Marsevi smrti

Ivan Hrvoj

Istinito svjedocanstvo
Ivana
Hrvoja
o partizanskim zlocinima nad Hrvatima na Kriznom putu i poslije…
Preuzeto iz knjige HRVATSKI HOLOKAUST autora Johna Ivana Prcele
i dr. Drazena Zivica . Nakladnik – Hrvatsko drustvo politickih zatvorenika

"Marsevi
smrti"

Dokument IX.

Kao pripadnik Hrv. Oruzanih
Snaga – bio sam vodnik II. Pripravne Bojne u Zagrebu vec promaknut
pod kraj rata u cin zastavnika – bio s povorci smrti preko Bleiburga,
Dravograda, Maribora do Zagreba.

Nakon polaganja oruzja kod Bleiburga, mislim negdje na 15. svibnja
1945., probio sam se kroz obruc sa oka 50 hrvatskih vojnika. Na
daljnjem putu vidio sam, odnosno bio svjedokom slijedecih dogadjaja.

Kad je dio povorke, u kojoj sam bio i ja, presao preko drvenog mosta
kod Dravograda, docekala nas je na lijevoj obali Drave grupa od
oko 50 partizana, naoruzanih automatskim oruzjem. Oni su razdvajali
casnike i docasnike od vojnika i govorili nam, da cema ici vlakom
u Zagreb.

Kad smo dosli do zeljeznicke stanice, odvedose nas nekoliko kuca
dalje, navo­dno da nas prebroje, uvedose u jedno dvoriste na
lijevoj strani ceste i zapovjedise nam da sjednemo. Nismo smjeli
medjusobno govoriti. Bili smo uvjereni da ce nas likvidirati. Medjutim
sa ceste culi su se povici: "Bjezite, postrijeljat ce vas!"
Pet-sest partizana potrcase na cestu, da pohvataju one koji vicu.

poskacemo i mi, iskoristivsi priliku i uletimo u gomilu. Partizani
otvore vatru na cijelu povorku, te ubise iz svojih automata oko
stotinu Ijudi: vojnika , gradjana i zena. Vidio sam svojim ocima
neku zenu, kako u strahu bjezi prema Dravi, vukuci za sobom djevojcicu
staru 8-10 godina. Nije ucinila ni 50 koraka od ceste, kad je zahvati
rafal iz automata, te pade mrtva zajedno sa svojom djevojcicom.

Isti dan poslije podne vidio sam na cesti izmedju Dravograda i Maribora
u jednom zaseoku, kako je neka djevojka izasla iz povorke s bocom
u ruci, da zagrabi vode na bunaru. U casu kad je sisla s ceste partizan
na konju , nas pratilac pokosio ju je iz automata bez opomene, ispalivsi
u nju mozda 10 metaka.

Do Maribora smo isli cijela dva dana. Nasi gonici-partizani, jasuci
na konjima, poceli su na jednom mjestu, mozda nekih 15 km. pred
Mariborom derati se iz svega grla: "Bando, trkom napred!"
Pri tom su poceli i pucati . Iako smo bili na smrt umorni, a usta
nam se lijepila od zedje, jer nismo jeli ni pili vec puna tri dana,
poceli smo se brze gibati. Nakon 50-60 koraka trcanja mnogi su iznemogli
ispali iz reda. Oni su odmah bili pokoseni mecima iz automata. Tesko
je reci, koliko je tu Hrvata palo. Ja samo znam, da je u mojoj grupi
tom zgodom bilo ubijeno 40 do 50 Ijudi. Ne znam, koliko ih je palo
u cijeloj povorci, koja je bila najmanje 10 km. duga.

S nama je bio i jedan
katolicki svecenik, star oko 65 godina. Imena mu ne znarn. Kako
je bio iznemogao od trcanja, vukli su ga za ruke mladji ljudi, da
ne padne i ne bude ubijen. Nagovarali smo ga, da skine tvrdi svecenicki
okovratnik, da ga ne prepoznaju kao svecenika. On to nije htio.
Molio se na glas Bogu i mi s njime da mognemo izdrzati. Ipak su
ga partizani otkrili i navecer nekuda odveli. Ne znam za njegovu
sudbinu, ali drzim, da je sigurno ubijen.

