Diana Majhen
ISTORIJA, A NE POVIJEST
Pred nama je početak nove školske godine. Godišnji odmori su na kraju, polako se već stvaraju gužve u knjižarama. Kupuju se knjige iz kemije, matematike, zemljopisa koji se ponovno zove geografija, fizike…. Ono što se ne kupuje i što Ministarstvo prosvjete očito ne smatra bitnim, to su knjige o Domovinskom ratu.
U najboljem slučaju, o Domovinskom ratu pronaći ćemo stranicu-dvije u knjigama iz povijesti i to ne u svima. Kao da je taj rat nešto sramotno, o čemu se ne treba pisati, ne treba govoriti i ne treba učiti djecu o njemu.
Svi drugi narodi ponosni su na svoju povijest. Njihova djeca uče i o bitkama koje su izgubili, zato što su i tamo pali njihovi ljudi.
Kod nas je situacija obrnuta. O veličanstvenoj pobjedi u Domovinskom ratu tek se tu i tamo nešto progovara, kao da je to nešto čega se trebamo stidjeti. Naši su heroji za tu djecu nepostojeći ljudi, o kojima ne znaju ništa. Bitka za Vukovar za njih je tamo neka igrica, a o Ovčari, kako su pokazale i ankete, uglavnom nisu čuli ništa niti znaju što bi to bilo.
Zašto je tome tako?
Oni malo stariji dobro pamte kako je to izgledalo u ex Jugoslaviji. U školama se učilo o svim partizanskim ofanzivama i svakoj njihovoj bitci od početka do kraja. I nije bilo šanse da prodješ školsku godinu ukoliko taj dio nisi znao.
Antifašisti su očito bili ponosni na rat u kojem su učestvovali i smatrali su da ne smiju pustiti da to padne u zaborav. One jame zalivene vapnima sa hrvatskim kostima su se dobro skrivale, ostali su samo sjajni podvizi i nevidjena herojska djela. I to se održalo do dana današnjega, jer djeca o tome i dalje uče u školama.
I to bi bilo u redu, jer je to takodjer dio naše povijesti, samo kada bi u to učenje ubacili i te jame, kako bi se znala i druga strana medalje.
No, kada je u pitanju Domovinski rat, kao da je cilj opća amnezija za sve buduće generacije.
Naši političari očito nisu ponosni na Domovinski rat i hrvatske branitelje. Jer, da jesu, zalagali bi se za to da ti udžbenici izgledaju potpuno drugačije.
Ili je ponos tu potpuno irelevantan, nego se jednostavno radi o novim balkanskim integracijama, za koje se toliko zalažu i HDZ i SDP?
Što bi se dogodilo kada bi se mladima prezentirala prava istina o Domovinskom ratu? Kako bi oni reagirali kada bi točno znali što se dogadjalo na Ovčari? Kada bi znali za mučenja, klanja, silovanja i ubijanja kojima je Hrvatska bila izložena od srbočetničke vojske?
Vjerujem kako bi ti mladi, koliko god, ispravno, bili okrenuti budućnosti, počeli razmišljati malo i o prošlosti. A sigurno bi počeli postavljati i svakakva nezgodna pitanja. Možda u tom slučaju ne bi bili spremni prihvaćati ove hrvatsko-srpske integracije, koje vode u novu Jugoslaviju, kao nešto neminovno i dapače, pozitivno.
I možda bi razmislili o tome zašto danas uče geografiju a ne zemljopis, te ne bi olako pristali da isto tako jednoga dana uče istoriju umjesto povijesti.
Svi drugi narodi ponosni su na svoju povijest. Njihova djeca uče i o bitkama koje su izgubili, zato što su i tamo pali njihovi ljudi.
Kod nas je situacija obrnuta. O veličanstvenoj pobjedi u Domovinskom ratu tek se tu i tamo nešto progovara, kao da je to nešto čega se trebamo stidjeti. Naši su heroji za tu djecu nepostojeći ljudi, o kojima ne znaju ništa. Bitka za Vukovar za njih je tamo neka igrica, a o Ovčari, kako su pokazale i ankete, uglavnom nisu čuli ništa niti znaju što bi to bilo.
Zašto je tome tako?
Oni malo stariji dobro pamte kako je to izgledalo u ex Jugoslaviji. U školama se učilo o svim partizanskim ofanzivama i svakoj njihovoj bitci od početka do kraja. I nije bilo šanse da prodješ školsku godinu ukoliko taj dio nisi znao.
Antifašisti su očito bili ponosni na rat u kojem su učestvovali i smatrali su da ne smiju pustiti da to padne u zaborav. One jame zalivene vapnima sa hrvatskim kostima su se dobro skrivale, ostali su samo sjajni podvizi i nevidjena herojska djela. I to se održalo do dana današnjega, jer djeca o tome i dalje uče u školama.
I to bi bilo u redu, jer je to takodjer dio naše povijesti, samo kada bi u to učenje ubacili i te jame, kako bi se znala i druga strana medalje.
No, kada je u pitanju Domovinski rat, kao da je cilj opća amnezija za sve buduće generacije.
Naši političari očito nisu ponosni na Domovinski rat i hrvatske branitelje. Jer, da jesu, zalagali bi se za to da ti udžbenici izgledaju potpuno drugačije.
Ili je ponos tu potpuno irelevantan, nego se jednostavno radi o novim balkanskim integracijama, za koje se toliko zalažu i HDZ i SDP?
Što bi se dogodilo kada bi se mladima prezentirala prava istina o Domovinskom ratu? Kako bi oni reagirali kada bi točno znali što se dogadjalo na Ovčari? Kada bi znali za mučenja, klanja, silovanja i ubijanja kojima je Hrvatska bila izložena od srbočetničke vojske?
Vjerujem kako bi ti mladi, koliko god, ispravno, bili okrenuti budućnosti, počeli razmišljati malo i o prošlosti. A sigurno bi počeli postavljati i svakakva nezgodna pitanja. Možda u tom slučaju ne bi bili spremni prihvaćati ove hrvatsko-srpske integracije, koje vode u novu Jugoslaviju, kao nešto neminovno i dapače, pozitivno.
I možda bi razmislili o tome zašto danas uče geografiju a ne zemljopis, te ne bi olako pristali da isto tako jednoga dana uče istoriju umjesto povijesti.
Zato se hrvatske žrtve i hrvatski heroji tako rijetko spominju, zato se trudi da budu zaboravljeni.
Hrvatske žrtve danas su postale samo izvor neugodnosti za veliku većinu naših političara.
Nešto što se ne može negirati, ali se zato može truditi baciti u zaborav.
Na svima nama koji znamo istinu je da im to ne dopustimo.
Hrvatske žrtve danas su postale samo izvor neugodnosti za veliku većinu naših političara.
Nešto što se ne može negirati, ali se zato može truditi baciti u zaborav.
Na svima nama koji znamo istinu je da im to ne dopustimo.
Diana Majhen
