- Stranica se trenutno korigira - Page is under construction -

Srpski zločini RH

Hrvatska Dubica – SI-0085

 

REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SISKU

K-32/1995.­

(K-31/1995).

 

P R E S U D A

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Županijski sud u Sisku u vijeću sastavljenom od predsjednika suda Josipa Budinski, kao predsjednika vijeća, Ljubice Rendulić-Holzer, suca Županijskog suda, kao člana vijeća, te sudaca porotnika Ante Jukić,Ivana Kasaić i Jo­sipa Žinić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Nataše Galinić, zapisničara, u kaznenom predmetu protiv I-opt. Milenka Janjetović i II-opt. Jovana Jerinić, zbog kaznenog djela iz članka 123. stavak 2. OKZRH, nakon dovršene javne glavne rasprave u prisutnosti I-optuženika i II-optuženika i njihovih branitelja Dragoslava Obrenović i Danice Demonja, odvjetnika iz Siska, zamjenika Županijskog državnog odvjetnika Sisak, dana 16. travnja 1996. godine izrekao je i objavio

 

 

P R E S U D U

 

I-optuženi MILENKO JANJETOVIĆ,sin Mile i Marte, rođene Kljaić,

rođen 19. 11.1950. godine u Hrvatskoj Dubici, gdje i prebiva, ul.Dubičkih pa­rtizana br.3, Srbin, radnik, oženjen, otac dvoje djece, -završio osnovnu školu,

 

II-optuženi JOVAN JERINIĆ,sin Mile i Ane, rođene Duričić, rođen

3.8.1947.godine u Hrvatskoj Dubici, gdje i pre­biva,ul.Zdravka Buzadžića 71, Srbin, poljoprivrednik, oženjen, otac jednog djeteta, završio osnovnu školu

 

k r i v i   s u

što su:

 

u neutvrđeno vrijeme tijekom mjeseca srpnja ili kolovoza 1991. godine zajedno s drugim pripadnicima ekstremno nastrojenog srpskog pučanstva s područja Hrvatske Dubice i izvan tog područja, očito nezadovoljni s nastupjelim demokratskim promjenama u Republici Hrvatskoj i neprihvaća­jući njezin demokratski pravni poredak, a u nakani njegovog podrivanja i obaranja te odcjepljenja dijela teritorija Republike Hrvatske, posebno Hrvatske Dubice i drugih mjesta i njihovog pripajanja paradržavi tzv. Republici Srpskoj Krajini i protjerivanja hrvatskog pučanstva, pristupili u ne legalnu postrojbu tzv. RSK,čiji su pripadnici s pripadnicima drugih nelegalnih postrojbi, koje su sve zajedno činile jednu mnogobrojnu nelegalnu skupinu, paravojnu snagu navedene tvo­revine, od tada, a naročito od mjeseca kolovoza 1991. godine pa sve do oslobođenja tog područja, tj. do mjeseca kolovoza 1995. godine protivno odredbama čl. 3.,13.,31.,32. i 33. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. i čl. 51. do 53. Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba usvojenog 8. lipnja 1911. godine:

izvršili napad na naselja Hrvatsku Dubicu, Bačin, Cerovijane, Predore i

druga mjesta te na civilno stanovništvo u Njima; ubijali civilno stanovništvo, mučili ga i nečovječno postupali prema njemu; primjenjivali kolektivno kažnjavanje i protuzakonita zatvaranja; prinuđivali na prinudni rad nesrpsko pučanstvo uglavnom Hrvate koji su ostali na okupiranom području; pljačkali imovinu Hrvata prisvajajući njihove pokretne stvari namještaj, kućanske i druge aparate, poljoprivredne strojeve, stoku i drugo, pa su navedenim djelovanjem ubijeni civili u Hrvatskoj Dubici i to Gajić Rade, Dragičević Ivica, Čaušević Idriz, Đuričić Stevo, Mišković Ivica, Huska Stjepan, Batinović Antun, Knežević Antun, Đurđević Luka; u selu Bačin – Felbabić Nikola, Pavić Matija, Bunjevac Kata, Pavić Antun, Josipović Ivo, Karagić Josip, Glavinić Grga, Vrpoljac Nikola, Abaza Željko, Ordanić Luka, Josipović Anka, Barunović Nikola, Bunjevac Antun, Bunjevac Tomo, Josipović Anka, žena Ive, rođena 1940.godine;

u Cerovijanima – Blinja Barbara, Likić Nikola, Flekać Franjo, Flekać Marko, Flekać Jozo, Kaurin Jaga, Čorić Mara, Petrović Juraj, Zaočević Šajnović Milka i Slavica, a iz područja

Općine Hrvatska Duica nestale su slijedeće osobe: Kitonić Nikola, Volarević Antun, Antolović Roko, Ferić Đuro, Ferić Kata, Ferić Anka, Vladić Kata, Đukić Maca, Šestić Marija,