Na mariborskim ulicama bilo je silno mnostvo hrvatskih zarobljenika.
Na onom dijelu ulice, gdje sam i ja bio, naslo se oko 20 Nijemaca.
Medju njima su bili tri casnika. Njih su strahovito tukli, te zatim
odveli u jedan vrt kraj same ceste. Najprije su ih opljackali te
jednom nasli prsten i sat pod kapom, drugom malu konzervu u dzepu,
dok treci nije imao nista. Prisilili su ih, da legnu na trbuh, zatim
ubili, okrenuli ljeseve te im razmrskali lica, da ih nitko ne moze
prepoznati.

U Mariboru nisu nas smjestili ni u kakav logor. Prenocili smo na
cesti. Oko 22 sata u noci poceli su partizani ponovo tragati po
gomilama ljudi. Svakoga, tko je imao oznaku cina ili bio obucen
u bolje odijelo, odvedose nekamo u nepovrat. To je trajalo kroz
cijelu noc. Ujutro oko 4 sata naredise nam, da ustanemo i krenemo.
Posli smo u pravcu Ptuja. Krenulo je mnostvo ljudi sutke ne znajuci
sto im nosi slijedeca minuta. Na izlazu iz Maribora u pravcu Ptuja
nalazi se s desne strane ceste rijedka borova suma. Ja podjoh u
sumu radi vrsenja nuzde (pripominjem, u pocetku smo isli slobodno
bez partizanskih pratilaca). Preda mnom se ukaza jezovit prizor.
Nekih 40 ili 50 koraka od ceste bila su tri kratera od zrakoplovnih
bombi, udaljen jedan od drugog tek desetak koraka. Sva tri su bila
napunjena do vrha ljesevima poubijanih hrvatskih vojnika. Na njih
je bilo nabacano tek malo zemlje, te je na dosta mjesta virila iz
nje ruka ili noga. Legao sam na zemlju na rubu jednog kratera i
rukama odkopao malo zemlje. Ugledao sam pred sobom mrtva covjeka,
vrlo mlada i glave rasjecene na tjemenu nekim ostrim predmetom.
Mrtvaci nisu zaudarali, bili su, dakle, ubijeni prosle noci ili
prosloga dana. Nacinim veliki znak kriza i vratim se na cestu u
povorku.

Stigosmo do raskrsca ceste prema Varazdinu na jednu stranu, a Krapini
na drugu stranu. U polju izmedju ta dva kraka ceste, na mjestu udaljenu
oko 40 metara, lezalo je oko 60 hrvatskih ljeseva mozda od prosle
noci. Nekoji su od njih bili potpuno goli.

Nas put do Krapine trajao je dva dana. Prenocili smo uz put na cesti.
Putem smo cupali iz zemlje krumpir, koji je bio jos posve zelen,
i jeli da bi utazili glad. Neki su jeli travu i sirove puzeve. Ja
sam najvise jeo mladi tek iznikli kukuruz. Moram spomenuti, da je
stanovnistvo u ovom dijelu Slovenije prema nama bilo vise prijateljski
raspolozeno, pa smo dozivjeli, da su znali dobaciti koji komad kruha.
To je u suprotnosti s drzanjem Slovenaca na nasem putu izmedju Dravograda
i Maribora, gdje su se seljaci zalijetavali medju nas, te nam pod
zastitom partizana otimali razne stvari.

