Srpski zločini u BIH
Grude – bl044
PREZIME: xxxxxx
IME, IME OCA: xxxxxxx
GODINA ROĐENJA: 1972.
MJESTO ROĐENJA: Drinovci, općina Grude
PREBIVALIŠTE: Drinovačko brdo, Grude
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO: BiH
NACIONALNOST: Hrvat
IME, IME OCA: xxxxxxx
GODINA ROĐENJA: 1972.
MJESTO ROĐENJA: Drinovci, općina Grude
PREBIVALIŠTE: Drinovačko brdo, Grude
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO: BiH
NACIONALNOST: Hrvat
Dajem slijedeći:
I S K A Z
Zarobljen
sam 21.08.1995. godine u Glamoču, zarobila me vojska Republike Srpske.
Nas 5 u autu smo prešli liniju i upali smo u njihovu zasjedu. Čim je
došlo do zarobljavanja nije odmah bilo maltretiranja od strane
Republike Srpske, tek poslije predavanja policiji njihovoj. Pošto smo
predani policiji Republik Srpske, stavili su nam lisice na ruke, poveze
na oči tj. povez i lisice na rukama stajali su 5 dana, dok nismo došli
u Doboj. Bilo je puno maltretiranja i provociranja od strane pripadnika
Republike Srpske, bilo je dosta batina, tukli su nas stalno. Kad smo
zarobljeni jednu noć smo prenoćili blizu njihove linije. Poslije smo
prebačeni u Banja Luku u Vojno istražni zatvor, tu je isto bilo puno
problema i stvari koje se ne mogu opisati. Poslije smo prebačeni u
Doboj. Kad smo došli u Doboj nakon 5 dana skinuli su nam lisice i povez
s očiju. Tu smo došli na liniju da radimo, došlo nas je 10 na liniju.
Tu smo radili 50 dana, spavali smo na liniji, radili smo 20 sati
dnevno, loše je postupano, uvjeti nikakvi, hrana slaba, maltretiranja
su bila stalno, tukli su nas stalno.
MZ: Da li znate neke podatke ko je bio šef zatvora, stražari?
JA: To ne znamo ništa, niko se nije prestavljao. Tu smo bili oko 50
dana, poslije toga rada prebačeni smo u logor u Kotorsko. To je zatvor
u jednom muslimanskom selu, stacioniran u privatnim kućama, ograđen
žicom bodljikavom. Tu smo radili, rušili džamije, kuće, čistili,
poslije smo u polja išli. Dolazio je Crveni križ sklanjali su nas, a to
su bile kuće muslimanske rušene su jednostavno jer su bile zapaljene
ili uništene, pa smo ih čistili i slanjali. Šef zatvora ovdje se zvao
Zdravko, a prezime ne znam, od stražara je bio Ćatić, Koljić.
U
Kotarskom su uvjeti bili nikakvi, spavalo se na podu, radilo se
non-stop, hrana je loša bila, maltretiranja, provociranja, radili smo
sa njihovim zatvorenicima gdje su i oni stalno udarali zatvorenike, tu
je nas Hrvata bilo 28, a Muslimana je bilo 120, najviše iz Srebrenice.
Prema svima se postupalo slabo, provociranja stalno, tukli su. Tu smo
bili stacionirani i išli smo raditi najviše po Doboju, pa kad je
vrijeme bilo obrali smo 700 duluma kukuruza, išli smo ukopavati liniju
na Ozrenu, dok nismo otišli u Odžak, Modriču, tamo smo iseljavali ove
tvornice, još što je bilo potrebno.
Jednostavno
taj prostor je trebao pripasti Hrvatima ali se sve iz njega gonilo,
čistilo. Tu u Odžaku smo ostali do 24.12.1995. godine i došao je
komadant ovog logora u Kotorskom i tu smo uglavnom radili na drvima i
čistili snijeg i druge poslove. 02.01.1996. god. smo prebačeni u VIZ u
Banja Luku i odmah nakon par dana sam išao na sud, podignuta je
optužnica i vodio se postupak. 06.01. nas je registrirao Crveni križ.
