Kalesija – kl004
IME, IME OCA: xxxxxx
GODINA ROĐENJA: 1956.
MJESTO ROĐENJA: Šeher, Kalesija
PREBIVALIŠTE: Šeher
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA: ŠUP
ZANIMANJE:
ZAPOSLENJE:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO: BiH
NACIONALNOST: Musliman
I S K A Z
Polovinom travnja dolazi vojska bivše JNA u Osmake, selo odmah u
neposrednoj blizini moga sela Šeher. Došli su sa obrazloženjem da su tu
da uspostave "tampon" zonu između Muslimana i Srba. Tu su ostali do
kraja četvrtog mjeseca. Kada su otišli ostavljajući svo naoružanje i
opremu domaćim četnicima i srbima. 06. 05. 1992. opkolili su moje selo
i tako u okruženju ostali smo do 27. 05. 1992. kada su upali u moje
selo i počeli sa terorom.
27.05.1992.
upali su u moje selo do zuba naoružani četnici, tražili oružje i počeli
pljačku. Sve mještane moga sela pa i mene zajedno sa porodicom pokupili
su i odveli nas u Komandu. Tu je bilo puno ljudi i iz drugih okolnih
sela Like, Cakon. Kada su nas skupili, na jednu stranu su odvojili
žene, djecu i starije, a nas sposobne muškarce odveli u sportsku salu u
Osmake.
Tu su nas
zatvorili i oko 23:00 sata došao je četnik Lazanović, takođe zv. Toja i
kroz zatvorena vrata nam rekao da su nam porodice odvezli za Tuzlu, a
da ćemo mi sutra biti razmjenjeni, jer naša sela moraju biti etnički
čista. Tu noć negdje kasno počelo je ispitivanje ljudi i mučenje. Kad
je ušao u salu Matić Radenko inače moj školski kolega počela je
prozivka ljudi. Prozivani su išli kako su nam rekli na prijeki sud koji
je formiran tu u sali od strane domaćih četnika.
Članovi
tog prijekog suda su bili: Komadant jedinice tzv. "Osmačke kobre",
Bećarević Vlastimir inače direktor TOK-a – Kalesija, Kalajdžić Ceja,
najmlađi sin Bogoljuba Petrovića, Lazančić Todor zv. Toja i još
četvorica čija imena sam zaboravio.
Prozvali
su: Alibašić Adema i Fehima, Dautbašić Ibrahima, Imširević Maju inače
prof. SŠC Kalesija, ImširevićAhmeta (Hiro), Ravančić Omera i Ferida,
Šehić Ibru, Šehić Šabana, Burek Esada, Hadžić Nusreta, Spahić Ferida,
Vokić Salku i ostale koje sam poznavao, ali se imena ne sjećam. Tu noć
oni su bili tučeni svim sredstvima i na najgori način ubijeni. Ubijeno
je 35 ljudi. Ubice su bili: Lazanović Todor zv. Toja, on je bio najgori
i najviše je ljudi ubio. Sva tri sina Bogoljuba Petrovića, Kalajdžić
Ceja, Pretić Jakov, neki Rambo iz Orahovice imena mu ne znam, Diko
Vukić, Popović Miloša sin. Oni su tukli naše ljude drvenim
palicamakoljeni, električnim kablovima, držakom od lopate.
U
Osmacima smo bili od 15:00 sati do 11:00 sati ujutro sljedećeg dana.
Ujutro smo odveženi za Papraču, selo u općini Šekorići. U Šekorićima
smo bili pet dana u jednoj sali, tu nas je bilo 107 taj isti dan doveli
su još sedmoricu ljudi iz susjednih sela. Tri su ostala sa nama, a
četvoricu su izveli i ubili. Za tih pet dana dali su nam samo četri
vekne kruha i 10 pakovanja dvopeka, vode niti malo. Peti dan su tražili
šestoricu ljudi da za njih kopaju rovove. Među tom šestoricom bio sam i
ja.
Odveli su nas u
selo Memiće, tu smo ostali cijeli dan. Kada smo se vratili u Papraču
tamo više nije bilo naših ljudi. Rekli su nam da su oni odvezeni na
razmjenu i da bi i nas pustili ali nam ne garantuju sigurnost. Prevezli
su nas do Zadra u Šekorićima gdje smo prenoćili pod budnim nadzorom
Milana Vidakovića, inače bivšeg milicajca koji je bio u penziji. Ujutro
je Milan nama u zatvor pustio nekog civila koji nes je tukao.
S
nama zajedno u zatvoru bila su i dva vojnika muslimana koji su se bili
uputili kućama. Poslije podne naišao je autobus sa muslimanima iz sela
Kusonja u koji su nas utrpali i dovezli u SŠC u Vlasenici. Zapovjednik
logora bio je bivši milicioner Bašić Veljko koji je između nas izdvojio
12 ljudi i odveo ih. Čuli smo da i danas prinudno rade u njihovoj
miliciji. Od te 12-orice poznavao sam Ramić Fuada i Hadžić Nusreta. U
SŠC vlasnica ostali smo 11 dana mučeni glađu onda smo prebačeni u logor
Sušica kod Vlasenice.
Tu
smo ostali do 27.06.1992. godine. Zapovjednik logora bio je Dragan
Nikolić zv. "Jenki". Ubistva ljudi i mučenja vršili su on lično, brat
mu Milan, Tešić Goran – Goca, Jelić Slobodan, Đurić Ljubinko, Pajić
Zoran, Petko bivši milicionar. Čim smo došli ubili su četvoricu –
Handžić Durmu i Jildžić Asima pretukli su i odmah su umrli, a streljani
su Šarić Dževad, Kalaverić Muhamed, Zekić Musa, Begarić Fikret i Rašid.
27.06.1992.
rekli su nam da idemo na razmjenu, međutim iz Vlasenice su nas odvezli
za Batkoviće kod Bijeljine. Cijelo vrijeme radio sam u logoru na
popravcima, sagradnji žice oko logora i ostalo. Glavni mučitelji u
Batkovićima bili su zapovjednik logora – Stojanović Velibor (Veljo),
nastavnik FV Mišić Ljubiša, aktivno vojno lice, nastavnik Dačo, inače
iz Novog Sada, neki Panić čije ime ne znam, Gligor iz Goražda, Veselin
iz Batkovića, Zorić Zoran, Mihajlović Radan – Major, Milan Tajić, vozač
kam. logora, Dragan Ilić iz Smaluća bivši vozač gradskog saobraćaja
Tuzla. Zamjenik komadanta za informiranje i moral Dmitrović Petar
(Pero) inače najveći pljačkaš.
Od
zarobljenih Muslimana najveći zločinci koji su pomagali Srbima i ubili
veliki broj ljudi: Smajilović Fikret – Pike, Brčko, Zahirović Džemal –
Špajzer, Brodlić Omer – inače dobrovoljac srpski, Bekrić Esad – bivši
milicajac, Malčinović Salko – Palačinka, Hadžabdić Pusa (nadimak) ime
neznam.
U Batkovićima sam bio do xxxxx1993. godine kada sam razmjenjen.
