Iko Saric

Povlacio sam se iz Zagreba,
ne sjecam se tocno kojega dana, na motociklu do Celja, gdje sam
bio zarobljen zajedno sa gen. Brozovicem i jednom manjom kolonom
P.T.S.-ovaca od celjske mjesne straze pod zapovjednistvom jednog
partizana, ali smo iza par sati bili oslobodjeni od hrv. ceta, koje
su kasnije nadosle pod zapovjednistvom gen. Servacija. Ta hrv. vojska
nije u Celju ucinila nikakva nasilja, osim sto je polomila i popalila
zastave sa crvenom zvijezdom, dapace i sa tornja crkve. Pregovore
ispred Hrvata vodili su profesor Crljen, general Sudar i neki drugi.

Od Celja idemo dalje s kolonom gen. Bobana, do Dravograda, probijajuci
se lakse nego do Celja kroz partizane. Imali smo teze borbe tek
u jednom klancu, kroz koji prolazi mala rjecica, gdje smo se borili
jedno cijelo poslije podne. Da Ii je to bio klanac "Huda Lukna",
ne znam. Dosli smo uz lakse borbe do Dravograda, ali Dravu nismo
presli, vjerovatno zato, sto nam bugarske cete to nisu dozvolile.
Bugarski pregovaraci, dosli su na konjima do stozera gen. Bobana
i Herencica, a ja sam imao duznost, da bugarske parlamentarce (tri
casnika) prihvatim i dovedem do gl. Stozera i kasnije natrag povratim.

U noci od 14. na 15. svibnja 1945., stigli smo na ovece polje, za
koje sam kasnije doznao,da je kod gradica Bleiburga, ali samog gradica
nisam vidio. Polje je bilo puno hrv. vojnika, ali i mase hrv. civila
s mnogo seljackih kola, punih zena i djece. Bilo je tu i puno zeljeznicara,
a sreo sam i mnogo crnogorskih cetnika s obiteljima. Nad poljem
su nisko letjeli engleski avioni, kojima su mnogi nasi sa polja
mahali, cak i nekim engleskim i americkim zastavama (oko 11 sati
prije podne). Vidio sam i engleske tenkove, radi kojih sam odustao
od bijega. Ja sam se bio na polju prikljucio casnickoj skoli hrvatskih
oruzanih snaga (zapovjednik general Petanjek, prof.) radi eventualne
prehrane. Bio sam medju masom hrvatskih rnladica od 16-18 godina
(njih preko stotinu casnickih pripravnika), koji su jos uvijek bili
na visini vojnickog morala.

Znam, da je medju pregovaracima bio general Herencic. Taj je nakon
pregovora dosao da nas informira i sazvao casnike (ustaske i domobranske).
Stajao sam tek 3-4 m od njega, a okolo par stotina casnika. Rekao
je da su Englezi postavili kao uvijet predaje, da odlozimo oruzje.
Nije ni rjecju spomenuo, da se moramo predati partizanima. Mi smo
bez negodovanja, kao normalnu stvar, prihvatili, da se predamo zapadnim
saveznicima. Nitko od nas nije ni sanjao, da nas predaju partizanima
i da nas kao roblje vode natrag u Titovinu. Nisam na polju vidio
uopce partizana, osim dvojice, koji su upali medju nas, ali smo
ih odmah "zarobili", oduzeli im oruzje i strgali im oznake.
General Herencic dao je na to zapovijed jednom ustaskom casniku
(M.Lj.), da im sve to natrag povrati te se s mnogo uctivosti izvinuo
za taj incident; na to su oba partizana – jedan od te dvojice bio
je bivsi ustaski casnik – u velikoj zurbi sjela na svoj motor i
izgubila se jednom cestom, koja je bila slobodna.

Nakon toga svaki casnik se povratio svojoj jedinici i zapocelo je
odbacivanje oruzja na samom polju. Bilo je to oko 4 ili 5 sati poslije
podne. 15. V. 1945. Moja skupina i neke druge posle su u koloni
u meni nepoznatom pravcu. Iste veceri, nekako uz zapad sunca, prosli
smo kraj logora engleskih vojnika te nocili u jednom selu. Koliko
ja znam, nije nas pratio nitko: ni Englez, ni partizan. Partizane
smo susretali usput, ali bez oruzja, koji uopce u nas nisu dirali.