Što
se tiče optužnice tu je bio veliki broj njihivih poginulih civila, broj
nestalih i silovanje, oni su nas teretili zbog toga i dobili smo
optužnice. Kad smo pošli na razmjenu optužnica je ukinuta i papiri i
dokumenti su nam svi oduzeti. U optužnici je naveden veći broj njihovih
vojnika, imena žrtava, civila za koje znaju i ne znaju. Tu je uglavnom
otvoren postupak da se vodi prema nama, a kad smo došli na razmjenu on
je ukinut.
06.01.
nas je došao registrirati MKCK i opet su nas posjetili za par dana i
rekli da bi trebali 15-oga da nas raspuste. 14-oga uvečer sjeli su nas
u kombi i vozali po gradu i prenoćili smo u zatvoru Omarska tu u Banja
Luci. 15-oga su nas vozili u kombiju po gradu stalno do Laktaša i u
krug i tek nas uveče vratili u VIZ, tu smo bili u samicama, i upravnik
je dolazio kao da Hrvati nisu ispunili sve u smislu zahtjeva za
oslobađanje zatvorenika i da čekamo dalje.
Opet
su došli reći da treba biti 19-oga raspušteni i 19-oga uveče oko 22:00
sati su nas u autobuse na razmjenu došli smo u Bočac, oko 23:00 sati. U
23:00 sati tu smo još čekali sat vremena rekli su da nas neće naši i da
nisu došli i vratili su nas nazad u VIZ. Tu smo opet čekali sat vremena
rekli su da nas neće naši i da nisu došli i vratili su nas nazad u VIZ.
Tu smo opet čekali da se pregovara, bilo je opet maltretiranja,
provociranja i sve ostalo, dok nisu 27.01. od nas 14, 10-orica su
otišli na Bočac u razmjenu, njih su razmjenuli a nas četvorica smo
ostali. Uglavnom smo radili redarstvo po zatvoru uveče, ujutro,
provociranja je stalno bilo, maltretiranja, već su nas manje tukli. Tu
smo čekali šta će se dalje desiti do razmjene. Razmjena je bila XXXX
1996. godine i to je sve.
I S K A Z
Zarobljen
sam 21.08.1995. godine u Glamoču, zarobila me vojska Republike Srpske.
Nas 5 u autu smo prešli liniju i upali smo u njihovu zasjedu. Čim je
došlo do zarobljavanja nije odmah bilo maltretiranja od strane
Republike Srpske, tek poslije predavanja policiji njihovoj. Pošto smo
predani policiji Republik Srpske, stavili su nam lisice na ruke, poveze
na oči tj. povez i lisice na rukama stajali su 5 dana, dok nismo došli
u Doboj. Bilo je puno maltretiranja i provociranja od strane pripadnika
Republike Srpske, bilo je dosta batina, tukli su nas stalno. Kad smo
zarobljeni jednu noć smo prenoćili blizu njihove linije. Poslije smo
prebačeni u Banja Luku u Vojno istražni zatvor, tu je isto bilo puno
problema i stvari koje se ne mogu opisati. Poslije smo prebačeni u
Doboj. Kad smo došli u Doboj nakon 5 dana skinuli su nam lisice i povez
s očiju. Tu smo došli na liniju da radimo, došlo nas je 10 na liniju.
Tu smo radili 50 dana, spavali smo na liniji, radili smo 20 sati
dnevno, loše je postupano, uvjeti nikakvi, hrana slaba, maltretiranja
su bila stalno, tukli su nas stalno.
MZ: Da li znate neke podatke ko je bio šef zatvora, stražari?
