Diana Majhen

Hrvatsku vode lešinari ravno u ralje još gorih lešinara

2011_12_17_eulesinarLažna slika o tome kako su izbori prošli i sada nam ostaje samo čekati što će i kako će dalje nova Vlada kod mnogih je ljudi uspješno projicirana. Kao da je ono najvažnije obavljeno i može se živjeti dalje bez puno razmišljanja.

Pri tome se ‘zaboravlja’ kako Hrvatsku tek čeka najvažniji dogadjaj, referendum o pristupanju EU i kako su, u odnosu na to, izbori bili daleko manje bitni.

Uostalom, što se to dogodilo na izborima a što nas je trebalo iznenaditi? Sve je bilo savršeno jasno još dosta vremena prije njih. HDZ odlazi, crveni dolaze, desnica se ne uspijeva ujediniti i gubi glasove. I to je to.

Ali se sa dezinformiranjem ne prestaje. Poput onoga da su glasovi desnice otišli SDP-u ili da su bačeni u vjetar.

Pa, da razjasnimo. Glasovi desnice nisu otišli SDP-u, nego proporcionalno svim strankama koje su prešle prag i ušle u Sabor. A o tome kako su glasovi desnice bačeni u vjetar, jesu, ali ne u odnosu na HDZ nego u odnosu na desnicu. Da smo se uspjeli ujediniti, danas bi imali hrpu naših predstavnika u Saboru i vezano na to, možemo govoriti o glasovima koji su otišli u vjetar. Ali ti glasovi nikako nisu otišli u vjetar kada je u pitanju HDZ, upravo suprotno, ‘pogodili su u sridu’.

Poslali su HDZ-u poruku kako ćemo radije i dalje bacati glasove u vjetar, nego ih dati njima, sve dok rade protiv hrvatskih nacionalnih interesa kako su radili posljednjih osam godina. Pa, neka razmisle o tome i odluče što će dalje.

Kao što i mi moramo odlučiti hoćemo li se više spustiti na zemlju i nastupati jedinstveno, ili će i dalje svaka domoljubna opcija raditi za sebe tako dugo dok i posljednja ne nestane za sva vremena sa hrvatske političke scene. Ako nam ono što se dogodilo pravašima nije dovoljna opomena, onda nam ništa neće ni biti.

Od svih desnih opcija, jedino je Ruža Tomašić uspjela ući u Sabor. Pitanje je da li bi to uspjela da nije bilo koalicije sa HČSP-om. Što nam govori slijedeće: Čak i takva, jedna jedina koalicija, polučila je uspjehom. A ruku na srce, tu moram reći još nešto. Čak je i Ruža Tomašić na kraju bila spremna staviti svoj ego na stranu i pokušati se ujediniti sa ostalim pravašima, što vjerujem kako nije bilo lako obzirom na Djapića.

Naravno, ništa nije pomoglo, počasni je predsjednik i ovaj put uspio odraditi svoje.

No, nad onim što je bilo ne vrijedi plakati, nego samo izvući pouku za budućnost.

A nas pak, čeka nešto što podsjeća na borbu Davida protiv Golijata. Pokušati hrvatskom narodu reći istinu o tome kako će nam doista biti ako nas zguraju u EU. Jer, ta se istina od naroda brižljivo sakriva i umata u tako debeli sloj celofana da se više ne može ni nazrijeti.

Najpodlije je svakako to, što se narodu cijela stvar predstavlja kao da je već gotova, kao da je referendum već bio, ulazak u EU je izglasan i sada samo treba otići i zaokružiti ono ‘da’, jer se ništa drugo i ne smije zaokružiti.

Nikada se ne govori AKO Hrvatska udje u EU, nego KADA udje u EU. Sudeći po tome, mi se ništa i ne pitamo, nije na nama da odlučimo. Oni su već odlučili mimo nas i u naše ime, a mi možemo samo sanjati o nekim svojim pravima i nekom uvažavanju naših glasova. A ako je tome tako, onda nam u biti šalju jasnu poruku da će referendum biti namješten u korist ulaska u EU.

Stoga je od iznimne važnosti izaći na referendum, zaokružiti NE i vratiti im tu poruku natrag u lice.

Hrvatska će, svojim eventualnim ulaskom u EU, postati neka vrsta odlagališta svih vrsta smeća, počevši od onog stvarnog kojeg radi opasnosti po zdravlje druge zemlje ne žele odlagati kod sebe, pa do onog u ljudskim resursima.

