Iskazi

Grahovo – bogr003

ISKAZI – SVJEDOCANSTVA – ISTINA O STRADANJU,MUCENJU I NEHUMANIM POSTUPCIMA OD STRANE SRBA PREMA HRVATIMA I MUSLIMANIMA NA PODRUCJU BOSNE I HERCEGOVINE CIJI JE KRAJNJI CILJ BIO STVARANJE ETNICKI CISTE VELIKE SRBIJE……..

šifra iskaza: bogr003

PREZIME:                                           xxxxxxx

IME, IME OCA:                                  xxxxxx

GODINA ROĐENJA:                         1956.god.

MJESTO ROĐENJA:                          Banja Luka

PREBIVALIŠTE:                                 Banja Luka

PRIVREMENI BORAVAK:

STRUČNA SPREMA:

ZANIMANJE:

BRAČNO STANJE:

DRŽAVLJANSTVO:                           BiH

NACIONALNOST:                            Musliman

Dajem slijedeći:

I S K A Z

Silom prilika radi kretanja u Banja Luci i prodaje ličnih stvari iz kuće i bilo čega da bi se preživilo, dao sam promjenuti ime i prezime u neko bez veze xxxxxxxxx i supruzi xxxx, da prodajemo i da spremamo porodice jednu po jednu da ide van. Etničko čišćenje u Banja Luci je bilo strahovito Hrvata i Muslimana, mislim toliki pritisak Srbi su ih odvodili i na prisilan rad, kad su kog gdje uhvatili i našli, oni su ih vodili.

Ja sam priveden 07.12. ujutro, ove godine, 5 sati ujutro, došlo jedno 5 milicionera, upali su, lupali su čak su pokušali i provaliti. Utrčali su unutra, rastrčali se i pitali za mene;

Ja sam rekao: Ja sam. Rekli su: Spremaj se ideš sa nama.

Ja sam se spremio, čak su mi i sina od 15 godina htjeli da povedu. Ja sam pokazao dokumente da ide u školu i to, oni su ga tada pustili. Doveli su nas u CSB, to je nekadašnji Dom JNA, čekali su do 12 sati, dok nije stigla neka Komisija, pregledali su naše dokumente. Međutim u dokumentima su vidjeli moje pravo ime i prezime, da se zovem xxxxxxxx.

Pokupili su nas u jedan autobus, kenuli smo, nas je u autobusu bilo 29 mogućih, ja mislim da su samo dvojica bili sposobni, ostali sve starci i invalidi. Svi smo bili nesposobni za vojnu službu. Imali smo u vojnim knjižicama štembilj da smo nesposobni. Bio sam 18.11. na njihovoj reviziji vojnoj i opet sam oslobođen vojske. Oni kažu, ako sam oslobođen vojske, nisam oslobođen kopanja i krampanja.

Tako su nas pokupili i odveli u autobus i krenuli smo prema Grkovcima. Tu su nas naveče doveli i već je bilo kasno, mrak je bio, vodili su nas u vojnu policiju tu je bila kontrola, pa su nas vodili u neki dom napušteni, tu smo prenoćili na betonu. Bila su razna maltretiranja, ko je god ušao taj je maltretirao. Jednog stražara su zvali Savo, drugi mislim koji nas je isto čuvao, zvao se mislim Uroš, pa je jedan bio Ogi, mislim pravo mu je ime Ognjen, Ivica neki bio, on je iz Livna iz mješanog braka, valjda pa je ostao tamo isto.

Tu su nas ostavili na betonu, nismo imali na čemu spavati, bez stropa, bez ičega mi smo prenoćili. Dali nam od alata krampu, lopatu o odveli nas  na kopanje. Kopali smo na raznim mjestima, više se ne mogu ni sjetiti gdje smo sve kopali, došli smo sutra. Završili ili ne završili prebacivali bi nas na druga mjesta. Po grupama su nas razdvojili i pod oružanom pratnjom smo išli. Međutim, kad su oni osjetili nešto, vjerovatno da je na prvoj liniji najneophodnije, odveli su grupu od 23 čovjeka da radi na toj liniji i nakon par dana odveli su i nas na istu liniju da radimo. Tu smo radili po danu ali zbog granatiranja onda su nas prebacili u šumu da kopamo zemunice i pravimo im bunkere i tako te stvari, to je bilo u području Dinare.

Po noći samo onda pokrivali, što je bager kopao te tranšee, natkrivanje balvanima i to. Tu smo nosili balvane, a pošto sam cirotični bolesnik, ciroza jetre, hepatitis, imam cirozu na jetri.

