije bitno  to što predsjednik ne mora slušati Vladu, bitno je da ta Vlada jasno i glasno kaže kako ne odobrava Tadićev dolazak u Vukovar. Ali Vlada šuti. Ne usudi se naljutiti koalicijske partnere, koji ju svejedno neće spasiti na izborima.

A sada postaje i jasnije zašto je Josipović, uz toliko branitelja medju kojima je mogao birati, od kojih je dobar broj stvarnih heroja koji su nas zadužili svojim djelima, izabrao baš Freda Matića da mu bude savjetnik za braniteljska pitanja.
To dokazuje da je Josipović odavno planirao ovaj Tadićev dolazak u Vukovar, a Matić mu je valjda bio najpogodnija osoba za pripremu provodjenja tog plana. Živi u Vukovaru, a očito je sklon širenju bratstva i jedinstva, pa se čini kao najbolji izbor za posredovanje u ovakvom gnusnom naumu. Al Matić može, skupa sa Josipovićem, bratstvo i jedinstvo širiti kod sebe doma, a ne po Hrvatskoj, jer u Hrvatskoj ne žive samo matići i josipovići. U Hrvatskoj žive i ljudi koji još nisu ni oprostili ni zaboravili, a nakon ovakvog izdajničkog čina i to od strane predsjednika države, još će teže i oprostiti i zaboraviti.

Prema neslužbenim izvorima, Matić već naveliko obilazi po Vukovaru sve za koje se smatra da će svojim ponašanjem i utjecajem pomoći Tadiću da se osjeća kao kod kuće. Ostaje za vidjeti tko će se od njih prodati a tko će ispred osobnih interesa staviti interese svoje zemlje.
Čini se da Josipović ama baš ništa nije naučio iz povijesti, izuzev valjda točan broj partizanskih ofanziva i životopis druga Tita. Da jeste, shvatio bi kako silom neće postići ništa. Sve što je stvarano silom, silom se i raspalo, uključujući i njegovu Jugoslaviju. A ovo što Josipović sada radi, pozivajući Tadića da gazi po našim svetinjama, čista je primjena sile.

Josipović si je uzeo pravo koje si nikada, nikada nije smio uzeti, da je tisuću puta predsjednik Hrvatske. Jer, Josipović ne plače za svojom djecom, ili svojom majkom, ili za bilo kim svojim tko je pao kao žrtva srbočetničke agresije na Hrvatsku. Josipović ne traži već desetljeće i pol kosti svojih najmilijih, niti zna kako je gledati suborce koji padaju od četničkih metaka i granata. Josipović je bio na sigurnom, pa su mu takvi osjećaji nepoznanica.

Ali bi zato trebao poštivati osjećaje onih koji se nisu skrivali i izbjegavali stati u obranu Domovine, a to su sve proživjeli. Trebao bi poštivati osjećaje onih, za koje je Vukovar mjesto najveće tragedije hrvatskog naroda. Trebao bi poštivati svoju zemlju i svoj narod, pa se upitati što taj narod misli o njegovom ljubakanju sa Tadićem u Vukovaru. I to bi mišljenje trebao staviti ispred mišljenja bilo kojeg člana EU, kao i ispred svog osobnog mišljenja, ukoliko je doista htio biti predsjednik svih gradjana Hrvatske, kao što je izjavio nakon pobjede na izborima.

A govori li i radi Josipović sada u ime cijele Hrvatske, kada zove Tadića u Vukovar? U moje ime ne govori, niti u ime nikoga koga ja znam.
Ali ću ja svejedno morati platiti za Tadićevo osiguranje dok bude šetao Ovčarom, kao što ćete plaćati i svi vi.

A plaćat ćemo za Tadićev NESLUŽBENI posjet Vukovaru, tako da niti jedan njegov potez, čak i da ponudi  ispriku, neće biti u ime države koja je taj Vukovar razorila do temelja i stvorila  jednu Ovčaru. Srbija sa Tadićevim posjetom Vukovaru jednostavno nema ništa.

Pa se postavlja pitanje. Zašto Josipović ide u Paulin dvor u svojstvu hrvatskog predsjednika, a ne isto tako kao neki bezvezni turist? Zar nekoliko žrtava srpske nacionalnosti zaslužuje da im se pokloni predsjednik Hrvatske, dok istovremeno, hrvatske žrtve u Vukovaru ne zavrijedjuju to isto od predsjednika Srbije?

Ovaj se Tadićev posjet svodi samo na jedno: Hrvatska će se, preko svoga predsjednika, ispričati i izraziti žaljenje. Dok Srbiji to nije ni na kraj pameti.

I tako ćemo, ovaj put i službeno, od žrtve postati agresor, zahvaljujući onom koji je na mjesto predsjednika došao uz slogan „Pravda za Hrvatsku“.
I to je ono krajnje, najveće poniženje koje nam je predsjednik Josipović priuštio.
 
Diana Majhen