Lončarević Nikola, Švračić Antun i Marija, Kropf Pavle i Bara, Dikunić Ruža i Sofija, Nikolić Ana, Dukić Danica, Kata i Liza, Jukić Iva, Jurić Janja, Kulušić Ivan, Lončarević Antun, Luić Janja, Dikulić Stjepan, Stanković Veronika, Durinović Antun, Tepić Dušan i Ana, Alavančić Kata i Reza, Pezo Ivo i Soka, Mucavac Antun, Delić Marija, Jukić Filip, Jukić Vera i Marija, Juratović Marija, Mišić Mijo, Sabljar Štefo, Trninić Ivan, Trninić Terezija, Trninić Ivo i Kata,

Vuković Pero, Šestić Milan, Krnić Mijo, Krnić Štefo, Vatinović Anka, Piktija Anka, Krivajić Reza, Krivajić Antun, Volarević Soka, Barić Sofija, Đukić Antun, Karanović Jozo, Batinović Marija, Lončar Stjepan, Lončar ‘Kata, Barunović Matija, Barunović Marija, Felbabić Marija, Čorić Antun, Čorić Josip, Čorić Vera, Ordanić Antun, Čorić Bara, Perković Nevenka,

Perković Zoran, Perković Vlado, Zaočević Nikola, Lončar Anka, Lončar Antun, Lončar Kata, Antolović Marija, Blinja Josip, Blinja Katarina, Blinja Nikola, Blinja Ana i Likić Andrija; u potpunosti uništena i porušena sela Bačin i Predore,a u Hrvatskoj Dubici uništeno više od 60 kuća, dvije kapelice i crkve,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava postali pripadnici skupine organizirane radi vršenja kaznenih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava,

čime su počinili kazneno djelo protiv čovječno­sti i međunarodnog prava – organiziranjem grupe i poticanjem na počinjenje genocida i ratnih zločina koje je propisano u članku 123. stavak 2. OKZRH/a u svezi sa st. 1. istoga članka, te se na temelju odredbe članka 123. stavak 2. OKZRH

O S U Đ U J U

I-optuženi MILENKO JANJETOVIĆ NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 14 (ČETRNAEST) GODINA,

II-optuženi JOVAN JERINIĆ NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 12 (DVANAEST) GODINA.

Na temelju članka 45. stavak 1. OKZRH vrijeme provedeno u pritvoru od 4. kolovoza 1995. godine svakom optuženiku se uraču­nava u izrečenu kaznu zatvora.

Na temelju članka 90. stavak 1. i 3. ZKP-a optu­ženici su dužni solidarno podmiriti troškove kaznenog postupka iz članka 87. stavak 2. toč. 1. do 6. ZKP-a u iznosu do 8.193,00 kuna, te svaki platiti paušalni iznos od 5.000,00 kn.

Obrazloženje

Županijski državni odvjetnik Sisak je optužnicom od 3.listopada 1995. godine broj KT-35/l995(list 48 predmeta K-32/95) optužio Milenka Janjetović da je počinio kazneno djelo iz članka 120. stavak 1. OKZRH, koje je činjenično opisano u optužnici.

U predmetu ovoga suda broj K-31/1995. (list 45) Županijski državni odvjetnik Sisak optužnicom od 3.listopada 1995. godine broj KT-34/1995optužio je Jovana Jerinić da je počinio kazneno djelo iz članka 120. stavak 1. OKZRH koje je u navedenoj optužnici činjenično opisano.

Rješenjem od 6.studenog 1995. godine (list 92) postupak u predmetu K-31/95. protiv Jovana Jerinić spojen je sa postupkom u predmetu K-32/96protiv opt. Milenka Janjetović i određeno je da se u predmetu K-32/l995. provede jedinstveni postupak.

Na glavnoj raspravi zamjenik Županijskog državnog odvjetnika Sisak je objedinio optužnice u jednu te izmijenio činjenični opis i pravnu kvalifikaciju djela (list 226 do 227).

Naime, izmijenjenom optužnicom optuženicima se stavlja na teret kazneno djelo iz članka 123. stavak 2. OKZRH, tj. da su postali pripadnici skupine organizirane za vršenje kaznenih djela ratnih zločina protiv civilnog stanovništva,a čiji su pripadnici počinili više kaznenih djela navedenih u izreci presude. Da bi se utvrdio pravi značaj i karakteristike inkriminirane skupine, po stavu suda, potrebno je navesti sva kaznena djela/koja su pripadnici skupine počinili, bez obzira, što se ta djela optuženicima osobno ne stavljaju na teret.

U tijeku postupka optuženici su dali svoje obrane.

