HRVATSKA, NEKADA, DANAS I SUTRA

 Evo slušam kako se već danima ne stišava galama oko humanitarnog koncerta održanog 13.06.o.g. u svrhu prikupljanja sredstava za pravnu pomoć našim generalima.Ova put  su i premijerka i predsjednik na istom braniku (ne braniku Domovine, naravno, taj ne bi mogli pronaći sve i da hoće), složni kao nikada prije, čak i bez onih uobičajenih prepucavanja koja uglavnom služe tome da narodu zamažu oči i da se povjeruje kako nije sve unaprijed dogovoreno i odlučeno.

Priče o isticanju fašističkih obilježja na spomenutom koncertu notorna su glupost. Halo, pa gdje je ta naša policija kojoj bi posao trebao biti spriječavanje takvih stvari? Ponavlja se potpuno ista priča kao i ona na koncertima Marka Perkovića Thompsona, gdje se redovno pojavljuje par tipova sa ustaškim obillježjima koje na te koncerte valjda šalju oni koji nastoje da se isti zabrane.

Pa ako se ovako nastavi, jedino što nam preostaje je to, da se i mi na raznoraznim koncertima i skupovima pojavljujemo sa četničkim obilježjima (da se pojavimo sa hrvatskim bilo bi očito da je namještaljka) uredno se poslikamo tamo i onda tražimo da se isti zabrane.

Tek toliko, da ne misle kako i mi ne znamo igrati takve igrice.

Ono što je u toj priči svakako najgore  je to, što se digla dreka oko toga kako će takav jedan humanitarni koncert utjecati na naš pristup EU i što će reći Haaški sud na sve to.

Da li je ikome palo na pamet da time povrijedjuje ljudska, da ne govorim o svim ostalim pravima naših optuženih generala? Imaju li oni pravo na najbolju obranu koju mogu dobiti i tko je taj koji im može osporiti to pravo? Pa ako smo zaključili da je potrebno skupiti ta sredstva, tko nas smije u tome sprječavati?

S druge strane, nije uopće u pitanju svota kada se radi o obnovi spomenika u Srbu, čime se hrvatskom narodu šalje poruka koja je nedvosmislena. Ne samo da se neće odgovarati za zločine počinjene nad Hrvatima, nego će se zločinci i slaviti i to će slavlje još biti plaćeno našim novcem.

A u medjuvremenu se otišlo i korak dalje.

Predsjednik Josipović, potpomognut drugim velikim Hrvatom, Zoranom Pusićem, pokreće inicijativu za podizanje spomenika srpskim civilima poginulim u Lori.

Zove li se ova zemlja još uvijek Hrvatska, ili su nas nekako, dok smo spavali, preselili u Veliku Srbiju?

Koliko je još naših ljudi pokopano u zajedničkim grobnicama, kolikom se broju ne zna sudbina, zar nisu oni zavrijedili spomenike i to na svakom koraku? Zar spomenike nisu prije zavrijedili oni koji su se borili za Hrvatsku i odrekli se mladosti, budućnosti a često i dijelova tijela i života, kako bi stvorili slobodnu zemlju?

Mi imamo moralnu obvezu podići toliko spomenika našim herojima, da bi spomenike mogli graditi dan i noć i još ne bi skoro bili gotovi.

Ali to postaje nebitno kada se treba podići spomenik srpskim žrtvama.

Ako su sve žrtve jednake, kao što ističe Josipović, gdje je on bio kada se trebalo na Bleiburgu pokloniti žrtvama partizanskih zločinaca? Kako to da onda odjedanput nisu sve žrtve iste, te da su one koje su pobili „antifašisti“ nebitne i ne zavrijedjuju ni da se zločini nad njima istraže, ni da im se oda dužno poštovanje?

Ta magla koju Josipović uporno prodaje, o jednakosti kako ljudi, tako i žrtava, onako kako ja vidim, vodi samo jednome: zaštititi po svaku cijenu „antifašističke“ i komunističke ubojice, te omalovažiti po svaku cijenu njihove žrtve. Valjda po onoj logici- ako se pravim da ih nema i ne spominjem ih, moguće nestanu.

Jednako kao što podizanje spomenika žrtvama Lore vodi samo prema izjednačavanju krivice i zatiranju svake istine o Domovinskom ratu.

Ono što mene najviše žalosti u cijeloj toj priči nije to što su branitelji izdani, prevareni i postali gradjani drugog reda. Nije ni to što smo Hrvatsku, kakvu smo sanjali i za koju smo se borili  izgubili a da nismo imali prilike uživati u njoj. Nije ni to što naša djeca u školama, jednako kao prije u komunističkim, uče lažnu povijest. Istina uvijek sebi nadje puta, i kao što se pokazalo, nema tog vapna koje može zauvijek zadržati istinske žrtve.

Ne, mene najviše žalosti pomisao da će možda moje dijete, sva naša djeca, jednoga dana voditi neki novi rat.

Naučili smo iz više od pol stoljeća duge jugoslavenske vlasti.

Kada se istina skriva i negira, kada se država gradi na lažima, kada se silom održava bratstvo i jedinstvo, to jednoga dana puca. A puca uz prasak.

Oni koji su se borili za ovu zemlju odavno su ju izgubili. Mi zemlju jednostavno više nemamo, a ono kratko vrijeme što smo ju imali, živjeli smo u iluzijama kako smo konačno stvorili neovisnu i slobodnu državu Hrvatsku.

Oni koji ovu zemlju vode, iskrivljuju našu povijest, zatvaraju i isporučuju naše branitelje, dopuštaju da nam se nameće neka njihova istina, koja nije ništa drugo nego bolesna čežnja za propalom, umetnom tvorevinom zvanom Jugoslavija.  Čežnja koja nipošto nije samo to i još je manje bezazlena, jer sve što se već godinama radi u Hrvatskoj vodi samo jednome: izjednačiti žrtvu i agresora, prikazati neki gradjanski rat i praviti se kao da se nikada ništa nije dogodilo. EU hoće ljubav i slogu na ovim prostorima, a ono što EU kaže, nama nisu upute ni smjernice, za nas su to skoro pa Božje zapovjedi. Prodali smo i izdali sve što smo mogli kako bi ušli u neku zajednicu, koja i onako nema nikakve izglede da se trajno održi, a kojoj cilj nije ništa drugo doli iskorištavanje siromašnih na račun bogatih.

Možda su hrvatski branitelji previše potrošeni, umorni i razočarani da bi se tome mogli suprostaviti.

Ali to nipošto ne znači da smo se odrekli svojih snova o slobodnoj Hrvatskoj, kojom neće upravljati oni koji su nas pola stoljeća ubijali i trpali u zatvore.

Ono što smo naučili od naših starih, a ne u komunističkim školama, bilo je dovoljno jako da nas digne na noge u borbi protiv 4. vojne sile u Europi.

Gospodo, naša djeca takodjer istinu o svojoj zemlji i svojoj povijesti uče doma.

Jednoga će vas dana zatražiti polaganje računa.

Diana Majhen