Dosavsi u Krapinu obkolio nas je jedan jaci odred partizana. Tjerali
su nas dalje cijelu noc preko Trgovisca u Mirkovce, malo selo u
blizini Trgovisca. Tu su bile neke barake, koje su sagradili Nijemci.
Zatim smo otjerani dalje u selo Luku. Tu smo prenocili u zgradi
skole i po prvi put nakon 6 dana dobili hranu: glavicu mladog luka
i komadic kruha. Tu su nam partizani oduzeli jos preostale stvari
kao satove, kutije za cigarete, dzepne nozice, itd. Pred nama su
ih bez ikakva stida medju sobom razdijelili kao vojnici Isusove
haljine. Odavle su nas otjerali dalje uz zeljeznicku prugu u pravcu
Zagreba. Na tom mjestu bila su ubijena od nasih sprovodioca tri
zeljeznicara iz povorke. Bili su poletjeli za komadom kruha, koji
im je bacio iz vlaka neki zeljeznicar, dok je vlak polagano isao.
Sva trojica su pala mrtva kraj jedne vocke uz samu zeljeznicku prugu.

Istoga dana stigli smo u logor Jankomir kod Vrapca, nekada vocnik-­rasadnik.
Tu smo ostali dva dana. Medju nama je bio jedan mladic, Hrvat, tako
bolestan da nije mogao stajati na nogama. Po vremenu mu je curila
iz usta krv. Drugi mladic, koji je stalno bio uz njega zatrazio
je od straze da mu dovedu lijecnika. Na mjesto toga, dodjose dva
strazara, po govoru Srbina, dovedose bolesnog mladica do ograde,
te mu puskama razmrskase glavu. Ljes su mu bacili u obliznji potok.

Neki hrvatski docasnik u logoru kuhao je u limenoj posudi od konzerve
lisce, koje je padalo s drveca, jer hrane nismo vise dobivali. Pristupi
mu neki strazar, poceo se derati na njega, da mu odmah preda sibice
i ugasi vatru. Kad ga je pogledao izbliza, postao je prava zvijer,
oborio ga udarcem kundaka na zemlju, te mu opet zapovjedio da ustane,
Cim je docasnik dosao k svijesti. Na to ga odvede u jednu zidanu
zgradu, te zajedno s drugim partizanom poce tuci tog nesretnog vojnika
zeljeznim komadima. Nesretnik je ostao mrtav. Na to ga oni za noge
odvukose i bacise na smetiste, odkud ga je tokom noci nestalo. U
Jankomiru smo ostali dva dana.

Nakon toga otjerase nas u Precko. Tamo smo stigli na 24. svibnja,
koliko se ja mogu sjetiti. Posto je logor bio odvise pretrpan, ostali
smo u njemu tek dva do tri sata. Tu su oko 300 nas poceli vezati
zicom. Posto im je zice nestalo, morali su se drugi drzati za ruke,
dok smo prolazili kroz Zagreb. Stigli smo u logor Maksimir. Tu nas
je cekalo 6 teretnih automobila. U njih ubacise odmah one zicom
povezane Ijude, njih oko 250, dok nas nevezane utjerase u logor.
Znali smo, kuda voze nasu nesretnu bracu. Dvadesetak minuta kasnije
culi smo stekanje strojnica iz pravca Stare Ciglane. Mi izmolismo
jedan Ocenas za pokoj njihovih dusa.

Slijedecih nekoliko dana – u Maksimiru smo ostali 6 ili 7 dana –
dolazio je u taj logor neki vrlo mlad komunista. Morali smo stajati
u stroju, a on je obilazeci vadio iz stroja pojedine ljude, koje
su odmah vezali zicom i odvodili u neku bivsu staju, 50 metara izvan
logora. Tu su ih strahovito mucili. Svakodnevno culi smo otuda bolno
zapomaganje. Kada su ih izmucili na mrtvo, tovarili su ih na teretnjake
i strijeljali opet tamo u blizini.

Iz logora Maksimir odveli su mene vezana sa jos nekih 200 Hrvata
u logor "Kanal". Tu sam ostao sve do 29. lipnja 1945.
Rezim u logoru bio je vrIo strog i svaka zgrada za se bila je ogradjena
gustom bodljikavom zicom. Na putu izmedju logora i stambenih zgrada
stajao je strazar na svakih 50 koraka, dok je po noci tu neprestano
pralazila i obhodnja.