I-opt. Milenko Janjetović u svojoj obrani u istrazi i na glavnoj raspravi navodi da je 7. 9. 1991. godine iz Hrvatske Dubice izbjegao u Bosansku Dubicu te da se vratio natrag u Hrvatsku Dubicu 22. 9. 1991. godine. Navodi, da je 13. 10. 1991. godine bio mobiliziran u vojsku tzv. SAO Krajine, da se nalazio u sastavu čete kojoj je bio komandir Pralica Miloš.’ Budući da je s njime bio dobar, on ga je po­stavio za pisara (čatu). U tom svojstvu pisao je potvrde za prijelaz u Bosansku Dubicu. Kasnije je ušao u graničnu policiju. Tvrdi da nikoga nije ubio, da nije pljačkao kao niti palio. No, u svojoj obrani je naveo, da je počev od 8.mjeseca 1991. godine srpsko stanovništvo odlazilo iz Hrvatske Dubice u Bosansku Dubicu i da ih je većina prešla,a u Hrvatskoj Dubici ostalo je samo nekoliko staraca. Većina stanovništva Hrvatske Dubice bila je hrvatske nacionalnosti,a u Bosanskoj Dubici srpske nacionalnosti. Izjavio je da njega i ostale sugrađane srpske nacionalnosti u Hrvatskoj Dubici nije nitko ugrožavao niti ih tjerao u Bosansku Dubicu. On je otišao u Bosansku Dubicu radi upisivanja u školu svoje kćerke. Inače, do tada i kćerka i sin su polazili u srednju školu u Zagrebu i koristili đački dom. Vrativši se 22. rujna 1991. godine u Hrvatsku Dubicu zapazio je da je većina stanovništva hrvatske nacionalnosti otišla iz Hrvatske Dubice. On ne zna zašto. Poznaje većinu ljudi iz Hrvatske Dubice i okolnih mjesta: Bačina, Cerovljana i Predora. Posebno spominje da poznaje Marka Matijevića, Josipa Josipović, Miću Čorić, Đukić Ivana i Nikolu, Danicu Krizmanić, Slavka Kučuka, Ejuba Čaušević i dr. Navodeći da je 13. 10. 1991. godine izvršena njihova mobilizacija, napominje da je mobilizirano svih njih oko 30 muškaraca srpske nacionalnosti iz Hrvatske Dubice. Bili su pod zapovjedništvom Radunović Steve u istoj postrojbi. Neki od njih su već od prije imali naoružanje, a neki su ga dobili tada, pa i on sam ga je dobio tada. I prije opisane mobilizacije u Hrvatskoj Dubici je postojala jedna grupa (4 do 5 osoba) na čijem čelu se nalazio već spomenuti Radunović Stevo. Ova grupa je oformljena čak i prije 8. mjeseca 1991. godine.Osim toga, navodi, da je prije mobilizacije u Hrvatskoj Dubici ustrojena i Martićeva milicija (oko 20 ljudi) pod rukovodstvom Kovačević Momčila. Zapovjedništvo i milicije i vojske nalazilo se u prostorijama zgrade Poljoprivredne zadruge. Navodi da je u krugu ove zgrade više puta vidio Josipović Josipa, Čorić Miću, Knežević Antuna, Željka Abazu i Čaušević Idriza. Viđao ih je, kada su ih vodili na radne obaveze (skupljanje stoke i drugih stvari, rad na popravku mosta). Prema izjavi optuženika, u neodređeno vrijeme nakon mobilizacije, iz Bosne su došli pripadnici vojske te je ustrojena četa pod zapovjedništvom Pralica Miloša,a on, kako je već napred navedeno, bio je pisar u komandi. Nadalje, on je određeno iskazao (99/2) da je jednoga dana, dolazeći u komandu – u zgradu Poljoprivredne zadruge vidio da je Radunović sa svojom grupom (oko desetak ljudi) tukao i maltretirao naprijed navedene osobe. Tom prilikom, kada se već nalazio u zgradi komande čuo je i pucnjavu, a drugi dan je saznao da su ubijeni Knežević Antun i Abaza Željko. Govorilo se da je pucao Radunović Stevo. Prije ovog događaja vidio je Kovačević Momčila i druge kada su iste zatvorenike tukli na dvorištu. U svojoj obrani izjavio je,da

je jednom došla zapovjed, nezna od koga, da se u Hrvatskoj Dubici pokupe svi Hrvati, koji su ostali nakon okupacije i da se pritvore kako bi se mogla izvršiti razmjena za njihove zarobljene pripadnike. Prije ove akcije, tvrdi optuženik, on je obavijestio svoje susjede Hrvate – Juratović Mariju i Štefa te Trečić Mariju,da se negdje sklone dok prođe akcija. Izjavljuje da je u toj akciji pokupljeno dosta ljudi i otpremljeno u Vatrogasni dom u Hrvatskoj Dubici. Tek u tijeku 1992. godine, navodno,čuo,da ti ljudi nisu odvedeni na razmjenu već da su ubijeni u mjestu Bačin. Poznato mu je,da je u Hrvatskoj Dubici spaljeno oko deset hrvatskih kuća, da su dvije minirane, da su kuće opljačkane, ali nezna tko je to učinio. Izjavio je,da su tijekom 1994. godine sa mnogih

