Glina – SI-0054
REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SISKU
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Barać, predsjednika vijeća, Ljubice Rendulić – Holzer, člana vijeća, sudaca porotnika Ivana Kasaić, Josipa Žinić, Mirka Švaljek, članova vijeća, uz sudjelovanje Nataše Galinić, zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog Bogdana Kotur, zbog kaznenog djela iz čl. 123. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH, nakon dana ll.studenog 1996. godine, u prisutnosti zamjenika županijskog državnog odvjetnika Miljenka Ugarković, optuženika i njegova branitelja Josipa Sladič, odvjetnika iz Siska, održane glavne i javne rasprave, izrekao je i objavio
P R E S U D U
Optuženi BOGDAN KOTUR, sin Ostoje i majke Mace rođene Sijerić. rođen
01.01.1951. godine u Starom Selu. sa posljednjim prebivalištem
u Glini, Nikole Tesle br. 24, a sada na adresi Livana, Omladinska
3. zp. Ćepin, Srbin. drž. RH. automehaničar. oženjen, otac jednog
djeteta, pismeno sa završenom SSS. vojsku služio u bivšoj JNA,
vodi se u VE u Glini. neosuđivan,
k r i v j e
što je:
tijekom 1991. godine do mjeseca kolovoza 1995. godine u Glini i okolnim selima
prethodno pristupivši u paravojne formacije milicije para države tzv. „Krajina“, očito nezadovoljan sa nastupjelim promjenama u Republici Hrvatskoj a u cilju podrivanja i obaranja novo uspostavljenog demokratskog društva u RH, te ocjepljenja Gline i drugih sela i pripojenja para – državi „Krajina“, a u sastavu kojih je sa drugim za sada neidentificiranim pripadnicima nelegalnih formacija, kroz čitavo navedeno vrijeme, protivno odrednicama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba, za vrijeme rata, u okviru takvog zločinačkog plana, pljačkao pokretnu i nepokretnu imovinu civilnog stanovništva isključivo pučana hrvatske nacionalnosti,
primjenjivao mjere zastrašivanja i protuzakonitog lišenja slobode, fizički i psihički maltretirao pučane hrvatske nacionalnosti, palio kuće i stambene i gospodarske objekte, pučana hrvatske nacionalnosti, pri čemu je najveći dio tih objekata potpuno uništeno, dok je pučanstvo hrvatske nacionalnosti bilo prisiljeno na iseljenje dakle kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba i okupacije dijela Republike Hrvatske, postao pripadnik organizirane skupine radi vršenja i poticanja kaznenih djela ratnih zločina protiv civilnog stanovništva,
čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – organiziranjem grupe i poticanjem na počinjenje genocida i ratnog zločina – označeno u čl. 123. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH, pa se temeljem istog zakonskog propisa
OS U Đ U J E
NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 7 (SEDAM) GODINA.
Temeljem propisa čl. 45. st. 1. OKZRH u izrečenu kaznu se optuženiku uračunava vrijeme koje je proveo u pritvoru, počam od 04.srpnja 1996. godine, pa nadalje.
Temeljem propisa čl. . st. 4. ZKP-a, optuženik se oslobađa u cijelosti nadoknade troškova kaznenog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1. – 6. ZKP-a.
Obrazloženje
Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Sisku od 3u.srpnja 1996. godine, oznake KT-60/96 stavljeno je Kotur Bogdanu na teret izvršenje kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH, da bi. na glavnoj raspravi dana 23.1istoDada 1996. godine ista bila izmijenjena na način, činjenično i pravno opisan izrekom ove presude.
Braneći se optuženik kazuje: “ja nisam učestvovao u paljenju, rušenju niti pljačkanju hrvatskih kuća niti sam učestvovao u tučnjavi. ubijanju ili bilo kakovom zlostavljanju građana hrvatske nacionalnosti, pa prema tome niti učinio djelo koje mi se stavlja na teret, iako sam Srbin, ja sam sa gnušanjem gledao i slušao šta su te bande radile prema hrvatskom stanovništvu, ali kao što sam rekao tu se nije mogle ništa učiniti.” (list 28/11), “…bio sam pripadnik, kako se navodi optužnicom, paravojnih formacija milicije … morao sam to biti … oružje sam imao još iz bivše milicije … imao sam automatsku pušku, tijekom cijelog rata je nisam koristio…imao sam i službeni pištolj tadašnje milicije ĆZ 7,65 mm…. meni moja savjest nije dozvoljavala da bilo što učinim od onoga što mi se stavlja na teret sam po zanimanju. do izbijanja sukoba, borio se upravo protiv takvih pojava” (list 85/II), s tim da dodaje “…mogu još na kraju reči da glavni ljudi koji su pokrenuli i huškali narod te održavali mitinge i govorili protiv Hrvatske su bili Jovan Rašković, Mile Martić, Dušan Zelenbaba. Milan Babić, a iz Beograda su dolazili Brana Crnčević i Budimir Košutić“ da bi završio kako je uvodno, pri navođenju njegove obrane, bilo rečeno.