Sutradan smo prosli kroz mjesto, okiceno austrijskim zastavama,
naravno bez partizanskih zvijezda, sto me utvrdjivalo u misli, da
ne idemo u Jugoslaviju. Nasa je kolona bila nepregledna, vrlo velika.
Medjutim nakon tog sela, partizani oko nas postajali su sve cesci
i brojniji, te vec pod oruzjem i s nama sve energicnije, ali jos
uvijek pristojni. Dravu smo presli kraj neke elektricne centrale.

Isli smo po danu i po noci, mislim tri dana i tri noci. Najprije
su silom odijelili od nas zene i djecu, dok je vojska i odrasli
muskarci civili, nastavili put do Maribora. Isli smo neprestano
lijevom obalom Drave do prelaza kod spomenute centrale i presli
na desnu obalu.

Pljacka je pocela drugog dana i to u pocetku polu-uljudno, a kasnije
je uzasno: digli su najprije bolje kabanice i cipele, kasnije prstenje,
satove, naliv-pera i drugo, a na koncu kosulje i donje rublje. Ja
sam, da se spasim, nozem rasparao cipele i hlace, a prsten s ruke,
dar roditelja za moju matum, natakao sam na drugi prst lijeve noge,
pa mi je ogulio meso i kozu do kosti, ali sam ga spasio. Nismo dobili
nista za jelo skora 8-9 dana (jeo sam neku kozu od slanine, odnosno
sisao u ustima). Sve Ijude, koji su od iznemoglosti ili sna zaostajali
na putu, nasi partizanski pratioci su ubijali. Morao sam svog 17-godisnjeg
necaka samarati, odnosno cuskama drzati budnog, da ne bude ubijen.
Cijelo to vrijeme bili smo u pokretu prema Mariboru uzasno izmoreni,
zedni i gladni.

Par kilometara pred Mariboram izabrali su po drugi ili treci put
iz kolone zeljeznicare, za koje su imali poseban interes i potrebu,
a nas, onako izmucene, kasom su tjerali u Maribor i bez pardona
pobili one, koji su na putu pali. Posto su Ijudi radi lakseg trcanja
odbacivali ruksake, deke itd., to smo preko tih stvari i preko mrtvaca
padali i izlagali se smrtnoj pogibelji. Pred mojim ocima, bio je
na zemlji ubijen nadsatnik Knez, upravitelj Odjevnog zavoda hrvatskih
oruzanih snaga. Ja sam vidio, iako sam bio dosta naprijed, par desetaka
mrtvaca na tom mjestu.

Prvi dan, nisu nas pratili
nego kraj nas se vracali istom cestom bugarski odredi, koji nas
niposto nisu progonili, nego smo cak s njima "trgovali"
, dajuci im nase vrijedne predmete (satove, naliv-pera, itd.) za
kruh. Naprotiv, kasniji nasi pratioci-partizani govorili su ekavicom
i bili od reda Srbi, ne znam koje partizanske jedinice.

U Mariboru smo dosli oko 10 sati ujutro i to u predgradje Maribora.
Spravedeni smo odmah dalje te smo poslije podne bili pred jednom
zgradom na 2 ili 3 sprata, vrlo slicnu Sveucilistu u Zagrebu. Pred
njom je bio park. Tu su nas dijelili na casnike, studente i vojnike
(vec pred Mariborom, prije naredbe, odijelili su civile od vojnickih
osoba); casnike su dalje dijelili na ustaske i domobranske; prve
su cuvali vojnici s bodovima na pusci, dok su sa domobranskim postupali
blaze. Ja sam s jednom grupom domobranskih casnika bio odveden u
jednu modernu trokatnu zgradu, neku uglednu njemacku skolu, u kojoj
su bile male klupice kao u zabavistu.

Tu sam ostao 4-5 dana, ali jos uvijek bez ikakve hrane. Postupak
s nama nije bio odvise los. Nije mi poznato, da su koga odvodili
na ubijanje, ali znam, da smo mislili da nas odvode na likvidaciju,
kad su nas poveli u drugi logor, tj. u neki veliki drzavni magazin
s 2-3 industrijska kolosjeka. U ovoj zgradi pisali smo svoje generalije
i morali ujedno navesti, da smo bili zarobljeni od te i te partizanske
armije. Mi smo pokusali uvjeriti partizane, da nismo bili zarobljeni,
ali oni nisu na to pristali, vec smo morali potpisati sve, sto su
oni trazili.