kuća skinuta krovišta. Poljoprivredna mehanizacija je skupljena iz hrvatskih domaćinstava i dijeljena srpskim domaćinstvima. U skupljanju pokretnina i stoke sudjelovali su i zarobljenici u vidu radne obaveze. Na posebno pitanje u svojoj obrani je izjavio i da zna da se Hrvatska Dubica na­lazi na području Republike Hrvatske i da je nakon oružane pobune pripojena u sastav RSK. U postrojbi koja se nalazila na području Hrvatske Dubice uglavnom su se nalazili domaći ljudi, tj. iz Hrvatske Dubice, a manje ih je bilo iz Bosanske Dubice i drugih područja. Kao pripadnik – zapovjednik dubićke čete bio je na položaju kod Višnjice za vrijeme akcije „ Bljesak“ a na položaju u Uštici za vrijeme akcije “Oluja”. Bilo mu je poznato, jer je čuo, da su nadležna tijela Republike Hrvatske i čelnici u njima pozivali srpsko pučanstvo u mirnu reintegraciju, da odlože oružje i da im se garantira sloboda i sigurnost. Navodi da se zato predao Hrvatskoj vojsci za vrijeme posljednje akcije.

II-opt. Jovan Jerinić u svojoj obrani u istrazi i na glavnoj raspravi navodi da je početkom mjeseca rujna 1991. godine otišao u Bosansku Dubicu (prije nego što je srušen most). Otišli su i drugi stanovnici srpske nacionalnosti. Izjavio je, da je iz Hrvatske Dubice otišao, jer se bojao, pošto je više puta čuo pucnjavu. Nezna tko je pucao. Nitko ga nije ugrožavao niti tjerao. Krajem mjeseca rujna 1991.godine vratio se u Hrvatsku Dubicu i tada većine stanovništva hrvatske nacionalnosti nije bilo u njoj. Ostalo je nešto starijih ljudi, oko 50 do 60 osoba. Također je bio u jedinici čiji je zapovjednik bio Pralica Miloš. Tvrdi, da nije znao za akciju koju je vodila milicija SAO Krajine, čiji je cilj bio da se pokupe preostali Hrvati radi njihove razmjene za pripa­dnike njihove koji su bili zarobljeni. Za tu akciju saznao je tek u tijeku 1992. godine kao i da pokupljeni Hrvati nisu odvedeni u razmjenu, već da su pogubljeni u Bačinu. Znao je da

se u prostorijama Poljoprivredne zadruge u sjedištu vojne i milicijske komande nalaze zatvorenici, ali, ističe, da ih nije vidio i nezna,tko su bili. Zatvorenici su nekada dolazili i u vojnu kuhinju/gdje je on radio razvozeći hranu. Po izjavi svoje žene znade, da su jednom prilikom u kuhinju došli Josipović Josip i Čorić Mićo. Poznavao je Knežević Antuna i Abaza Željka, zna da su bili u zatvoru i da su ubijeni, ali nema detaljnijih saznanja o tome. Izjavio je da je u njegovoj ulici spaljeno oko 5 do 6 hrvatskih kuća,a u ulici Đure Trninića da je uništeno 10 do 15 kuća, da je dosta kuća srušeno u Bačinu, Višnjicama i Predorama, da su hrvatske kuće opljačkane od prvih jedinica.koje su došle iz pravca Hrvatske Kostajnice, a također i od domaćih ljudi. Nadalje, on priznaje da je cijelo vrijeme od 1991. do polovice 1993, godine bio u sastavu dubičanske čete koja je brojila oko 100 ljudi. U tijeku 1993. godine četa je prešla na položaj u Višnjicu na kojem je bila za vrijeme akcije “Bljesak” a u mjesecu srpnju 1995. godine premještena je na položaj u Uštice. Na tom položaju na punktu kod željezničkog mosta za vrijeme akcije “Oluja” Hrvatska vojska im je došla iza leđa i tu je zarobljen. Navodi da je bio komandir odjeljenja ali za cijelo vrijeme boravka u jedinici nije bio na položajima sa kojih se borbeno djelovalo. Zna da je Hrvatska Dubica za vrijeme okupacije bila u području tzv. RSK i on, kao i ostali su htjeli da tako i ostane iako je prije okupacije bila na području Republike Hrvatske. Izjavio je, da je bio upoznat s pozivima nadležnih tijela Republike Hrvatske za mirnu reintegraciju okupiranih područja, ali si u tome nije mogao pomoći.

Oba optuženika su tijekom i na završetku glavne rasprave izjavili da nisu počinili kazneno djelo, da se ne osjećaju krivima i pred1ožili da ih se oslobodi od optužbe.