Jednoga prijepodneva pralazila je tim putem kraj logora jedna starija
i jedna mladja zena. Neki mladi zastavnik povika s prazora barake:
"Majko!" Zena zastade i mahnu sinu rukom. Na to strazar
uperi na zastavnika automat, a da to ovaj nije ni primjetio i ispali
u njega nekoliko metaka. Mladi zastavnik pade mrtav pred ocima svoje
majke i sestre ili mozda zarucnice. Ne da se opisati strahota ovoga
prizora. Odmah je dana uzbuna, pojacana straza i taj dan nitko nije
smio izaci iz barake ili primiti paket.

Dan nakon toga dovedose partizani jednog majstora iz Zagreba, da
popravi pokvareni nuzdnik. Trojica logorasa bila su odredjena da
mu pomazu. Ja sam bio medju njima. Mi smo mu ukrali skare za rezanje
lima. On se nije ljutio, a reci mu nista nismo smjeli. Tuzno smo
ga gledali i on nas je razumio. Na odlasku nam rece: "Puno
srece!".

Nas troje spremali smo bijeg kroz kanal za prIjavu vodu. Taj nije
bio pokriven i tekao je prema zeljeznickim radionicama. Ja sam dobra
poznavao taj dio grada. Mi smo cekali na nama pogodno ruzno vrijeme.
Bila smo samo dvojica, jer su onoga trecega noc prije toga bili
odveli i strijeljali. Taj treci zvao se Ivan Herceg, soboslikarski
obrtnik iz Zagreba. On je osudjen na smrt i strijeljan, kako sam
doznao zajedno s pravoslavnim metrapolitom Germogenom iz Zagreba
kod Stare Ciglane. Ja to mjesto dobra pamtim, jer su partizani nama
zatvorenicima u tzv. "ustaskim" barakama logora "Kanala"
govorili: "Za vas je steta kugle. Sve cemo vas poklati na sumarskom
fakultetu!" Stara Ciglana upravo je iza sumarskog fakulteta.
Jedne mracne noci s kisom i vjetrom, u jedan sat iza ponoci podjosmo
puzuci iz barake, te ja koji sam bio prvi , skarama nacinih otvor
najprvo na prvoj ogradi, pa na drugoj, te se svalismo u kanal pun
dubokog mulja. Kraj nas je prosla obhodnja, a da nas nije opazila.
Za 5 minuta stigosmo do zadnje barake, koja je ujedno najopasnije
mjesto na nasem putu. Opazim kako iz barake izlaze neki ljudi. Cujem
naredjenje: "Kada bude gotovo, jedan strazar neka ostane ovdje!"
Zatim pocese izvlaciti ljude, njih oko 20 svezanih, u jednu napravu
od betona nalik na bunker. Dvojica s automatima stadose na vrata
i opalise nekoliko rafala. Culo se strahovito zapomaganje, psovanje
i zazivanje Boga. Opet netko naredjuje: "Raspali jos!"
Na to dvojica unidju u bunker i ispale

dva do tri rafala. Nastade tisina. Od groze me oblio znoj, te nisam
vise osjecao ni nogu ni ruku. Dosao sam k sebi istom kad me je za
nogu povukao Luka, moj drug koji je iza mene plazio. Puzemo dalje
do zadnje ograde na rubu veceg kanala. Za par minuta smo na slobodi.
Zaprepastimo se. Ova zadnja zapreka bila je od debelih zeljeznih
sipaka. Nase skare vise nisu koristile. Mi nesretnici vratimo se
"sretno" natrag u nasu baraku prije nego sto je svijetlo
bilo upaljeno.

Dana 29. VI. 1945. bio sam odveden sa jos drugih 19 Hrvata i Hrvatica
u zatvor tzv. OZNA II. u Zagrebu, Gjorgjiceva ulica broj 2. Tu sam
bio zatvoren sa jos dvojicom u nekoj rupi bez prozora dva dana.
Kroz to vrijeme nismo dobili nikakove hrane. Dne 2. srpnja 1945.
bio sam odveden u sadasnji Kotarski sud u Amrusevoj ulici broj 2.
Tu je bio sud za tzv. "povredu nacio­nalne casti".