Premoren sam bio, pao sam i neki od tih stražara, kad me vidio da sam dobio groznicu, tresao sam se, pitao je šta je, ja sam rekao šta mi je , on je naredio ovome da me poštedi dan, dva i tako. Međutim kažem vam, po danu se koplo po šumi, a po noći se pokrivalo velikim trupcima, balvanima, koje su nosili i po deset ljudi jedan balvan, da bi pokrivali to.

Dok nije došlo to granatiranje, spavalo nas je 37 u nekoj napuštenoj kući, koju smo mi čistili, pa smo navukli nešto slame, bili smo zbijeni, nikakvi. Čuvar nas je uvijek čuvao naoružan. Voda nikako, hrana nikakva, ne znam što da vam kažem ili je bio grah ili je bila riža, to dvoje se uvijek mijenjalo, naveče ili ujutro. Vodu, jedino po danu dobijemo, a na liniji se kopalo, tu nismo mogli dobiti vodu, tu smo topili snijeg, čak sam sa najlona kupio vodu i pio.

Maltretiranja su bila užasna. Dole u Grahovu čovjek je pretučen toliko. Ne znam što nam je bilo gore ili da idemo na posao ili da ostanemo u sobi. Jer u svakom momentu je po noći je ta njihova Vojna policija upadala unutra, radi Željka, on je bio inače duševni bolesnik, u snu je sanjao nešto jadnik i povikao:

Bježimo, Banjalučani pobit će nas četnici! Odvela ga je policija sutradan je doveden izobličen. Ja mislim čak da mu ni jedno rebro nije ostaloo cijelo. Svaku noć su dolazili i ispitivali njega i tukli ga, čak su znali i po tri drvene palice one od bejzbola, od njegova leđa. Čovjek nije ličio ni na što. Ne znam.

Kad smo bili u tom selu ispod tih Kazanaca, to je sa druge strane puta, tu smo jednu noć bili čekali prijevoz, da nas vrate nazad, tu sam čuo da je neki glavni Kubura.

Međutim, saznao sam mu ime, taj tzv. Kubura, on im je bio predpostavljeni tu u tom selu, a pravo mu je prezime Kajkut iz Kazanovca je. To sam saznao od mještana koji ga poznaju. On je bio zapovjednik tog dijela vojske, gdje smo mi kopali.

Jer on je pretpostavljeni bio, zato jer smo mi prilikom čekanja tu vozila da nas prebaci nazad, možda malo glasnije pričali i naredio je ako se nastavi tako galamiti, da slobodno pucaju, da nas pobiju, da ne smijemo pričati glasno i tako.

Tu noć su oni imali neki sastanak tu, dolazio im i neki potpukovnik, taj koji je glavni za ta odjeljenja i šta ja znam još nekih činova, koje mi nismo mogli ni viditi ni čuti, ništa, zato su te prijetnje takve i bile.

Pa naše patnje su trajale sve dok ne mogu se sjetiti datuma, mislim da je 23. bio datum, 23.12. ujutro je počelo granatiranje, ove godine 23.12. ujutro, mi smo se zbili, svi kako se ko gdje zatekao, posakrivali smo glave. Međutim čuli smo i zvuk tenkova i sve i proboj pješadijski, znali smo da je već probijena linija i sve. Mi smo ostali na mjestima sakriveni dok nisu došle jedinice HVO-a. I kad su vidili, izbacio je čovjek kapu i rekao da smo mi na prisilnom radu tu, da nismo vojnici, rekli su da legnemo, da ostanemo ležati, prošli su još dok nisu stjerali to četnika što je bilo dolje prema Grahovcu.

Onda su se vratili po nas i ukazali su prvu pomoć svim ranjenim i dali nam nešto da se smirimo, jer vidjeli su da smo i isprepadani, rastrešeni, svi smo u groznom stanju.

Ponijeli samo ranjenike poslije toga na nosilima u transportno vozilo, stavili smo u vozila bolesne i stare i u to vozilo odvedeni u Livno.

Ja nemam više ništa da izjavim, jedino da se zahvalim na gostoprimstvu i ukazanoj pomoći ovdje, i sve ostalo što smo dobili, dobili smo najbolje.

Iskaz dao:                                                                                 Iskaz uzeo:

xxxxxxxxxx                                                                   xxxxxxxx

Još sličnih članaka

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back to top button