U tijeku glavne rasprave u provedenom dokaznom postupku sud je saslušao svjedoke xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx; obavio očevid 28. 2. 1996. godine u Hrvatskoj Dubici, Bačinu i Predorama te zapisnik o tom očevidu (191-195) pročitan je na glavnoj raspravi od 12. ožujka 1996. godine (209), pročitan je popis poginulih odnosno ubijenih i nestalih osoba (202-206); izvršen je uvid u dokumentaciju očevida (fotoela­borate broj 511-10-82-99/96, broj 511-10-82-32/96. (3 foto­elaborata pod ovih brojem),a koji se odnose na snimanje i fotografiranje kuća i gospodarskih zgrada oba optuženika i na snimanje porušenih kuća i drugih objekata u Hrvatskoj Dubici i Bačinu; pročitan je članak “Jedan dan uz granicu” u informativnom listu “Graničar” od 7.2.1995. godine koji je bio informativni list 26.pješadijske brigade srpske vojske Krajine (221) – priložen spisu.

Na temelju provedenih dokaza i ocjene svakog dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima sud je utvrdio da su I-opt. Milenko Janjetović i II-opt. Jovan Jerinić počinili kazneno djelo koje im. se stavlja na teret,a činjenično je opisano u izreci ove presude. Njima se stavlja na teret da su postali pripadnici skupine organizirane za vršenje kaznenih djela ratnih zločina, tj. stavlja im se na teret djelo iz članka 123. stavak 2. OKZRH. Biće ovog kaznenog djela ostvaruje se samim postajanjem pripadnikom skupine organizirane za vršenje kaznenih djela. Oba optuženika su postala pripadnicima takve skupine u tijeku mjeseca srpnja i kolovoza 1991. godine u neodređeno vrijeme.

Naime, opće je poznata činjenica, da se srpsko pučanstvo nakon demokratskih promjena u Republici Hrvatskoj na velikom području, diglo na oružanu pobunu, koja je zahvatila i područje Banovine od Hrvatske Kostajnice, Hrvatske Dubice, Dvora, pa sve do Siska.

U Hrvatskoj Dubici srpsko pučanstvo se počelo okupljati i stvarati grupe, naoružavati se tijekom 7. i 8. mjeseca 1991. godine. Tijekom 8. mjeseca 1991.godine najveći dio srpskog pučanstva je napustio Hrvatsku Dubicu i otišao u Bosansku Dubicu ili se povukao u brda. Već tijekom toga mjeseca,a naročito krajem mjeseca počeli su napadi od strane pobunjenih srba,a uz pomoć Jugoslavenske armije na hrvatsku Dubicu kao i na druga područja. Zapravo, bio je razrađen scenarij za napade na Hrvatska naselja. Srpsko pučanstvo je raznim organiziranim akcijama,a najčešće postavljanjem eksplozivnih naprava i barikada stvaralo dojam ugroženosti i opravdanosti njihovog napuštanja naselja, a nakon toga uslijedili su napadi organiziranih i naoružanih srpskih pobunjenika. Ovaj scenarij se odigravao u svim područjima gdje je došlo do pobune, pa tako i u Hrvatskoj Dubici. Sami optuženici u svojim izjavama ukazuju na ovakav scenarij. Izjavili su da su u početku mjeseca rujna otišli u Bosansku Dubicu, jer su se bojali ostati u Hrvatskoj Dubici, iako ih nitko nije ugrožavao. Doduše, svoj odlazak nastoje opravdati poslovima u svezi školovanja svoje djece. Međutim, ocjenjujući ove tvrdnje u povezanosti sa svim zbivanjima koja su uslijedila, njihova obrana u ovom dijelu ne može se prihvatiti, jer nije uvjerljiva. Naprotiv, spomenuti odlazak optuženika iz Hrvatske Dubice početkom mjeseca rujna 1991. godine u povezanosti sa svim zbivanjima koja su se dogodila prije toga, a naročito poslije toga, nedvojbeno ukazuje na činjenicu da su optuženici bili u sastavu organizirane skupine srpskih pobunjenika, čiji je zadatak bio protjerivanje hrvatskog življa iz Hrvatske Dubice i njegovo uništenje kao i uništenje svih materijalnih i duhovnih sadržaja hrvatskog bića.

Činjenicu pripadanja oba optuženika inkriminiranoj skupini sud je utvrdio, osim ocjene navoda njihove obrane, i na temelju iskaza brojnih svjedoka.

o organiziranju, okupljanju, stvaranju grupa i naoružavanju najvećeg dijela srpskog pučanstva u Hrvatskoj Dubici iskaze su dali svjedoci xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx. Svi ovi svjedoci su vidjeli pojedine faze organiziranja i naoružavanja pobunjenog srpskog stanovništva, s time da su neki od njih u tim aktivnostima i organiziranju vidjeli i optuženike. Na njih se posebno odnosi iskaz svjedoka xxxxxxxxxxxxxxxxxxx (166). Ovaj je svjedok izjavio da je krajem 6. ili početkom 7. mjeseca 1991. godine prolazio – vozio se automobilom kroz dubička brda i u jednom dvorištu je vidio skupinu oko 50 ljudi. Neki od njih su bili u uniformama i naoružani. U toj skupini vidio je Jerinić Jovu koji je u civilnom odijelu stajao kraj svog kombija,a imao je pušku.