Branitelj, konačno, tvrdi, a optuženik prihvaća, da nije dokazano postojanje grupe formirane radi vršenja ratnih zločina i pripadnost optuženika istoj, da je izostalo, činjenično konkretiziranje zločina“… od člana 119. do čl. 122. OKZRH“, što onemogućuje da li je optuženik počinio kazneno djelo iz čl. 123. st. 2. OKZRH, kao i da je, slijedom slova Sporazuma o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije trebalo primijeniti u slučaju optuženog Kotur Bogdana Zakon o općem oprostu, na što upućuje stavljanje van snage tjeralice spram optuženika u ožujku 1996. godine, što je sud propustio ustanoviti.
Odmah je za reći da ovaj sud uvažava samo optužnicu, u smislu osnova za vođenje konkretnog kaznenog postupka, a da je tjeralica sredstvo da se, pod određenim uvjetima iz ZKP-a, osigura prisutnost okrivljenika i uspješno vođenje kaznenog postupka, a ne nečim, što upućuje na osnovanost ili neosnovanost vođenja kaznenog postupka.
Isto tako, a to je i razlogom da je otklonjeno od Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske pribavljati podatak o prisutnosti sada optuženog Kotur Bogdana na popisu ratnih zločinaca, dostavljenom po sudu u Hagu, kao preduvjetu za mogućnost vođenja kaznenog postupka, jer nije točna tvrdnja obrane da je Sporazumom o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije“… preuzeta obveza od strane Republike Hrvatske da za ratni zločin procesuira samo osobe koje se nalaze na popisu, koji postoji pri Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske“, kako to obrana tvrdi.
Naprotiv, Zakon o potvrđivanju Sporazuma o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije ( N.N. dodatak Međunarodni ugovori br. 1/10 od 26.rujna 1996.godine ) u čl. 7. st. 3. jasno kazuje, da će ugovorne strane proglasiti opći oprost“… za sva djela počinjena u svezi s oružanim sukobima, osim za najteže povrede humanitarnog prava koje imaju karakter ratnih zločina“, a Zakon o općem oprostu ( N.N. br. 80. od 27. rujna 1996. ) od oprosta za kaznena djela iz čl. 1. istog temeljem čl. 3. neizuzima počinitelje najtežih povreda humanitarnog prava koje imaju karakter ratnih zločina, pa tako i kaznenog djela organiziranja grupe na počinjenje genocida i ratnih zločina iz čl. 123. st. 2. OKZRH u svezi sa čl. 120. st. 1. istog Zakona.
Da se upravo o ovakvom Kaznenom djelu radi u konkretnom slučaju sud smatra dokazanim dijelom i iz Kazivanja samog optuženika, a ostatak iz rečenog DO svjedocima, pa i onima, Koje je optuženik predložio, makar na tzv. negativnu oKolnost, a da bi ipak rekli i nešto tome suprotno.
Osporavanu pripadnost skupini organiziranoj radi vršenja kaznenih djela iz člana, u konkretnom slučaju, 120. OKZRH, ;priznaje i sam optuženik, makar postojanje pripadnikom nastoji prikazati nečim, mimo njegove volje, pod prisilom (“Bio sam pripadnik kako se navodi optužnicom, paravojnih formacija milicije. Morao sam to biti”- list 82/II) i dalje, kako je već ranije navođeno.
Posjedovanje naoružanja nije sporno, a da je za pištolj nosio za pasom kazuje svjedok xxxxxxxxxxxxxxxxx (list 120/11 spisa) što svjesno i bahato ponašanje, ne bi se moglo reći svojstveno dovedenom u situaciju da ga koristi.
Zahtjev za poimeničnim označavanjem članova skupine, na čemu uznastoji obrana, a da bi priznala “postojanje grupe”, u uvjetima koji su vladali u kritično vrijeme i mogućnostima svjedoka da to registriraju, glasi u najmanju ruku ironično.
Svjedok xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx (list 120/II spisa), ponuđen po optuženiku, pored toga što zna da je optuženik nosio milicijsku uniformu i oružje. krio se je ja ne pljačku (”Kralo se je, svinje odvlačile, pljačkalo na veliko, tu nema šta, odgonili se traktori“ – list 121 ) i odakle
očekivati da poimenice navodi sve počinioce, nasuprot optuženiku, “milicioneru“ koji, znajući za sve to i ne reagirajući, poistovjećuje se sa skupinom.