Usporedbe radi, jedna Francuska jednostavno natovari avione Romima zato što ih ne želi u svojoj zemlji i pošalje ih van. I nikome ništa. Nikakvih zgražanja nad rasizmom, povredi ljudskih prava, apsolutno ništa. Sad, pokušajte zamisliti da mi natovarimo avione s abolirani četnicima (ne Srbima, da ne bude zabune, nego baš aboliranim četnicima) i pošaljemo ih van Hrvatske. Nema te zemlje koja nam isti čas ne bi skočila za vrat.

I to nam govori sasvim dovoljno o tome kakva je sudbina Hrvatskoj namijenjena u EU.

Ni malo ne sumnjam kako će za koju godinu Hrvatskom šetati sve moguće vrste ludjaka, psihopata, kriminalaca i ljudskog ološa, koje će članice EU izbaciti  iz svojih zemalja i poslati nam ih na poklon. Vjerujem kako će biti opasno promoliti glavu iz kuće. Istovremeno, u Hrvatskoj će se pokupovati zemlja, otoci, nekretnine, poduzeća koja su od vitalne važnosti za opstanak bilo koje samostalne zemlje. Nakon toga, za ništa drugo doli za odlagalište otpada im i ne trebamo.

O tome narod ne zna skoro ništa. Narod sluša o visokom standardu u članicama EU, o boljem životu i boljoj budućnosti. Samo mu se pri tome nipošto ne spominje to, da se taj visoki standard i bolji život neće odnositi na Hrvatsku i njene gradjane, kao što se ne odnosi na jednu Grčku ili hrpu drugih zemalja koje su ušle u EU, pa danas proklinju dan kada su to uradile.

Svi vole bajke, naročito one sa sretnim završetkom. Ali ovo nije jedna od njih. Ovo je bajka koja će u završetku imati još goru nezaposlenost, još niži standard, još više stranih gospodara i u kojoj ćemo na kraju postati roblje u svojoj državi, koju nismo dobili na poklon, nego smo ju stvorili svojom krvlju.

Ja se prva slažem sa tim da odluku treba donijeti narod.

Ali, narod koji je pravilno informiran o svemu, koji je svjestan i dobih i loših strana (ako koja dobra postoji, ja je još nisam uspjela naći). Ne narod koji danonoćno na televiziji i ostalim medijima gleda i čita kako će nam u EU kapati med i mlijeko, a niti jedne jedine reklame ili informacije protivne ulasku u EU nema nigdje, iako sve te reklame plaćamo i mi, porezni obveznici koji su protiv ulaska u EU.

Zagovornici ulaska u EU su dvije najveće političke opcije, SDP i HDZ i po svemu do sada vidjenom, nitko se bolje ne slaže od njih kada je to u pitanju. Što znači kako mi, koji se tome protivimo, moramo računati sa vrlo ozbiljnim protivnicima.

Čitajući o tome što sve čeka naše vrlo političare koji podupiru ulazak u EU, kakve plaće i kakve fotelje, očito je kako ni pod koju cijenu neće odustati od toga da nas tamo strpaju, jer to nije borba za Hrvatsku, pa da im se živo fućka kao i do sada. To je borba za njihovu budućnost i blagostanje, pa se ovaj put bore za svoje osobne interese i borba će postati još gora, kako se referendum bude približavao.

Stoga apeliram na sve hrvatske domoljubne snage da, poučeni rezultatima izbora, ovaj put čvrsto stanu jedni uz druge, u borbi protiv zajedničkog neprijatelja koji pokušava zbrisati sve ono za što su umirale generacije Hrvata.

Slobodnu i neovisnu hrvatsku državu.

Svaka stranka, svaka udruga i svaki pojedinca tu može učiniti jako puno.

Udružimo se, zaboravimo na ono što nas razdvaja i gledajmo samo na ono što nas spaja: Ljubav prema  Domovini.

Ne dopustimo da sva hrvatska krv bude prolivena uzalud, suprostavimo se ovima što nas nisu uspjeli baciti na koljena u Domovinskom ratu, ali to pokušavaju sada, potpomognuti svojim stranim gospodarima.

Ovaj put, svi skupa samo za jedan cilj.

Za Hrvatsku!

Diana Majhen

http://www.dragovoljac.com

Još sličnih članaka

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back to top button