U istoj skupini, nešto dalje od Jerinića, vidio je Janjetović Milenka u vojničkim SNB hlačama i košulji,a imao je automat sa dobošem. Optuženike je u sastavu skupine u 8. mjesecu 1991.godine i svjedok xxxxxxxxxxxxxxx (102).Glede organiziranja Srba važan je iskaz svjedoka xxxxxxxxxxxxxxx (110). On je kao stanovnik Hrvatske Dubice srpske nacionalnosti upozoravao i opominjao svoje sugrađane srpske nacionalnosti koji su izazivali ekstremni pristup glede svoga položaja. Sam se začudio, kako je organiziranost srpskog pučanstva za kratko vrijeme uzela veliki zamah. Poznato mu je/da se tijekom ljeta, a naročito u 8.mjesecu 1991. godine srpsko pučanstvo naoružavalo i oblačilo u uniforme, da je održavalo straže u predjelu dubičkih brda gdje su uglavnom živjeli Srbi. On je također 20.10.1991. godine odveden u Vatrogasni dom u koji je dovedeno oko 50 Hrvata starije životne dobi. Njega je iz doma izbavio Janjetović Milenko koji je bio u vojničkoj uniformi.

Navodi obrane I i II-optuženika potvrđuju činjenicu da je u Hrvatskoj Dubici organizirana skupina pobunjenih Srba radi vršenja kaznenih djela, čak i prije 8.mjeseca 1991. godine (99. st. 6.). Na čelu te skupine bio je Radunović Stevo,a on je bio i zapovjednik postrojbe nakon mobilizacije, navodno poslije 13. 10.1991. godine, u čijem sastavu su se nalazila oba optuženika. I-opt. Janjetović Milenko u obrani je dao izjavu da je Radunović Stevo bio naizmjenično i u milicijskoj i u vojnoj postrojbi.

 

Neuvjerljiva je i neprihvatljiva tvrdnja I-opt. Janjetović Milenka da je mobilizacija izvršena 13.10.1991. godine. To zato što iz mnogih provedenih dokaza očigledno proizlazi, da su napadi počeli već u tijeku 8. mjeseca 1991. godine,a činjenica je da je 25. 8. 1991. godine minobacačkom vatrom napadnuto selo Bačin o čemu svjedoći xxxxxxxxxxxxxxxxx (166), koji je prilikom tog napada ranjen i zadobio teške tjelesne povrede. Isto tako, ne može se prihvatiti stvarna podjela između vojne i policijske postrojbe, jer ako su i bile formalno posebno ustrojene, one su stvarno bile sastavni dio skupine u širem smislu riječi kao nelegalna oružana snaga pobunjenih Srba, kao jedinstven instrument za stvaranje, proširenje i očuvanje paradržave RSK, s krajnjim ciljem pripojenja matici Srbiji i stvaranja Velike Srbije. Da se u konkretnom slučaju radi o jedinstvenoj skupini pobunjenih i naoružanih Srba, proizlazi, iz sada, opće poznate činjenice,da su sve postojeće skupine bez obzira na naziv i područje djelovanja

bile pod jedinstvenom komandom čelnika tzv. SAO Krajine, a kasnije tzv. RSK u Kninu.

Upravo je Radunović Stevo kao čelnik postrojbe – organizirane skupine počinio niz kaznenih djela. Mučio je i nečovječno postupao sa civilima (Josip Josipović, Čorić Mićo, Knežević Antun, Abaza Željko),a nakon toga je i ubio Knežević Antuna i Abaza Željka. Prije toga iste civile je mučio, tukao – nečovječno postupao prema njima Kovačević Momčilo, koji je bio na čelu tzv. milicije SAO Krajine. Oba ova slučaja vidio je Janjetović Milenko osobno, a potvrđuju činjenicu jedinstvenog djelovanja svih organizacijskih dijelova jedinstvene oružane snage pobunjenih Srba. Ove događaje (mučenje i nečovječno postupanje sa civilima sve do ubojstava) potvrdili su svojim iskazima i svjedoci xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx koji su i sami bili žrtve opisanih događanja. Njihovi potresni iskazi prikazuju jezive scene mučenja i ubijanja ljudi. Isto takvo svojstvo ima i iskaz svjedoka xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx  kada opisuje betoniranje mosta između Hrvatske i Bosanske Dubice i zaljevanje u šalung sa betonom odnosno cement om jednog pripadnika radnog voda,koji su obavljali te poslove u vidu radne obaveze.

 

Na temelju popisa dostavljenog od načelnika Općine Hrvatska Dubica (201-206) utvrđeno je da su, osim Knežević Antuna i Abaza Željka ubijeni i drugi civili navedeni u izreci presude. Na temelju istog dokaza,a isto tako i iskaza brojnih svjedoka utvrđeno je da je sa područja Hrvatske Dubice nestao veliki broj civila. Oni su navedeni u izreci presude, također prema popisu (201-206). Unatoč tome što je u mjesecu kolovozu, akcijom “Oluja” oslobođeno to područje, kao i velik dio teritorija Republike Hrvatske, osobe navedene kao nestale nisu se pronašle niti javile.

