- Stranica se trenutno korigira - Page is under construction -

Srpski zločini u BIH

Kalinovik – kn001

PREZIME:                                                       xxxxxxx
IME, IME OCA:                                              xxxxxx
GODINA ROĐENJA:                         1916.
MJESTO ROĐENJA:                          Zenica
PREBIVALIŠTE:                                            
PRIVREMENI BORAVAK:                           
STRUČNA SPREMA:                        
ZANIMANJE:                                                
ZAPOSLENJE:                                               
BRAČNO STANJE:                                       
DRŽAVLJANSTVO:                                      
NACIONALNOST:  

Dajem sljedeći
I S K A Z
 
xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx
U
našem selu bile su samo dvije srpske kuće, Lalovića i Škrkara, s kojim
smo se pazili kao da je jedna kuća bila, među nama je vazda lijepo
bilo.
Prvo selo
do Mjehovina, na 10 min hoda, bile su Gradina, čisto srpsko selo u
kojem su živjele porodica Mandić. Krajem svibnja mještani su morali
odnijeti oružje u kalinovik. Ljudi su predali oružje, a Srbi su
dobivali oružje iz kasarne u Kalinoviku.
Sin
mi je radio i išao na posao, vratio se s posla, nije imao na sebi ni
jakne ni cipela. Dan poslije pada Rogoja 07.08. došao je i rekao:
"Jedva sam živu glavu sačuvao". Nije ni zapalio cigaru, a na vrata je
došao srpski milicioner i rekao xxxxx da se dobro obuče i da pođe sa
njima u koncetracioni logor Baruthana u Jelašcima. xxxxxx se spremio i
ponio 5-6 kutija cigara. Pitao me je: "Hoćeš li mama para", zagrlio me
je i poljubio i krenuo s njima petoricom, u dvoja kola.
Ranije
su iz sela (25.06.1992.) odvedeni ostali muškarci iz sela; Fejzija
hadžić, Jusuf Hadžić, Ahmo Hadžić, Selim Hadžić, Edim Hadžić, Ener,
Edsad Hadžić (braća), Hasan Hadžić, Edhem Hadžić, a prije su odveliu
Paša Mrzića i Takira Pavjetu i njih su kasnije pustili iz zatvora.
Treći
dan nakon xxxxxxx odlaska došla su mi petorica i jedan mi je rekao da
je vojvoda i da zamjenjuje Bundala. Dvojica su čupali radio iz xxxxx
auta, a mene izveli pred avlijska vrata. Opljačkali su mi kuću, pića,
1000 DM, 16. milijardi četničkih para, video-rekorder, dva daljinska
upravljača, dva tlakomjera, vunenih čarapa punu torbu, maramice,
najlonke, štof za odijela,….
Mislili
su da imam zlata uza se, pa su me tjerali da se skinem gola. Jedan mi
je prijetio da će me udariti jer nisu našli kalvu, odnijeli su mi sav
deterdžent i sapune, nisu mi ostavili ni "koliko međ prstima".
To
su sve potrpali u auto i krenuli Ziji Filipoviću pred vikendicu. Tu su
se malo zadržali i otišli za Kalinovik. Moja je kuća bila prva na putu,
a u selu su bili ostali samo žene i stariji muškarci. Mog xxxxxx su
odveli četnici iz Miljevine.
Najkasnije
su mi odnijeli hoblericu od xxxx. Više nisam smjela zanoćiti u kući, pa
sam noćevala u kući kod djevera, u njegovoj bašči i po okolnoj šumi. Tu
nas je bivalo oko 7-8 žena i muškaraca, a ostali su mještani izbjegli
prema Ljutoj i Konjicu.
Jedan
dan ja sam čekala u kući i izišla sam da bacim kravi trave, bilo je oko
18:00 sati popodne kad se začuo platon. Ja "zaslijepih"; zapita se šta
je ovo? U tome meni dođe jedna kona Srpkinja Mandićuša i upitala ko ono
ubi Hadžibelja i rabiju. Rekla mi je da pođem da vidim. Ja sam došla do
hadžibejove avlije i vidim petero mrtvih u obitelji.
Hadžibeg
(Salko Filipović, star 80 god., inače penzioner u Kutima, on je bio za
vrijeme II. svjetskog rata partizanski odbranik, poslije rata sudija
Osnovnog suda u Kalinoviku, i miritelj između Muslimana i Srba, u
čitavom kraju uživao veliki ugled kao i čitava porodica Filipović),
Rabija Filipović, Ćamil Hadžić i njegova žena, Mustafa Hadžić.
Bili
su ubijeni rafalom. Ljudi su pričali da je ubijen i Huso Hadžić, zv.
Hunija. Ova kona me je prevela do kuće. Tu noć smo noćili na Ravni. To
je bilo oko 10.08.1992. Sutradan su došli četnici i pokopali to šestero
i ženu Nuru Mrzić i sahranili ih u Hadžića grobu u jednu rupu.
Onda
sam ja otišla Rosi Lalović koja me je sakrila u jednu šupu i kada su
četnici otišli, otišla sam svojoj kući. Ujutro je Boračka (Mustafina
žena) da bi najviše voljela otići u Kalovniku. Po mene je došla xxxxxx
i sa njom sam krenula. Susrela me je srpska milicija i sve su nas
odveli u školu. Tu sam bila oko 20-25 dana, na prvom spratu
zlostavljali su žene iz Gacke.
Hranili
smo se onim što je jela i srpska vojska. U školu su dolazili četnici,
Beli orlovi, milicija, imali su noževe za pasom. U toj školi bili su
zarobljenici iz Gacka, Miljevine, Kalinovika, Foče, svih kalinovačkih
sela. Zapisivali su nam lične podatke i vodili nas na razmjenu prema
Ljutoj. Jedan četnik rekao nam je: "Ovo vam je Halija kriv". Odatle su
me prebacili na Ljutu na slobodu. Došli smo do sela Jakomišlje. Iz
Ljute smo prebačeni u
Isman.

Svjedoku je pročitana izjava i saglasna je sa njom.


{loadposition user18} 

Još sličnih članaka

Odgovori

Back to top button

- Stranica se trenutno korigira - Page is under construction -