JOVO U NJEMAČKU – JOVO IZ NJEMAČKE

Samo što se vratio iz Njemačke, u kojoj, unatoč svojim izjavama, izgleda baš i nije bio najbolje dočekan, Josipović se primio pitanja branitelja.  Ne znam da li je možda revoltiran time što su čak i Mesićevi posjeti Gruziji bili daleko više medijski popraćeni nego njegov posjet Njemačkoj, ali uz njegove jasne komunističke stavove, te izbjegavanje bilo kakvih odgovora kada su u pitanju ubojice koje Hrvatskom slobodno šeću, a ubijale su u ime komunističke ideologije, nije bolje mogao ni očekivati.

Čitam tako danas njegove najnovije izjave po pitanju četničkih optužnica za naše branitelje, čitam i ne mogu vjerovati da sam dobro pročitala. No, koliko god puta čitam, vidim uvijek jedno te isto, pa će biti kako nije u pitanju moj vid, nego hrpa nebuloznih izjava.

Dakle, nakon Stanimirovićeve izjave kako smo mi krivi za Vukovar, nakon što smo doživjeli da se Domovinski rat naziva oružanom pobunom protiv Beograda, nakon Josipovićevog ljubakanja sa Tadićem i uvjeravanja gradjana ove zemlje kako se sa Srbijom trebaju imati dobrosusjedski odnosi, što smo dobili:

Otvoreni lov na hrvatske branitelje od strane tih njegovih dragih prijatelja, radi kojih je Tihomir Purda uhićen kao zadnji kriminalac i još uvijek mu je sudbina neizvjesna. Popis od tristotinjak branitelja koje Srbija potražuje, te najave kako taj broj nipošto nije konačan, nego da postoji još puno, puno duži popis onih koji ne bi trebali prelaziti granicu, ukoliko ne žele završiti isto kao Purda.

Obzirom da su ovo rezultati Josipovićeve šetnje sa Tadićem po Ovčari i njihove velike bratske ljubavi, nužno je potrebno da tu ljubav ubuduće zadrži u granicama izmedju njih dvojice, a od nje poštedi hrvatski narod, a poglavito hrvatske branitelje.

Na sve to, Josipović danas izjavljuje, citiram: „Potrebna je jača suradnja Hrvatske i Srbije kako bi se provjerilo te navode, te da se ljude, koji nisu ništa zgriješili, ne drži u neizvjesnosti“.

Pokušavam zamisliti kako bi izgledala još jača suradnja Hrvatske i Srbije od ove koju sada imamo i jedino što mogu zamisliti je nova Jugoslavija. A obzirom da su u ex Jugoslaviji baš Srbi bili ti koji su o svemu odlučivali, dok smo mi Hrvati uglavnom bili roblje (tu bih izuzela udbaše, kosovce i članove KP), ne čini li se vama da je ta nova Jugoslavija u stvari već tu?

Nadalje, ova nam Josipovićeva poruka nedvosmisleno pokazuje kako je on uvjeren u to da su optužnice od strane Srbije i te kako utemeljene, jer bi u suprotnom valjda izjavio kako su ti ljudi koje Srbija potražuje nevini, te bi pozvao na rušenje ovakvih neutemeljenih optužbi. Kada se već petlja u sve i svašta, onda bi mogao i u ovo. No, za ovo očito ne postoji volja. Ne radi se tu o raznim matićima, koji mu mogu na bilo koji način poslužiti, poput onoga da smiri Vukovarce prije Tadićevog posjeta, nego o običnim braniteljima, koji se nikome nisu prodali i nisu spremni to uraditi. Time su valjda automatski Josipoviću i nezanimljivi.

Pa jesmo li mi doista lud narod, kada imamo za  predsjednika čovjeka koji  govori o tome da se srpske navode treba istražiti, čime se dovodi u sumnju obrana Vukovara, kao i sam Domovinski rat kao obrambeni, a taj je čovjek i dalje predsjednik nakon ovakvih nevjerojatnih izjava?

Zar će nam Srbija odredjivati kada je obrana Domovine bila legalna a kada nije, te kada smo počinili zločin u „oružanoj pobuni protiv Beograda“ i tko je počinitelj?

Pa ljudi moji, mi smo tu Srbiju pobijedili, ona je izgubila rat. Sjećamo li se još toga? I umjesto da se, kao poražena strana, pokrije preko glave i šuti i pusti da prodju godine prije nego se usudi progovoriti, ona nam danas odredjuje što su kod nas bili ratni zločini. Srbija se prema nama postavlja kao moralni autoritet, a mi to šutke i pokorno prihvaćamo.

Pitam se, koliko će još vremena proći prije nego nam se ponovno nametne kao gazda, jer očito da joj po tom pitanju ide više nego dobro.

Nismo li mi tako skoro Srbiji uštedjeli milijune eura, poklonivši joj prijevode, a što još uvijek nikako ne shvaćam, jer smo za te ogromne novce mogli dobiti bar saznanje o tome gdje su naši mrtvi i nestali. A nekako mi se čini da je Srbija tu uštedu upotrijebila vrlo korisno, kako bi dalje financirala djelatnost aboliranog ratnog zločinca Save Štrbca, koji na svakom koraku vidi mrtve nevine Srbe i krvoločne ustaše koje su ih poklali s druge strane.

Tako izgleda srpsko – hvala.

Jedinu poštenu izjavu koju smo čuli od bilo kojeg političara kada je u pitanju progon hrvatskih branitelja, čuli smo od zadarskog dožupana Bunje, koji je nedvosmisleno izjavio što bi uradio sa srpskim veleposlanikom.

A meni se čini da bi stvari mogli postaviti i drugačije.

Nedavno smo bili svjedoci toga da su naši „Tigrovi“ sudjeni za djelo za koje su već bili abolirani, na način da im se optužnica prekvalificirala.

Pa, bar u našoj zemlji imamo aboliranih četnička na pretek. Što nas sprječava da im isto tako prekvalificiramo djela te im ponovno sudimo? Ako se moglo hrvatskim braniteljima, može se i četnicima.

Pa da vidimo onda, hoće li Srbiji još uvijek biti do progona hrvatskih branitelja ili će zaključiti kako im to baš i nije isplativo.

Za tako nešto, naravno, potrebni su političari sa kičmom.

Tko zna, ako upalimo svijeću, možda uspijemo pronaći jednog u cijeloj Hrvatskoj.

Diana Majhen