U svezi mučenja ljudi u Hrvatskoj Dubici važan je također iskaz svjedoka xxxxxxxxxxxxxxxxxxxx koji je opisao svoj slučaj mučenja. Njega su pripadnici nelegalne skupine među kojima se je isticao Radunović Stevo, stavili lisice i tukli ga te u lisicama pustili

kući. Isti dan su ponovno došli drugi pripadnici te ga tjerali ispred sebe do mosta sa još nekoliko civila (Karaić Josip, Krivajić Antun, Ribarić Nikola i Abaza Željko). Kod jedne kuće u blizini mosta morali su stajati okrenuti licem prema zidu kuće. Tu su ih vidjeli i optuženici, što su i sami naveli u svojoj obrani.

Osim navedenog pripadnici skupine pobunjenih Srba iz Hrvatske Dubice počinili su napad na naselja Bačin, Hrvatsku Dubicu i Predore. Naselja Bačin i Predore su u cijelosti porušena i spaljena. Oštećeno je i spaljeno mnogo kuća u Hrvatskoj Dubici, posebno dvije katoličke kapelice i katolička crkva. Ovo je utvrđeno neposrednim očevidom suda u tim naseljima,a što je konstatirano u zapisniku o očevidu (19l-l95 ) a prikazano je u fotodokumentaciji očevida.

 

Pripadnici iste skupine su primjenjivali kolektivno kažnjavanje i protuzakonito zatvaranje. Osim što su zatvorili već spomenute osobe – Josipović Josipa i druge, oni su nakon potpune okupacije Hrvatske Dubice 20. 10. 1991. godine pokupili u njoj preostale Hrvate, starije životne dobi, oko oko 50 do 60. Među njima je bilo i nekoliko ljudi srpske nacionalnosti koje su naknadno oslobodili. Spomenute ljude su doveli u Vatrogasni dom pod izgovorom da idu na sastanak) ali sastanka nije bilo. Preko noći su odvedeni iz Vatrogasnog doma i za njihovu pravu sudbinu se nije saznalo. Iako postoje osnove sumnje da su pogubljeni, za sada se vode kao nestale osobe.

Nadalje, pripadnici skupine – oružane postrojbe pobunjenih Srba prinuđivali su na prinudni rad nesrpsko stanovništvo koje je ostalo na okupiranom području. Ustrojeni su radni vodovi od ljudi iz sela Utolice, Timaraca, Graboštana, Hrvatske Dubice i drugih mjesta. Oni su morali obavljati razne poslove,a naročito kopati rovove za potrebe

pobunjeničkih postrojbi, raščišćavati teren, popravljati most kao i sudjelovati u prikupljanju pokretnina iz napuštenih kuća prognanih Hrvata. U tome su sudjelovali i svjedoci xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx, a isto tako i grupa zarobljenika u kojoj su bili xxxxxxxxxxxxxxxxx i drugi.

 

Prigodom odlaska Hrvata u progonstvo oni su svu svoju imovinu ostavili u svojim kućama i gospodarstvima. Sva ta imovina (kućanski aparati, namještaj, poljoprivredni

strojevi, stoka i dr.) je opljačkana i razgrabljena od pripadnika organiziranih srpskih pobunjenika. Ove činjenice navode i optuženici u svojim obranama}a posvjedočili su tu činjenicu u svojim iskazima brojni svjedoci,a posebno su glede toga detaljni iskazi svjedoka xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx. Pored navedenog, sa svih stambenih i gospodarskih objekata skinuta su krovišta što je dovelo do njihovog potpunog propadanja. Ovo je u svojoj obrani naveo I-opt. Janjetović Milenko)a ta činjenica je utvrđena obavljenim očevidom što je navedeno u zapisniku kao i fotodokumentacija.

 

Sve navedene posljedice: napad na naselja, ubijanje civila, mučenje i nečovječno postupanje, protuzakonito kažnjavanje i zatvaranje, prisiljavanje na prinudni rad, pljačkanja imovine, uništavanje stambenih,gospodarskih i vjerskih objekata, nisu i ne mogu biti rezultat spontanog djelovanja pojedinaca, već samo rezultat dobro organizirane skupine i njezinog djelovanja. Sva navedena i utvrđena postupanja su protivna odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata i dopunskog protoka Ženevskim konvencijama koje su navedene u izreci presude. Odredbama ovih međunarodnih pravnih akata zabranjena su nasilja protiv života i tijela, osobito ubojstva, okrutna postupanja i mučenja, svaka fizička i psihička prisila, mjere zastrašivanja i pljačka (čl.3.,l3.31. do 33. Ženevske konvencije). Zabranjeni su napadi na civilno stanovništvo, napadi nasumce. Posebno je propisana zaštita civilnih objekata,povijesnih spomenika i mjesta bogoslužja (čl.51. do 53. Dopunskog protokola Ženevske konvencije).

