JESMO LI JOŠ UVIJEK – LJUDI ?
U kojem smo to točno trenutku odlučili da je period od 5 godina sasvim dovoljan da se bude čovjek, a da se nakon njega ponovno možemo vratiti svom sluganskom, sveprihvaćajućem mentalitetu, zahvaljujući kojemu smo pola stoljeća bili roblje, prije nego smo postali ljudi?
U zemlji za koju smo se borili, u onoj našoj Hrvatskoj, o kojoj smo sanjali, ništa nije kako je trebalo biti.
Bivši komunistički dužnosnici, javni tužitelji i udbaški djelatnici i danas nesmetano rade ono što su radili tolike godine prije rata: proganjaju sve one koji prohrvatski misle, dišu i rade. Danas im je posao navelike olakšan, nema više potrebe takve pratiti, prisluškivati i ubacivati se medju njih kao nekada. Jer, svi ti danas imaju zajednički nazivnik:
Hrvatski branitelji.
Ako si branitelj, znači da si bio za neovisnu hrvatsku državu. Samim tim, znači da si neprijatelj. I kao takvoga te se treba označiti, locirati i transferirati. Kako bi se očistilo zemlju od onih koji su jednom, nekada, odlučili da ne žele više biti roblje, niti su htjeli pristati na to da legnu i čekaju da nas sve pregaze jugočetnički tenkovi.
A što radimo danas?
Čitamo u novinama svako malo kako je protiv još nekog hrvatskog branitelja podignuta optužnica, ili kako je još jedan otišao u zatvor.
Povremeno, ali redovno, pročitamo kako se ubio još jedan suborac, pomolimo se za njega ili mu odemo na sprovod.
I šutimo. Samo to. Šutimo.
Vlada koja je dopustila da našim ljudima sude tudjini nije se smjela održati. Vlada koje je proširila ingerenciju Haaškog suda nad Oluju trebala je biti smjenjena. Vlada koja je izručila jednog generala Gotovinu, zatvorila jednog generala Norca ili namontirala proces jednom generalu Glavašu, već sutradan nakon toga nije smjela biti u poziciji da i dalje upravlja hrvatskim narodom i državom. Vlada koja osudjuje hrvatske branitelje na temelju iskaza osudjenih četničkih ratnih zločinaca nije zavrijedila to biti i dalje.
I te smo vlade morali rušiti. Ama baš svaku, koja se tako odnosi prema ljudima koji su za zemlju kojom vladaju bili spremni dati svoje živote.
Jer, to nisu hrvatske vlade.
To su komunistički relikti koji su se održali i koji su stvarali pozicije moći dok smo mi branili zemlju. I koji nam nikada nisu oprostili što smo u tome uspjeli.
To su ljudi koji su nas oduvijek ubijali.
Prvo u ime antifašizma, kada su partizani ubijali razoružanu hrvatksku vojsku, starce, žene i djecu, trpali ih u jame i zalijevali vapnom.
Onda u ime komunizma, kada su politički neistomišljenici umirali u komunističkim kazamatima, a UDBA-ine ubojice lovile i ubijali Hrvate širom svijeta.
Pa u ime bratstva i jedinstva, kada su četnici i jugoslaveni udruženim snagama krenuli s namjerom da nas zbrišu sa lica zemlja.
Danas se isto tako trude da nestanemo, ovaj put u ime Europske unije.
I kada smo to shvatili, trebali smo izaći na ulice i tražiti njihove ostavke. To je naše, hrvatskim ustavom zagarantirano pravo, a čak ni to pravo nismo iskoristili.
Samo smo ih pustili da u miru rade ono što su oduvijek najbolje znali. Da nas polako, jednog po jednog, zatvaraju na neke nove gole otoke, ili da čekaju da postanemo dovoljno očajni pa da si presudimo sami.
Puno bi humanije bilo da su nas nakon završetka rata jednostavno sve postrojili i postrijeljali. Kažu da hrabar čovjek umire jednom, a kukavica tisuću puta.
A mi smo do sada umrli bezbroj puta. I umiremo i dalje. Stalno i iznova. Sa svakom novom osudom nekom suborcu, sa svakim novim samoubojstvom, sa svakim pogledom na zemlju koja je prvo bila crvena od naše krvi, a danas se ne zna crveni li se više od komunizma ili od srama što smo dignuli ruke od nje isti čas kada smo ju stvorili.
Jesmo li, doista, još uvijek – ljudi?
Diana Majhen
