Srpski zločini u BIH
Ključ – kc014

PREZIME: xxxxxxx
IME, IME OCA: xxxxxx
GODINA ROĐENJA: 1971.
MJESTO ROĐENJA:
PREBIVALIŠTE:
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
ZAPOSLENJE:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO:
NACIONALNOST: Muslimanka
IME, IME OCA: xxxxxx
GODINA ROĐENJA: 1971.
MJESTO ROĐENJA:
PREBIVALIŠTE:
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
ZAPOSLENJE:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO:
NACIONALNOST: Muslimanka
Dajem sljedeći
I S K A Z
Ja
xxxxxxxxx iz Prhova kod Ključa dana 01.06.1992. četnici su napali moje
selo. Bila sam u skloništu sa svojim prijateljima i sa svoje dvije
djevojčice. Četnici čim su ušli u selo počela je pucnjava i krenuli su
kroz selo s razglasom vičući "Izlazite svi iz kuća ubijamo, koljemo ko
ne iziđe", ali mi kao da smo slutili šta će biti sa našim najbližima i
u zadnjim trenutcima odlučili smo da ne izlazimo iz skloništa.
Četnici
su odmah počeli vršiti svoj teror nad nevinim stanovništvom. Čuli su se
jauci ljudi, žena i djece, drhtali su svi od straha da li će nas
pronaći u skloništu ili neće. Pucali su sa svih strana, ta pucnjava je
trajala oko 3 sata. Kad je konačno pucnjava prestala i kad smo čuli da
su kamioni i četnici otišli počeli smo polako izlaziti iz skloništa.
Najteži
trenutci moga života bili su tada kada sam od plamena koji je obasjavao
ugledala svoja dva brata mrtva xxxxx(26) i xxxxxx(28) suze su mi
potekle niz lice okrenula sam se na drugu stranu, nisam znala da ću tu
vidjeti i svoga muža xxxxx koji je ležao sav u krvi ubijen u svojoj xx
godini života.
Moje
dvije djevojčice ne znajući šta se dešava vukle su me za ruku da idemo
u sklonište. U skloništu smo prenoćile i ujutro smo krenule u susjedno
selo, nakon 9 dana pokupili su moga muža, braću i komšije njih 60
zakopali su u jednu već iskopanu rupu s buldožerom i tu su ih zatrpali.
Najteži dio mog života bio je 01.06.1992.
I S K A Z
Ja
xxxxxxxxx iz Prhova kod Ključa dana 01.06.1992. četnici su napali moje
selo. Bila sam u skloništu sa svojim prijateljima i sa svoje dvije
djevojčice. Četnici čim su ušli u selo počela je pucnjava i krenuli su
kroz selo s razglasom vičući "Izlazite svi iz kuća ubijamo, koljemo ko
ne iziđe", ali mi kao da smo slutili šta će biti sa našim najbližima i
u zadnjim trenutcima odlučili smo da ne izlazimo iz skloništa.
Četnici
su odmah počeli vršiti svoj teror nad nevinim stanovništvom. Čuli su se
jauci ljudi, žena i djece, drhtali su svi od straha da li će nas
pronaći u skloništu ili neće. Pucali su sa svih strana, ta pucnjava je
trajala oko 3 sata. Kad je konačno pucnjava prestala i kad smo čuli da
su kamioni i četnici otišli počeli smo polako izlaziti iz skloništa.
Najteži
trenutci moga života bili su tada kada sam od plamena koji je obasjavao
ugledala svoja dva brata mrtva xxxxx(26) i xxxxxx(28) suze su mi
potekle niz lice okrenula sam se na drugu stranu, nisam znala da ću tu
vidjeti i svoga muža xxxxx koji je ležao sav u krvi ubijen u svojoj xx
godini života.
Moje
dvije djevojčice ne znajući šta se dešava vukle su me za ruku da idemo
u sklonište. U skloništu smo prenoćile i ujutro smo krenule u susjedno
selo, nakon 9 dana pokupili su moga muža, braću i komšije njih 60
zakopali su u jednu već iskopanu rupu s buldožerom i tu su ih zatrpali.
Najteži dio mog života bio je 01.06.1992.
{loadposition user18}