Mogućnost, poimeničnog i u većem broju navođenja iz grupe – skupine poimenično osoba bilo je dostupno samo osobama u poziciji u kakvoj je bio i optuženik, što se lako zaključuje iz njegove obrane, kada iz svog okruženja „tereti“ niz osoba, a uznastoji samo sebe izuzeti.
Sud, da bude jasno, pripadnost formaciji paramilicije na kritičnom terenu poistovjećuje sa pripadnošću skupini iz st. 2. čl. 123. OKZRH i ne smatra više potrebom to dokazivati.
Istina je, da je optuženik pored pripadnosti skupini paramilicije, čije je zločinačko postupanje znano i neprijeporno, kao pripadnik skupine, što je već samo po sebi dostatno za kaznenu pravnu kvalifikaciju iz izmijenjene optužnice, još i sam nečovječno postupao prema civilnom stanovništvu, primjenjivao mjere zastrašivanja, nanosio psihičke i fizičke povrede, otuđivao vrijedne predmete, dozvoljavao paljenje imovine, riječju, iako nije odlučno da se to sve u zbiru dogodi, ostvarivao elemente bića kaznenog djela stavljenog mu na teret.
Točno je, ali ne i odlučno za postojanje konkretnog kaznenog djela na strani optuženika, da je izostalo u činjeničnom opisu navođenje poimeničnih oštećenika postupcima i ostalih, po optužnici za sada neidentificiranih pripadnika nelegelanih formacija, kao pripadnika skupine, ali, kada se znade, da je
– svjedok xxxxxxxxxxxxxxxx (list 36 i 89 spisa) jasno i određeno kazao da je Kotur Bogdana poznavao i prije domovinskog rata, a tijekom istog da je bio u milicijskoj odori, da se posebno isticao tukući ga gumenom palicom po leđima i križima prilikom zaustavljanja kraj Pamućne predionice u Glini. Istovremeno ga je vrijeđao, a i ljude iz svjedokova okruženja, psujući im ustašku mater, prijeteći da će ih zaklati, da bi ih potom prevezli u tadašnji OPD Glina, postrojili uza zid i ponovili tučnjavu i psovanje, nakon čega je uslijedilo zatvaranje u samice;
– svjedok xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx (list 37 i 89/II spisa) na način kao i prethodni svjedok kazao da je krajem mjeseca srpnja 1991. godine, kada je pošao na posao bio spriječen u tome po naoružanim civilima i odvezen u OPD Glina, smješten u samicu, a potom zlostavljan po osobama koje su se mijenjale. Trajalo je to četiri dana, a kroz to vrijeme sada opt. Kotur Bogdan zalazio je kod njega u dva navrata i tukao ga cipelama po rebrima, križima i leđima oborenog na pod, a sve prateći psujući mu ustašku majku, iako kao bliži susjed od ranije nije za to imao razloga. Zapaljena mu je kuća, kuda je odveden i zatekao ju kako se još dimi, a sve stoga da sa vješala skine obješenu baku;
– svjedok xxxxxxxxxxxxxxxxx(list 38 i 90 spisa) bio je tućen, pored drugih i po Kotur Bogdanu, a naročito u zgradi milicije u Glini zbog toga što je prethodno slavio pobjedu HDZ-a na izborima u VBji. Udaran je na način da su ga gurali od jednoga do drugoga do kasno
u noć, udarajući ga naizmjenično, a jedan od te dvojice je bio i Kotur Bogdan. Svjedok se prisjeća “… da je 17.kolovoza 1991. godine, datuma kojega je dobro zapamtio, vratio se iz kukuruza u koje je pobjegao, a na poziv Kotur Bogdana, preko razglasa, a koji je prijetio da će sve pobiti ako se ne preda oružje. Ja oružja nisam imao, ali sam vidio da jedan vojnik drži za kosu moju majku xxxxxxxxxxxx Držao je nož pod grlom i ja sam stoga iz kukuruza izišao. Kada
sam izišao … tukli su me sa kundacima i šakama Varkaš Stjepan i Mićo Galjan i sin Janka Galjana, ali mu ne znam imena. Kotur u tome nije učestvovao. On je ostao na samohotki i po njegovim naredbama je cijev puškomitraljeza sa iste usmjeravana prema pojedinim kućama iz kojih je tada narod izlazio. Nije po njima tada pucano. Odmah potom kuće je palila jedna grupa iz koje sam ja prepoznao samo Stevu Jelića. starog oko 45 godina, iz Bijelih Voda. Vozili su sobom osobnim automobilima naftu, polijevali po kućama, bacali ručne bombe u iste i palili”;
– svjedok xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx (list 39 i 90/II spisa) višekratno je po Kotur Bogdanu psovan pri razrješenju po njemu kao milicioneru najjednostavnijih situacija u prometu, a “spominjanjem” ustaške majke;
– svjedok xxxxxxxxxxxxxxxx (list 49 – 50 i 90/II spisa) koji sam kazuje da je po