JA: To ne znamo ništa, niko se nije prestavljao. Tu smo bili oko 50
dana, poslije toga rada prebačeni smo u logor u Kotorsko. To je zatvor
u jednom muslimanskom selu, stacioniran u privatnim kućama, ograđen
žicom bodljikavom. Tu smo radili, rušili džamije, kuće, čistili,
poslije smo u polja išli. Dolazio je Crveni križ sklanjali su nas, a to
su bile kuće muslimanske rušene su jednostavno jer su bile zapaljene
ili uništene, pa smo ih čistili i slanjali. Šef zatvora ovdje se zvao
Zdravko, a prezime ne znam, od stražara je bio Ćatić, Koljić.
U
Kotarskom su uvjeti bili nikakvi, spavalo se na podu, radilo se
non-stop, hrana je loša bila, maltretiranja, provociranja, radili smo
sa njihovim zatvorenicima gdje su i oni stalno udarali zatvorenike, tu
je nas Hrvata bilo 28, a Muslimana je bilo 120, najviše iz Srebrenice.
Prema svima se postupalo slabo, provociranja stalno, tukli su. Tu smo
bili stacionirani i išli smo raditi najviše po Doboju, pa kad je
vrijeme bilo obrali smo 700 duluma kukuruza, išli smo ukopavati liniju
na Ozrenu, dok nismo otišli u Odžak, Modriču, tamo smo iseljavali ove
tvornice, još što je bilo potrebno.
Jednostavno
taj prostor je trebao pripasti Hrvatima ali se sve iz njega gonilo,
čistilo. Tu u Odžaku smo ostali do 24.12.1995. godine i došao je
komadant ovog logora u Kotorskom i tu smo uglavnom radili na drvima i
čistili snijeg i druge poslove. 02.01.1996. god. smo prebačeni u VIZ u
Banja Luku i odmah nakon par dana sam išao na sud, podignuta je
optužnica i vodio se postupak. 06.01. nas je registrirao Crveni križ.
Što
se tiče optužnice tu je bio veliki broj njihivih poginulih civila, broj
nestalih i silovanje, oni su nas teretili zbog toga i dobili smo
optužnice. Kad smo pošli na razmjenu optužnica je ukinuta i papiri i
dokumenti su nam svi oduzeti. U optužnici je naveden veći broj njihovih
vojnika, imena žrtava, civila za koje znaju i ne znaju. Tu je uglavnom
otvoren postupak da se vodi prema nama, a kad smo došli na razmjenu on
je ukinut.
06.01.
nas je došao registrirati MKCK i opet su nas posjetili za par dana i
rekli da bi trebali 15-oga da nas raspuste. 14-oga uvečer sjeli su nas
u kombi i vozali po gradu i prenoćili smo u zatvoru Omarska tu u Banja
Luci. 15-oga su nas vozili u kombiju po gradu stalno do Laktaša i u
krug i tek nas uveče vratili u VIZ, tu smo bili u samicama, i upravnik
je dolazio kao da Hrvati nisu ispunili sve u smislu zahtjeva za
oslobađanje zatvorenika i da čekamo dalje.
Opet
su došli reći da treba biti 19-oga raspušteni i 19-oga uveče oko 22:00
sati su nas u autobuse na razmjenu došli smo u Bočac, oko 23:00 sati. U
23:00 sati tu smo još čekali sat vremena rekli su da nas neće naši i da
nisu došli i vratili su nas nazad u VIZ. Tu smo opet čekali sat vremena
rekli su da nas neće naši i da nisu došli i vratili su nas nazad u VIZ.
Tu smo opet čekali da se pregovara, bilo je opet maltretiranja,
provociranja i sve ostalo, dok nisu 27.01. od nas 14, 10-orica su
otišli na Bočac u razmjenu, njih su razmjenuli a nas četvorica smo
ostali. Uglavnom smo radili redarstvo po zatvoru uveče, ujutro,
provociranja je stalno bilo, maltretiranja, već su nas manje tukli. Tu
smo čekali šta će se dalje desiti do razmjene. Razmjena je bila XXXX
1996. godine i to je sve.
{loadposition user18}