Od mog dolaska u Maribor sve do odlaska, neprestano se pucalo oko
i u Mariboru. Mi smo medjusobno saputali da ta pucanja znace ubijanja
nasih drugova, sto smo vec sa vise strana bili doznali, iako o ubijanju
direktno nista ne znam. U logoru-magazinu, po prvi put smo dobili
neki caj uz malen komad kruha.

O drzanju civilnog pucanstva Maribora, spominjem, da smo nakon onog
katastrofalnog trcanja pred gradom, bili docekani od mnogih mariborskih
zena koje su nosile vodu u skafovima i posudama i davale nam s mnogo
sazaljenja da pijemo i da se osvjezimo, iako su partizani gurali
zene i prijetili puskama. Medju njima je bila i zena nadsatnika
Kneza, i sama mariborcanka, koja me je pitala za muza, ali nisam
imao srca, da joj reknem, da je malo prije bio ubijen.

Nakon sto smo prozivjeli
nekoliko dana u Mariboru u navedenim logorima izmedju zivota i smrti
i osobno u stalnom strahu da me ponovo netko ne izda, napokon smo
se ukrcali u posebni vlak u vagone za blago (stoku), otprilike 50-60
po vagonu.

Prilike su bile ocajne, jer se nije moglo niti sjediti po podu,
ljudi bolesni i iznemogli, zrak smrdljiv i neizdrziv, jer smo morali
obavljati nuzde tako zatvoreni, unutar vagona. Neki su imali proljev,
a jedan stari satnik je gubio i krv u "stolici". Tako
jednom u zelji da ucini sto bolje, ne imajuci ni papira, ni ostalog
cime bi se pomogao, zamazao je sebe i polovicu vagona i osoba. U
toj strahoti polazimo nakon nekoliko sati cekanja, poslije podne
(dne ?) iz Maribora! Kuda? U tamu, strah i neizvjesnost! Drugi dan
stizemo u Zidani Most, Zapresic i napokon poslije podne Zagreb –
Glavni kolodvor. Tu opet stojimo nekoliko sati. Opet nakon neizmjerno
dugog puta, pretres vec golih i operusanih "mizerija".
Drugovi su bijesni, jer nema vise nicega, cega bi nas jos mogli
rjesiti.

Vlak ide prema Kanalu (predio Zagreba), pa se opet vraca na Gl.
kolodvor i napokon drugi dan u zoru stizemo u Precko.

Tu su isto tako ocajne prilike. Sreca je, sto su dani vec topliji,
jer se lezi na zemlji i sto napokon od kuce stigne pokoji paket,
pa se jede. Sve bi se podnijelo da ne postoji opravdan razlog da
te netko ne izda. Uz sve uzasne prilike, sve to fizicki podnasam,
zivci me, bojim se, napustaju. Opet me netko izdaje, doznajem domobranski
satnik Racic, napadaju me, traze i gone. Sakrivam se, ali osjecam
da ne cu dugo ovako izdrzati. Prijatelj u., zastavnik Dusper i drugi
me savjetuju neka vidim kako je u ustaskom logoru ili drugdje (svi
smo u jednoj zici i mijesamo se). Odlucujem se, i nocu odlazim da
me ne primjete iz barake domobranskog casnika i mjesamo se medju
druge. Tu se nastojim informirati, gdje su i kako je sa ustasama.
Nesimpatican nagovor i jeza za svakoga, ali napokon doznajem za
jednu baraku po strani logora. Pod raznim izlikama, priblizavam
se toj baraki i opazim kako "drugovi" iznasaju na drugoj
strani mrtvace i tovare ukocene kao drva u kola. U baraki u tami
nisam primjetio zivota, vec samo prnja ili mrtvaca (?). To mi je
bilo dovoljno da stvorim odluku – vratio sam se nazad. Cuvao sam
se da me ne opaze i nadju, a kasnije u koloni sam doznao, da su
me i da me neprestano traze.

Nakon nekoliko dana,
na moju srecu, krenuli smo iz logora Precko opet u neizvjesnost.
Kasnije su mi rekli, da je to bila kolona od 10.000 vecinom hrvatskih
casnika, koja je prosla iza zamracenja kroz Zagreb. Najprije su
nas vezaIi telefonskom zicom, a posIije su odustaIi od te namjere.