nacionalnosti Srbin, stoga što se nije slagao sa politikom paljenja i rušenja imovine Hrvata, ubojstvima i zlostavljanjima, ima je neprilike, sve dok je do 26.listopada 1991. godine
živio u Glini, a činio mu ih je sada optuženi Bogdan Kotur. Prijetio mu je, bez razloga za to, a kada je dolazio do njega, prijetio obračunom, “kitio” ga oznakom HDZ-a kazujući “…da će ovdje svi Hrvati koji će živjeti biti w3nji od makova zrna, a sa njima i ja.” Isto tako optuženik se uvijek zaticao na mjestu
gdje su paljene kuće Hrvata po Glini, a posebno u Jukincu, pa nastavlja “Vidio sam mnogo takovih kuća koje su gorile, glavni koji je palio kuće bio je jedan dječak star oko 13 godina, koji je nosio sobom kantu žute boje i polijevao po kućama i palio. Čim bi došlo do plamena odmah se je tu zatekao i okrivljeni Kotur. Iz njegovog ponašanja sam zaključio da i taj dječak to sve radi u njegovoj suglasnosti pa i nalogu. Uvijek se samo veselio, a ne da bi slučajno to osudio.Treba još istaći svjedokovo viđenje dolaska optuženika do mehaničara Zibar Marijana, u Jukincu, kojom prilikom je sa još jednim mještaninom, koristeći pušku razvalio vrata radionice da bi potom na kamion utrpali automobilske gume, još neke predmete te jedan gliser i sve odvezli, nije mu poznato kuda. Optuženik se stalno pojavljivao u uniformi milicije i sa oružjem;
– svjedok xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx (list 51 i 91 spisa) bez uvijanja kazuje i tvrdi da je već
u kolovozu mjesecu 1991. godine, pri ulasku u njegovo selo Dolnjaci, među tridesetak naoružanih osoba, obućenih u razne uniforme, vojne i milicijske, prepoznao sada optuženoga. Bio je sa ostalima i u njegovu, svjedokovu dvorištu tako da nema dvojbe ili mogućnosti zamjene, tim prije što mu se neposredno obratio kazujući da ga treba ubiti i polazeći spram njega. Zbog prijetnji svjedok je izbivao iz kuće primajući poruke Kotura da će ga ubiti, nakon što je pretražio, bez krezultata kuću i gospodarske objekte svjedoka. Svjedok je ipak uhvaćen te odveden u OPD u Glini gdje je smješten u samicu, 3 u kojoj su ga obišla trojica u odorama milicije, među kojima je prepoznao sada okrivljenog. Sva trojica su ga tukla, a optuženik električnim kablom dužine oko 1/2 metra, tako da je sav isprebijan ujutro upućen liječniku. Pored toga viđao je optuženika i drugih dar.a da dolazi u OPD iz kojega su svakodnevno doslovce nestajali zatvorenici, za koje se više nikada nije čulo. Za boravka još na slobodi viđao je optuženika kako ga dovoze drugi milicijskim vozilom u selo Dolnjake, a potom odmah nastupaju njegovi „hahari“, koji su
pljačkali sve što su stigli, primjerice poljoprivredne strojeve, krave, svinje;
– svjedok xxxxxxxxxxxxxxxxxxxx (list 53 i 91/II spisa ) također govori o dolasku optuženog
Kotura, ovaj puta u selo Prijeka, gdje je svjedok tada živio, a odmah za njim pojavljivanja u
odorama grupa pljačkaša koji su odvozili što su stigli, mještane tukli i zlostavljali, a u svjedokovoj kući pucali po istoj tražeći novac, što je sve optuženi Kotur vidio a da nije, iako kolovodja, reagirao. Ono što nisu uspijevali odnijeti uništavali su po kući, da bi njegovu kuću i zapalili 0l.rujna 1992. godine, nešto poslije pola noći, zapaljivim metcima, ispalivši !’toliko metaka kao da se nalazi ćeta vojske u kući, sva su mi zdanja osim štale bila od drveta i sve je izgorilo”;
– svjedok xxxxxxxxxxxxxxxxxxxx (list 54 i 92 spisa) poznavao je optuženika niz godina, a početkom rata već vidao ga je uvijek u odori sa oznakom SAO Krajina, naoružanog sa puškom na ramenu i pištoljem na opasaću. Svjedok je bio uhićen i proveo neko vrijeme u OPD Glina, odakle je, kada je odvožen kamionom, začuo glas Koji govori njegov nadimak “Šafar“ Iako je kao i drugi držao ruke na leđima i gledao u zemlju, okrenuo se i vidio da ga to zaziva optuženi Kotur, koji mu je prišao i kako kazuje svjedok, doslovno rekao: “p.”. ti materina, poslao si sinove u ustaše da nas Srbe ruku, treba te zaklati”. Po prevoženju kamionom u Jukinac, u kuću Divjak
Branka, ponovno ga je optuženik, koji je tamo došao, ps ova o kao što je naprijed pričano i pri tome poteza o za desni brk.
