- Stranica se trenutno korigira - Page is under construction -

Srpski zločini u BIH

Grahovo – bogr013

ISKAZI – SVJEDOCANSTVA – ISTINA O STRADANJU,MUCENJU I NEHUMANIM POSTUPCIMA OD STRANE SRBA PREMA HRVATIMA I MUSLIMANIMA NA PODRUCJU BOSNE I HERCEGOVINE CIJI JE KRAJNJI CILJ BIO STVARANJE ETNICKI CISTE VELIKE SRBIJE……..

šifra iskaza: bogr013

PREZIME:

IME, IME OCA:

GODINA ROĐENJA:                         1948.

MJESTO ROĐENJA:                          Gnjilane o. Gnjilane

PREBIVALIŠTE:                                 Banja Luka

PRIVREMENI BORAVAK:

STRUČNA SPREMA:

ZANIMANJE:

BRAČNO STANJE:                            oženjen

DRŽAVLJANSTVO:

NACIONALNOST:                            Albanac

Dajem slijedeći:

I S K A Z

Došli su nas pokupiti 05.12.1994. god. naveče. Došli su u 10 sati dvojica milicionara i upali su nam u kuću, srpski milicionari, srpske republike tzv. i upali mi u kuću i tako tražili dokumente i ja sam dao, da treba dati, jer sam obavezan na rad, tamo nas tjeraju, ganjaju tu, tukli su me, ženu su mu tukli, ćerku od 18 i pol godina su mi odveli da radi kod njih u Mjesnoj zajednici “Borik” i tako da je to bilo prije moje privođenje. I onda kad su došli upali u kuću i uzeli dokumente, kaže doćeš ti, vratit ćeš se ti najkasnije do pola noći ćeš se vratiti kući. I otišli smo tako u nekadašnji stari Dom JNA, u podrum. Bilo nas je po mojoj procjeni 250 do 300 ljudi, da koji su dovedeni tude.

Nitko nam ne kaže, milicija ne možeš kad ide čovjek vrši nuždu pod pratnjom idu 5-6 milicionara, tako da nije mogao izbjeći tude nitko, nas držali do ujutro. Nitko ne zna slabo smo bili i obučeni. Tako i nas u pola 6 ujutro, strpali su nas u autobus i ne znam kud idemo i nas krenuli smo premaGornji Šeher ili ćemo ići na Donji Vakuf ili tamo u Bihaću, ne znamo ni kuda. Kad smo prošli Ključ, ovamo Drvar, onda došli smo u Grahovo. I kad smo prošli grahovo mi smo krenuli ovamo, a za dva ne znam kud su krenuli. I stao autobus da vršimo nuždu, i milicioneri i Vojna policija su izašli vršiti nuždu, oni su stali s uperenim puškama da ne bi ko pobjegao. Onda smo došli ovi ovdje u Grkovcima, negdje valjda 20 km od Grahova, tu su nas smjestili u kuću, tzv. dom, škola. Bez plafona, na betonu, ne daju nam ložiti vatru i kad smo došli negdje oko 12 sati smo došli i odmah su nas pokupili da idemo raditi.

Kopali smo te tranšee, jedan ne znam kako mu bide ime, kaže: Momci nitko vas neće dirati. A prethodno tog smo došli kod crkve tude, toliko su ljudi, vojska ta srpska navalila da nas pobije, nazivaju nas ustaše, balije, da pobiju, oni su nas jedva nekako obranili. Mi smo poležali po autobusu, i tako smjestili su nas u taj dom i čovjek kaže: Neće nitko vas maltretirati, dirati, tući, neće nitko. Tako je postupio prema nama, rekao bi čovjek nama neće dlaka faliti s glave. Kad smo došli naveče, kad je taj lično krenuo nas tući, tukao, udarao nogama ne birajući gdje nas udara. I tako negdje poslije pola noći napisati ime i prezime, ko je šta je. Napisao sam ime i prezime, pitao me: Šta si ti, kakvo je to ime? Ja kažem: To je ime, albansko ime. Kaže: Zabeleži mi njega posebno i još jednoga. I u nas uperio pušku, sam imao pušku u grlo, psovao majku, psovao balijsku majku, ustašku majku, djecu nam psovao, eto tako to sve, to je nemoguće. Nisu nam dali spavati uopšte. Bili smo tude oko 7-8 dana. Onda su nas odveli poslje u Kazance nas doveli, tude smo isto radili te tranšee, po njivama i što ja znam. Po njivama nismo mogli od granatiranja, pa smo radili onda naveče. Radiš do uveče, dođemo večerati, to je ta hrana nikakva, iz te konzerve vršimo nuždu, malu nuždu, pa iz te konzerve isto jedemo, bez kašike, napravili kašike od drveta, a jedemo tako da jedemo to je nemoguće.

Onda kad je bilo 23. ovog mjeseca, 12. ove godine 94., mi smo ustali ujutro, doručkovali, izišli smo postrojovati tako da idemo na posao da radimo, kad smo čuli granatiranje, oni prvi kažu: Ljudi sklonite se, idite u podrume. Išli smo nas 7-ca i ovaj čuvar što nas čuva. A taj čuvar ostavio oružje, bundu i kapu u kući, tako da je došao bez oružja i mi u podrum, tako da čujemo granatiranje sve. Kad smo čuli pješačko naoružanje, e onda mi smo rekli oni su blizu. kad je čuo ovaj čuvar, kao je njemu bilo ime, ovaj čuvar se zvao Uroš, prezime mu ne znam, mještanin, znam da je rekao da je njegova žena bila učiteljica, tude stanvao u školi, njegova žena učiteljica bila u kazancima i tu je stanovao i tako da taj nas čuva. Kad je izašao na vrata, on se odo po podrumu, kad je čuo zvuk tenka on je povikao: Ljudi bježite, ide tenk! I on je prvi izašao van, naši dvojica su izašli za njim, na žalost mi ne znamo što je s njima jesu li živi, mrtvi ne znamo, a taj Uroš, koliko smo čuli, da je taj Uroš poginuo.

Nas pet onda smo ostali unutra. Jedan stariji ovdje među nama je rekao: Ljudi hoćemo li se predati? Mi smo rekli: Predat ćemo se nema šta drugo. Kad smo mi izišli, taj stari izašao prvi, metnuli kapu na ruke, digao ruke, kaže: Ljudi mi smo civili, ne pucajte! Pustite ruke, slobodno idite. Kad je to rekao, čini mi se meni je sa srca mi ispo, ispao mi kamen sa srca. I onda nas poslao u drugi podrum, ko je ranjen ukazali mu pomoć, dali nam cigarete, dali nam ovo svega što su imali, fala njima puno. Zahvaljujem tim borcima HVO-a. Onda kad se sve smiri onda nas pokupilo fino i onda smo izašli na asfalt, na kombi i tako smo došli u LIvno.

Ja više nemam šta reći.

Iskaz dao:                                                                     Iskaz uzeo:

xxxxxx                                                              xxxxxxxx

Još sličnih članaka

Odgovori

Back to top button

- Stranica se trenutno korigira - Page is under construction -