Tu sam bio u jednoj celiji sa stricem od V. Masine, koji je bio
vlasnik tvornice carapa u Zagrebu, koliko se ja sjecam. Cuo sam,
da je bio strijeljan, no sigurno ne znam.

Iz ovog zatvora bio sam prebacen dne 8. srpnja 1945. u Okruzni sud
na Zrinjevcu, gdje je sudio Vojni sud II. armije. Tada sam vec bio
tesko bolestan uslijed zlostavljanja i gladi, pa me je u sudnici
iz prizemlja na drugi kat nosio mladic iz Srijemskih Karlovaca sa
jednim domobranskim bojnikom, kojemu sam ime zaboravio, ali je zvucalo
kao talijansko ime (kao Martini, Zorini, Dorini ili slicno).

Usput napominjem, kako se u logoru "Kanal" sastavljao
zapisnik o mojoj "krivici" kojeg je sastavljao moj "isljednik"
neki Ivan "Suster" (vjerojatno samo nadimak "Suster").
Tu me je spomenuti Suster tri puta na mrtvo isprebijao, jer nisam
htio podpisati zapisnik, kojeg je on napisao. On nije unio moje
izjave u zapisnik, vec je napisao zapisnik po svojoj volji, pun
lazi, tako da bih ja na temelju tog zapisnika bezuvjetno bio osudjen
na smrt, da sam ga podpisao. Ovako sam dosao na Vojni sud, a da
moj zapisnik nije bio podpisan.

Poslije rasprave , bio sam donesen u celiju, gdje se je nalazio
odvjetnik Dr. Kumicic, ravnatelj opere Lovro Matacic, general Lukic,
Pukovnik Canic i jedan mladi svecenik iz Srijema. Svi ovdje spomenuti
bili su sa mnom sudjeni dne 17. srpnja 1945. u vremenu od nepunog
jednog sata.

Sudio nas je sud sastavljen od cetiri clana, a predsjedao je Vlado
Ranogajec, po cinu kapetan. Evo kako se je sudilo:

Bio sam odveden pred sud u praznu dvoranu. Dolaze sudci. Tuzitelj,
neki porucnik (rekli su mi, da se zove Molnar) cita optuzbu, i zavrsava
rijecima: "Neka mu se sudi po clanu 1 ili 3 ili po clanu 1-3."
To je islo vrlo brzo. Jedan clan Sudskog vijeca vice: "Bandite,
jesi li razumio, glavu dolje, sada ce biti odmazda". Drugi
sudac vice: "Branioca nemas, a sam se nemas pravo braniti".
Konacno progovori Ranogajec, kao predsjedatelj: "Posto je utvrdjeno,
da si narodni neprijatelj, i po svom uvjerenju Ustasa, nemas mjesta
medju cestitim ljudima". "Strazaru, vodi ga ". Odveden
sam natrag u celiju oko 4 sata poslije podne. Oko 6 sati poslije
podne istog dana ponovo sam bio priveden u neku drugu sobu pred
nekog porucnika, koji me je samo upitao, da Ii znadem, koliko je
ulaza bila u logoru Jasenovac. Odgovorio sam, da ne znam. Vracen
sam bio opet u celiju.

Drugi dan ujutro u 8 sati dolazi Ranogajec sa jakom pratnjom i cita
osude. Meni je procitao 8 godina tamnice. Bio sam sretan, jer sam
spasio zivot, premda sam si zelio umrijeti i rijesiti se svih muka.

U okruznom sudu u Zagrebu, bilo je vrseno vjesanje u dvoristu svake
noci onih, koji su bili na smrt osudjeni. Njih su strazari jednostavno
bacili niz stubiste, tako da su mnogi od njih umirali slomivsi kicmu
na stubistu. Nas ostale tjerali su svako jutro, da peremo stubiste,
koje je bilo puno krvi.

Slijedecih dana poslije moje osude bio sam odveden sa gore spo­menutom
grupom u Sesvete kraj Zagreba, pred drugi Vojni sud. Tu su se samo
pregledavali spisi. Dr. Kumicica i generala Lukica ponovo su pre­slusavali,
te psovali Lovru Matacica, jer nije navodno htio ici u Moskvu davati
Koncert.

