- Stranica se trenutno korigira - Page is under construction -

Srpski zločini u BIH

Grahovo – bogr006

ISKAZI – SVJEDOCANSTVA – ISTINA O STRADANJU,MUCENJU I NEHUMANIM POSTUPCIMA OD STRANE SRBA PREMA HRVATIMA I MUSLIMANIMA NA PODRUCJU BOSNE I HERCEGOVINE CIJI JE KRAJNJI CILJ BIO STVARANJE ETNICKI CISTE VELIKE SRBIJE……..

šifra iskaza: bogr006

PREZIME:                                           xxxxxxx

IME, IME OCA:                                  xxxxxxxxx

GODINA ROĐENJA:                         1935.god.

MJESTO ROĐENJA:                          Banja Luka

PREBIVALIŠTE:

PRIVREMENI BORAVAK:

STRUČNA SPREMA:

ZANIMANJE:

BRAČNO STANJE:

DRŽAVLJANSTVO:                           BiH

NACIONALNOST:                            Musliman

Dajem slijedeći:

I S K A Z

Ja sam xxxxxxx iz Banja Luke, rođ. sam 1935. godine invalid i penzioner, invalid I. kategorije, bilo je još i drugih operacija kad sam dobio tu penziju. Penzija koja je bila možda, ne možda, nego sigurno 18 dinara, sa svojom srednjom školom, dok je bilo srpskih penzionera bez ijednog razreda osnovne škole sa boljom penzijom 3 puta nego ja i to lično moj komšija. Toliko je muka i progonstva u Banja Luci da se to stvarno živiti ne može. Jednog dana su me oslobodili od te ratne obveze, imao sam rješenje vojno nesposoban, radno nesposoban.

Došao sam blizu kuće jedno 20m gdje sam bio s biciklom, morao sam bicikl baciti, psovali svega i svačega, strpali me s još jednim čovjekom u kola i s tim istim kolima smo išli iz ulice u ulicu, tražili i kupili i ostale.

Privedeni smo u centar njihov, to je stari Dom armije, tu su nas istovarili, nakon dva sata  okrenuli istim tim Golfom do Šehera gdje smo strpani u autobus. Međutim dok je još stajao autobus, on je mene izveo, ovaj koji me je pokupio Majkić poznati zlikovac, poznati zlikovac, drugačije ne mogu da kažem jel nije nipošto htio dokumente da čita, nego jednostavno uzimamo dokumenta, trpao u kola i dovezao nas u taj autobus, psujući mater tursku, ustašku, ono sve najgore što se moglo pripisati to se pripisalo. Izudarao me, dobro me izudarao i strpao me u autobus.

Krenuli smo gore pema Jajcu, međutim otišli smo gore prema Grahovu. U Grahovu ili van Grhova, znam da su nas zaustavili u Doboju, htjeli nas civili postrijeljati, tu su se potukli sa svojim policajcima, policajci su nas oteli i odveli. Kad smo došli na lice mjesta, čula sam da je selo Grkovac. Tu su nas istovarili u neku kuću, kao da je to bila neka Zemljoradnička zadruga dole beton,a gore samo crijep.

Tu smo odstojali do ujutro. U 5 sati su nas ponovno utovarili u kamion i odveli na prvu liniju, a ta prva linija je bila Kazanci. Kad smo kopali te tranšee, zemunice, naveče su nas spremili pješke 12 km od Kazanaca do Grkovca. Taj dan smo ostali u Grkovcima, nastavili smo raditi, kopati te tranšee, te zemunice. Došli smo naveče opet, dobili smo nešto hrane, kruh, Bog zna možda je bio tri mjjeseca u frižideru i vode, supa nekakva od krumpira, to nisu bile konzerve od UNPROFOR-a mesnih doručaka.

Gdje smo kasnije pili tu supu, taj kruh jeli. Lancima vezana vrata, tako da nam nisu dali izlaziti napolje, bilo nas je da oprostite, išanih, usranih, premlaćenih, u konzerve pišali, iznosili kredom napolje. Ujutro otresi i opet istu supu pojedi malo i tako čitav dan opet na posao.

Međutim, izgleda da su nas HVO-ci primjetili kad smo kopali, nisu oni znali tko je to, bilo je jedno granatiranje, pa su se i oni i mi uplašili, tako da nismo više izlazili raditi po danu na toj poljani u Kazancima, pa su primjenili drugu taktiku. Preko dana smo kopali tranšee, zemunice uz brdo Dinatu, gdje smo je malte ne svu prekopali u roku od 15 dana. Ne mogu, ne mogu jednostavno to opisati šta se sve doživljavalo prilikom ukopavanja tog. Dvojica, trojica, četvorica kopaju u kanalu stražar stoji sa onom svojom toljagom uperenom.

Nisu nam dali micati iz tih tranšea, Bojali su se da će neko klepiti lopatom, krampom, to je trajalo do pet sati.

U 5 sati smo prekidali posao, dolazili kući, ako se može reći da je to kuća, tu smo se par sati odmarali i noću onda radili one poslove koje smo započinjali danju pa nismo mogli od granatiranja. Tako da smo po mjesečini kopali onu dolje ravnicu, brdo smo kopali po danu u šumi.

Noć kad dođe ne zna da li mi je bio gori dan ili noć.

Noću dođemo ono par sati da se odmorimo, to je provociranje, psovanje, j……….. tursku mater, ustašku mater. Ima jednog tu u bolnici koji se zove Željko, ne znam mu prezime, gledali smo svaku noć kako su ga tukli, psovali ustašku mater.

Imaš li sat, nemaš, imaš, otimali su satove, prstenje, lančiće, meni su čizme skinuli. Oni su tukli čovjeka dva sata da kaže tko ima čizme. Čovjek je sam od sebe bio bolestan, imao je neku bolest čudnu, gdje je svaku noć sanjao, jednostavno.

Jedno jutro smo krenuli u šumu došli gore kopati te tranšee, zemunice, vratili se nazad da se ide kopati u tim Kazancima po noći, nešto ih je omelo, nešto su saznali. Nešto su se između sebe, čak smo čuli i svađu, htjeli su se i tući, otimali su se za nas i to je prekinulo.

Ujutro pripremali smo se za rad i najedanput se ukazala vatra, vatra da je zemlja kuhala od granata i metaka.

Ostao sam na mjestu ležeći, Boga moleći samo da ostanem živ.

Međutim to je HVO vojska naletila, ko se nije znao snaći ljudi su ginuli, koji su bili plašljiviji ko je ostao na mjestu on je ostao živ.Otišli su naprijed gonili ove četnike, vidili su da smo mi civili, da smo radna neka jedinica. Oni su se vratili i pokupili nas i odveli u slobodni dio hrvatske zemlje.

Ne mogu im se zahvaliti što sam ostao živ i zdrav.

Evo me sad ovdje u bolnici, oporavljam se, još uvjek se osjećam bolestan, iscrpljen do onog zadnjeg maksimuma.

Hvala im, hvala im, ne mogu to nije za hvalu, to je nešto više.

Iskaz dao:                                                                                 Iskaz uzeo:

xxxxxxxxxx                                                                   xxxxxxxxxx

Još sličnih članaka

Odgovori

Back to top button

- Stranica se trenutno korigira - Page is under construction -