JOSIPOVIĆEV RAT SPOMENICIMA

U srijedu, 8.12.o.g., Ivo Josipović otkriva još jedan partizanski spomenik. Prema navodima medija, spomenik po nazivom Poziv na ustanak posvećen je žrtvama fašističkog terora replika je spomenika koji je svojedobno izradio Vojin Bakić. Iako na prvi pogled djeluje nebulozno da se u spomen na žrtve podiže spomenik pod nazivom Poziv na ustanak, kad su u pitanju partizani ništa nije čudno. Za njih su žrtve, prave ili izmišljene, samo sredstvo za pobuđivanje najnižih osjećaja kod pripadnika vlastite sljedbe, poriva za osvetom i opravdavanjem masovnih zločina protiv neistomišljenika. 

Zanimljivo je da je Josipović za svoj najnoviji spomenički partizanluk odabrao upravo Bjelovar, u okolici kojeg je prije tri godine podignut spomenik jednim drugim žrtvama. I to istinski spomenik žrtvama, bez motiva pozivanja na ustanak. Radi se o spomeniku u Donjim Mostima u kojima su srpski četnici tj. ostaci raspadnute jugovojske 8. travnja 1941. likvidirali više od 30 hrvatskih civila u sumanutom osvetničkom zločinačkom pohodu uperenom protiv Hrvata koji su odbili braniti „našu lepu Jugoslaviju“.

Spomenik u Donjim Mostima je jedan od rijetkih spomenika Hrvatima ubijenim u 2. svjetskom ratu u Hrvatskoj, a politički predstavlja još nešto. To nešto je motiv kronologije. Naime, zločin u Donjim Mostima počinjen je PRIJE USPOSTAVE NDH, PRIJE DOLASKA USTAŠA, PRIJE BILO KAKVIH USTAŠKIH ZLOČINA. Isti tako baca potpuno drukčije svjetlo na službenu josipovićevsko-četničko-partizansku istinu promoviranu u Srbu, Kumrovcu ili u zadnje vrijeme u
Vukovaru, a ta je da su Hrvati bili ti koji su prvi počeli i 1941. i 1991.

Iz tog razloga potrebno je postaviti „spomeničku“ ravnotežu, jer četničko-partizanska istina Ive Josipovića ne smije doći u pitanje. Tako ćemo od sada na području Bjelovara imati dva ideološki suprostavljena spomenika: spomenik ubijenim Srbima i Židovima s pozivom na ustanak koji ima pokroviteljstvo predsjednika tzv. Hrvatske, i spomenik ubijenim Hrvatima bez poziva na ustanak koji to pokroviteljstvo nema. Kao i obično, u tom spomeničkom ratu u kojem neminovno dolazi do loptanja žrtvama nevinih ljudi, „naš“ predsjednik Josipović će sa svojom kamarilom odigrati za partizansko-četničku momčad, ne zato što su mu srpske ili židovske žrtve draže od onih hrvatskih, nego zato što, kako se čini,  se sa partizansko-četničkim zločincima ideološki nalazi u istom kolu. Takvim postupkom se u Hrvatskoj nastavlja perverzija moralnosti koja se očituje u obliku stvarnog štovanja ubojica pod krinkom štovanja žrtava.

Nitko ne može Josipoviću predbaciti da nije dosljedan. Prvo otkrivanje četničkog spomenika u Srbu, pa u Varivodama otkrivanje spomenika Srbima, a turneju nastavlja otkrivajući “antifašističke” spomenike.

Mene doista zanima  zašto mi plaćamo za sve te spomenike? Ako se Josipoviću toliko svidjaju, neka ih plaća sam. Ili neka ih postavlja kod sebe doma, sigurna sam da bi to bilo sa oduševljenjem prihvaćeno. A ako se odluči za posljednju varijantu, možda ne bi bilo loše da otkrije i spomenik posvećen Golom Otoku. Tek toliko, da sve ostane dosljedno i nasljedno, kako se kaže.

Idealna prilika za Josipovića da otkrije još jedan pravdoljubiv, mirotvoran i antifašistički spomenik.

Sramotno je da se u Hrvatskoj još uvijek otkrivaju kojekakvi „antifašistički“ spomenici, u vrijeme kada takoreći nema centimetra zemlje iz kojih ne vire kosti Hrvata koje su pobili ti isti „antifašisti“ koji se danas slave i podižu im se spomenici.

Umjesto da se izdvoje sredstva kojima bi se pomoglo u identificiranju pronadjenih kostiju koje su „antifašisti“ zalili vapnom uvjereni kako se nikada neće pronaći, umjesto da se grade spomenici svim tim nevinim žrtvama „antifašističkih“ krvavih orgijanja, umjesto da se konačno DORH pomakne sa mrtve točke i počne podizati optužnice protiv ubojica, mi tim istim ubojicama gradimo i obnavljamo spomenike.

Eto, to je ta Josipovićeva pravDA za sve, da nije tragično, bilo bi da čovjek umre od smijeha. Josipovićev pojam pravde, koje se izgleda sastoji u tome da Hrvati i dalje moraju učiti lažnu „antifašističku“ povijest, gledati „antifašističke“ spomenike i plaćati za mirovine onih koji su im pobili obitelji.

Najgore od svega je to, što svi ovakvi postupci rade protivno miru u našoj budućnosti, protivno bilo kakvom zajedništvu Hrvata i protivno svakoj ljudskoj i moralnoj vrijednosti.

A ukoliko je Josipović toliko naivan pa vjeruje kako će raznorazni „antifašistički“ spomenici spriječiti nove naraštaje Hrvata u spoznaji toga što su ti „antifašisti“ doista radili, koliko su hrvatske krvi prolili i kolike su civile, žene, starce i djecu pobili, onda je zaboravio kako smo mi Hrvati povijest oduvijek učili doma.

Ne u komunističkim školama, ne od komunističkih vodja i ne iz „antifašističkih“ spomenika.

Da nismo, JNA tenkove bi dočekali cvijećem, a ne puškama kao što jesmo.

Kako se čini, prerano smo ih odložili.

Diana Majhen