Dne 19. srpnja 1945. odvezli su nas u Popovacu na rad. Bili smo
smjesteni u zgradu nekog starog mlina. Kako nije bilo dosta mjesta,
te smo spavali na ledini kao stoka. Radili smo na ciscenju zeljeznicke
postaje, koja je bila tokom rata ostecena.

Jednog dana dovedose partizani nekog snaznog covjeka svezanog, te
su ga objesili o granu jednog hrasta, koji se je nalazio nedaleko
od logorske zgrade. Na vecer istog dana odvezali su ga od grane,
na kojoj je visio, te su mu svezali ruke i noge, tako da se nije
mogao micati, niti braniti od mravi, koji su mu ulazili u nos i
uha. On je neko vrijeme vikao, a zatim je prestao vikati. U jutro
su mu odrijesili noge, no on nije mogao niti stajati. Jedna zena
nije mogla gledati to mucenje, nego je navalila na strazu, jednog
je partizana ogrebla po licu. Partizani su ju nekuda odvukli svezavsi
ju prije toga, te je poslije nismo vise vidjeli. Na sve psovke partizana,
taj covjek im se u lice smijao. Receno nam je, da je taj covjek
bio veliki zupan bjelovarsko­krizevacke zupanije. On je bio
odpremljen u Zagreb na ponovno sudjenje.

Iz Popovace sam bio odpremljen sa jos 200 osudjenika na rad u selo
Struzec. Tu sam ponovno obolio od zlostavljanja i gladi. Tu sam
se vukao do 15. kolovoza 1945. te sam tada bio odpusten na kucnu
njegu, jer u bolnicama nije bilo mjesta. Bilo mi je dozvoljeno kretanje
po Zagrebu, ali nakon amnestije, dobio sam izgon iz Zagreba.

Nakon izgona iz Zagreba preselio sam se sa svojom obitelji u Osijek.
Tu sam radio kao dimnjacar.

U Osijeku su se strijeljanja
i pokapanja vrsila uvijek nocu u tzv. Staroj Tvrdjavi na lijevoj
obali Drave, na baranjskoj strani.

Tu su se vidjeli prizori, kako su roditelji, braca i djeca dolazila
te pokusala obilaziti svjeze grobove ubijenih tokom noci oko zidova
tvrdjave, te uz put, koji vodi prema Kisdardi. Blizu tih grobova
nije se moglo doci, jer je partizanska straza branila pristup. Rodbina
je bacala cvijece preko ograde na grobovima, a mogi su klecali na
tom putu i molili se Bogu.

Kao dimnjacar imao sam pristupa i u zgrade zatvora, te sam mnogo
toga vidio. U zgradi zatvora u Osijeku vrsio je pokolje neki partizanski
casnik sa nadimkom "Bubalo", koji je klao Hrvate na taj
nacin, da je vezane zrtve polegao potrbuske, te je jednom rukom
podigao glavu, a drugom ru­kom je prerezao grkljan svakoj zrtvi.
Ne zna se koliko je taj koljac Hrvata poubijao na taj nacin, ali
se zna, da je taj broj vrlo velik. Jednog dana, zimi 1945. taj "Bubalo"
je poludio.

U istom zatvoru u Osijeku u jesen 1945. osudjeno je na smrt 48 hrvatskih
intelektualaca. Oni su strpani u jednu celiju, te bombama poubijani.
Medju njima bio je i vrli Hrvat Seper. To je bilo ucinjeno zato,
jer su obitelji ovih na smrt osudjenih cekali na ulicama, kada ce
ih komunisti izvesti u spomenutu Staru Tvrdjavu i tamo ubijati,
jer je bila svima poznata smrtna osuda.

Za ovo gore napisano jamcim svojom bitnoscu.

Ivan Hrvoj v. r.

Dalbywagen, Svedska 15. svibnja 1963.

{loadposition user18} 

Odgovori

Back to top button