U noci smo napustili Zagreb i prosIi Dubravu. HodaIi smo bez prestanka
do Cazme. Tu smo na cesti stali. Opet su bili u bijesnoj potrazi
za ustasama, koji se skrivaju u koloni. Taj me strah moralno ubijao.
Bojazan, da Ii ce me netko prepoznati, da Ii cu se spasiti? Uzduz
kolone za svaku nepredvidivu sitnicu, zastoj ili ako se netko zeIi
napiti vode ili je iznemogao, ubijaju! Ubijaju po danu, a u pozadini
kolone divljace i tamane zvjerski.

Nastavljamo put predvecer,
takoreci bez odmora. Nisam vidio Cazme. Sada dolazi grozota i "Kosovo"
naseg puta. Zakrecemo u sumu, pocima kisiti, zatim uzasna tuca koja
je mogla trajati 2-3 sata. Sumom tece voda, koja je dosezala do
koljena, pada se u jamu do prsa, teren je ilovacast i sklizav, partizani
na konjima, a i pjeske, bijesni pa i oni pokisli, resetaju svojim
"sarcima" (strojnice) bez milosti. Tamo smo lutali i bili
tamanjeni do drugog jutra; ucinivsi u toj sumi krvavo slovo 0".
.

Koliko je palo, koliko je uspjelo pobjeci, koliko je ranjeno, ne
bih mogao niti od prilike reci. Vidio sam samo mnogo desetina mrtvih
(poginulih). Sto je uzasno djelovalo, pucali su svjetlecim metcima.
Govorilo se, da su u toj sumi "likvidirali" u pozadini,
ono sto je bilo u masi odredjeno. Tako prorijedjeni, izmoreni i
nalicivsi ludjacima, izobliceni od straha, pojavili smo se pred
Bjelovarom. Nasu su kolonu zvali "Zuta kolona", jer smo
bili zamazani od cazmanske ilovace i prokisli od strahovite kise
i tuce.

Niti pred Bjelovarom, a niti u samom gradu, nisu prestala ubijanja
i zlostavljanja, kundacenja i mrcvarenja. U neposrednoj mojoj blizini
ubili su nekolicinu, navodno, jer je pred nama jedan jadnik u zivcanoj
krizi, skocio na jednog komesara na konju u namjeri da ga srusi
sa konja i da mu otme strojnicu. U samom gradu, bio je ubijen jedan
mladic-bjelovarcanin, spazivsi majku i u namjeri da ju zagrli, bio
je ubijen pred njezinim ocima, a nije mi poznato kako je prosla
i ona sama. Nakon tog slucaja, poceli su nas tuci, da ne gledamo,
vec samo u zemlju, a gradjanstvo se je morale povuci u kuce, spustiti
zastore i napustiti ulice. Ako je istina da je Bjelovar sjajno docekao
partizane i sa velikim slavljem, nadama i iluzijama, nakon svega
par dana i to nasim dolaskom, sve je propalo i gradjanstvo je osjetilo
golu i gorku istinu!

Tu se je dogodilo cudo! Iz Zagreba je stigao neki visoki partizanski
funkcioner Cop sa najvisim nalogom, da iz kolone odijeli neke, vjerovatno
"zasluzne" ljude, medju koje sam se i ja uvukao, fingirajuci
(sto mi nije bilo

nimalo tesko) da sam bolestan. U zurbi dao je naloge drugima i otisao,
a nas misleci da smo svi "zasluzni", uputili u O.Z.N.-u.
Nakon 2-3 dana, postupak se poboljsao, pa smo cak dobili i dozvolu
za kretanje u gradu.

Drugi je dan kolona proslijedila put! Kuda? Saznao sam kasnije prema
Osijeku. Nakon nekoliko dana i posjetivsi poznate u gradu, sve je
bilo pripremljeno. Bozjom pomocu, laznim dokumentima i novim odijelom
zeljeznicara stigao sam vlakom u Zagreb, 6. VI. 1945.

Skrivao sam se u podrumu jedne kuce 106 dana u nadi bijega i spasa.
Bile su kombinacije sa Papukom, jer se pricalo da tamo ima bezbroj
izbjeglica i pravih "krizara", ali hvala Bogu, slucajno
i neocekivano, prijatelji su me "opskrbili" novim dokumentima
i tako sam se bez ikakvih poteskoca uputio na novi put – bijeg,
koji se je uspjesno zavrsio, preko Rijeke u Trst, 22. IX. 1945.,
sa voljom i dobrotom Svevisnjega, koji je prekinuo tako moj gorki
put i otvorio rni vrata novog zivota i novih mogucnosti i spasenja!

Iko Saric