KAO JANJAD NA KLANJE

 Kako iz godine u godinu, ne samo da ne jenjava, nego eskalira hajka na hrvatske branitelje, kao da se radi o nekoj nagradnoj igri čiji je dobitak pobrati onaj tko više branitelja osudi i strpa u zatvore, čovjek ne može a da se ne zapita neke stvari.Pogledajmo malo ljude koji su u Hrvatskoj optuženi za ratne zločine, a branili su tu istu Hrvatsku sa puškom u ruci. Uz rijetke iznimke, njihova je sudbina uglavnom povjerena braniteljima po službenoj dužnosti, a svi znamo što možemo očekivati od nekoga tko te brani a da ne očekuje poveliku svotu novca u slučaju pozitivnog ishoda, čak i u slučajevima kada ishod nije pozitivan, ali je bar uložen trud u to da bude.

Kada razlike ne bi bilo, onda nitko ne bi bio lud pa da isplaćuje astronomske sume novaca za obranu tamo nekom odvjetniku, nego bi se svi koristili uslugama branitelja po službenoj dužnosti. Dakle, već od samoga starta, optuženi hrvatski branitelji nemaju puno šansi da dokažu svoju nevinost, čak i kada bi hrvatsko pravosudje funkcioniralo kako treba.

Tu moram iskreno reći kako niti jednog jedinog hrvatskog branitelja, za koji god zločin optužen bio, ne smatram krivim. Po meni, svi su nevini.

Ako hrvatsko pravosudje radi na način da se oslanja na izjave osudjenih četničkih ratnih zločinaca i uzima ih kao vjerodostojne, ako se prilikom sudjenja našim braniteljima u zemlju puštaju neke bradate spodobe koje je čak i naše pravosudje, nekada davno, osudilo, a uz  to im se jamči da ih nećemo zatvoriti, nego ćemo ih uredno pustiti kući nakon što ispljuju nekog branitelja na sudu, ako imamo slučaj gdje je masovni ubojica postao krunski svjedok na politički namontiranom sudjenju i ne samo da za svoje zločine nije odgovarao, nego je još godinama uredno radio u toj kao našoj, hrvatskoj policiji, u što bi čovjek trebao vjerovati? Ako hrvatski suci dobijaju promaknuća nakon što osude nekog hrvatskog branitelja, imamo li se pravo zapitati iz kojeg su razloga takvu presudu donijeli?

Po nekoj logici stvari, to što je netko hrvatski branitelj ne bi ga radi same te činjenice moglo oprati unaprijed od nečega što je eventualno počinio. I da se nalazimo u nekoj zemlji čije pravosudje funkcionira kako treba, koje ne pušta četnike da se brane sa slobode dok istovremeno to onemogućava ogromnom broju hrvatskih branitelja, čovjek bi se u nekim slučajevima mogao zapitati o tome postoji li sumnja u krivicu.

No, obzirom da se unaprijed zna kako će presuda glasiti (sjetimo se samo slučaja Mihajla Hrastova, kome su sudjenja ponavljali toliko dugo sve dok ga na jednom konačno nisu osudili), kako uopće može biti riječ o nekome tko je kriv? Ili je kriv zato što je hrvatski branitelj, pa ako se već radi toga ne može osuditi, već će se naći neki četnik koji će posvjedočiti da mu je pobio obitelj i to po mogućnosti u 25 koljenu unatrag do danas.

No, ključno je pitanje, zašto hrvatske branitelje uglavnom brane branitelji po službenoj dužnosti?

Dok su se jedni borili, drugi su krali. Ratno profiterstvo, privatizacija, bilo što, samo da se zgrne što više.  I nikakav branitelj po službenoj dužnosti neće sigurno danas braniti te što su krali. Oni imaju i te kako novca da plate vrhunske odvjetnike, koji će ih izvući iz pritvora i omogućiti im da se brane sa slobode. Kod hrvatskih branitelja, to nikako nije slučaj.

Zašto?

Pa valjda zato, što im nitko nije unaprijed rekao da će ih suditi zato što su branili svoju zemlju, nitko ih nije upozorio da će im trebati hrpa novca za dobre odvjetnike. Nitko im nije rekao da nije dovoljno biti spreman umrijeti za Hrvatsku, jer ako kojim slučajem preživiš, velike su šanse da te čeka zatvor.  Pa su se ljudi samo borili, umjesto da su krali.

Da su kojim slučajem krali, danas bi imali love za najbolju obranu, ne bi u zatvoru čekali sudjenje, a moguće optužnice nikada ne bi bile ni podignute. Već smo se bezbroj puta uvjerili što je novac sve u stanju napraviti.

I moram priznati da mene naprosto srce boli dok gledam kako se svaki čas sudi nekoj novoj hrvatskoj sirotinji, koja je sanjala slobodnu Hrvatsku i bila spremna položiti svoj život za taj san, ne znajući da će se probuditi u najgoroj noćnoj mori.

I nekako imam utisak, da unatoč svim godinama nakon rata, unatoč svim osudama, optužbama i izručenjima, hrvatski branitelji još uvijek ne shvaćaju što se to zbiva. Oni koji su optuženi ili osudjeni, ne shvaćaju da ih je zatvorila njihova vlastita zemlja. Oni koji još nisu, ne shvaćaju da se isto to sutra može i njima dogoditi. Kao da su u duši još ostala djeca, koja nikako ne mogu priznati sami sebi da ne žive u državi koju su stvarali, nego u nekoj koja je neprijateljski nastrojena prema svojim stvarateljima.

Tko zna, možda bi ih više boljelo kada bi konačno otvorili oči i progledali, nego što ih bole godine i godine zatvora.

I zato mirno čekaju, svoj red, da netko dodje i saopći im da je protiv njih podignuta neka optužba.

I odvede ih, takodjer mirno.

Kao janjad na klanje.

Diana Majhen