Na temelju naprijed navedenog nedvojbeno je utvrđeno da su I-opt.Milenko Janjetović i II-opt. Jovan Jerinić bili pripadnici skupine organizirane za vršenje najtežih kaznenih djela ratnih zločina protiv civilnog stanovništva i da su počinjena mnogobrojna kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Činjenica da je I-opt. Milenko Janjetović

u paravojnoj skupini napredovao do starješine jedinice, što je utvrđeno uvidom u informativni list “Graničar” od 7.2.1995. godine (221), a II-opt. Jovan Jerinić do komandira odjeljenja ukazuje na njihov položaj i zasluge postignute djelovanjem u skupini kojoj su pripadali. Ista činjenica, kao i činjenica da su u akciji “Oluja” zarobljeni na prvoj borbenoj crti ukazuju da su bili dosljedni i odlučni da ostvare postavljeni cilj tj. stvaranje paradržave na teritoriju Republike Hrvatske, bez obzira koja bi cijena za to bila potrebna, kako u ljudskim žrtvama tako i u uništenju materijalnog bogatstva hrvatskog pučanstva na tim područjima.

 

Zbog navedenog sud ih je proglasio krivima i osudio izrekavši im kazne zatvora kako je navedeno u izreci presude. Kazne su određene u skladu s člankom 123. stavak 2. OKZRH. Naime, za predmetno djelo predviđena je kazna zatvora najmanje jednu godinu, što znači da se može izreći u trajanju do 15 godina.

Prilikom odmjeravanja kazne sud je uzeo u obzir sve utvrđene činjenice, naročito karakter skupine, čiji su pripadnici bili i optuženici, cilj te skupine i mnogobrojna djela koja je ta skupina počinila, tj. posljedice sveukupnog djelovanja.

Glede I-opt. Janjetović Milenka sud je uzeo u obzir njegov posljednji položaj u organizacijskoj strukturi skupine (starješina jedinice) u odnosu na II-opt. Jovana Jerinić koji je

bio komandir odjeljenja. Zato je sud I-opt. Milenku Janjetović izrekao težu kaznu od kazne izrečene Jovanu Jerinić. Naime, navedene funkcije odnosno njihov položaj ukazuje i na njihov značaj i položaj u inkriminiranoj skupini. Sud smatra da su izrečene kazne primjerene težini počinjenog kaznenog djela. Nije utvrdio olakšavajuće okolnosti za optuženike. Činjenica, što je Milenko Janjetović pomogao xxxxxxxxxxxxxxxxx da se spasi iz zatvora – Vatrogasnog doma, i što je na neki način pomagao za vrijeme privremene okupacije dvije hrvatske obitelji (xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx s kojima je prije rata bio u dobrim odnosima i u odnosima međusobne suradnje te pomaganja, ne može se uzeti kao olakšavajuća okolnost. Ovo tim više što članovi navedenih obitelji kroz vrijeme privremene okupacije nisu bili slobodni ljudi, nisu se smjeli kretati niti izlaziti iz svojih dvorišta. xxxxxxxxxxxxxxxxxx čak je bio i u sastavu voda za prinudni rad. Budući da je na glavnoj raspravi izmijenjen činjenični opis optužnice i pravna kvalifikacija djela sud je uzeo stav, da za utvrđenje kaznenog djela koje se optuženima stavlja na teret nije potrebno davati analizu i ocjenu iskaza svjedoka koji su o nekim činjenicama tijekom glavne rasprave dali suprotne iskaze, jer utvrđenje tih činjenica nije pravno relevantno za predmetno kazneno djelo.

 

Vrijeme od 04.kolovoza 1995. pa nadalje provedeno u pritvoru pritvorenicima se uračunava u izrečenu kaznu zatvora u smislu odredbe članka 45. stavak 1. OKZRH.

 

Troškovi kaznenog postupka iznose 8.193,00 kn a odnose se na troškove svjedoka, očevida i nagrade branitelja postavljenog po službenoj dužnosti. O troškovima kaznenog postupka odlučeno je u smislu čl. 90. st. 1. i 3. ZKP-a. Paušalni iznos određen je za svakog optuženika posebno u jednakom iznosu od 5.000,00 kn. Iznos je određen prema složenosti, težini i trajanju kaznenog postupka.

 

Na temelju svega naprijed izloženog odlučeno je kao u izreci.

 

U Sisku, dne 16.travnja 1996.

 

 

 

ZAPISNIČAR                                                                                     PREDSJEDNIK VIJEĆA

Nataša Galinić, v.r.                                                                             Josip Budinski, v.r.

 

 

Još sličnih članaka

Odgovori

Back to top button

- Stranica se trenutno korigira - Page is under construction -