Unatoč osporavanja tvrdnji svjedoka optuženik ni jednu nije uspio pobiti. Njegova su se kazivanja pri tome zadržala samo na golim riječima.
Nije to uspio ni pri suoćenjima, kojim su prilikama, ama baš svi svjedoci govorili, za razliku od optuženika, uvjerljivo i na način koji nije ni časa dozvolio da sud dvoji u točnost i istinitost po njima rečenog.
Svjedoci predloženi po optuženiku, konkretno xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx ponuđeni su na tzv. “negativnu okolnost”, to jest da spram njih optuženik nije postupao na način na koji je tužen da je postupao. Ti-su svjedoci, u biti, to potvrdili, ali to ne znači, istovremeno, da optuženik spram ostalih, koji su potvrdili točnost navoda izmijenjene optužnice, nije doista postupio kako su oni govorili.
Za spomenuti je još da je od svih prigovora stavljenih po optuženiku svjedocima, o kojima je već bilo riječi, realno bilo moguće provjeriti samo onaj upućen svjedoku xxxxxxxxxxxxxxx, a u pogledu mogućnost, odnosno nemogućnosti viđenja postupanja optuženika spram imovine xxxxxxxxxxxxxxxxx, kojem je, među ostalim, opljačkan i gliser. Uviđajem na mjestu događaja, naime, sa sigurnošću je ustanovljeno da je svjedok xxxxxxxxxxxxxx iz svoga dvorišta mogao vidjeti što se događa na suprotnoj strani ceste, na imanju Zibara. Zašto tu mogućnost viđenja optuženik poriče, uz gotovo istovremenu tvrdnju da ne zna gdje je koji od tih objekata, sudu, bez njegovog obrazloženja, a koje je izostalo, nije jasno.
Činjenica je, dakle, nasuprot obrane optuženika, da je isti ne samo postao pripadnik skupine Paramilicije, čije je zločinačko postupanje, kako je već isticano, znane i neprijeporno, već je i aktivno djelovao u sastavu skupine.
Pri tome optuženik nije morao biti svjestan da svojim postupcima krši pravila međunarodnog prava, jer povreda istog, sadržana u opisu konkretnog kaznenog djela, pretstavlja objektivni uvjet kažnjivosti.
Uračunljivost optuženika nikim nije tijekom cijelog postupka bila dovedena u pitanje ni po kome, pa sud, slijedom iznošenoga, smatra sa sigurnošću dokazanim upravo onakovo postupanje optuženika, zbog kakvog je i proglašen krivično odgovornim izrekom ove presude.
Prilikom odmjeravanja kazne sud je imao u vidu sve okolnosti, koje u smislu propisa čl. 37. OKZRH utječu na visinu kazne, pa tako, kao otegotno
– već isticanu činjenicu da je unutar skupine, koje je postao pripadnikom, što je dostatno za kvalifikaciju utuženog kaznenog djela, optuženik i veoma aktivno, a ne kao pripadnik koji je to postao u krajnjoj nuždi, djelovao
dok olakotnih okolnosti nije našao, tim prije što ih ni obrana nije istakla.
Izrečenu kaznu sud smatra primjerenom težini od optuženika izvršenog kaznenog djela i takova će kazna jedino biti u stanju djelovati na njega da u buduće ne čini kaznena djela, a istovremeno utjecati u tom pravcu i na druge, kao i pospješiti jačanje morala društva i utjecaj na razvijanje društvene odgovornosti i discipline građana, čime će u potpunosti biti postignuta svrha kažnjavanja, predviđena čl. 31.0KZRH.
Vrijeme provedeno u pritvoru počam od 04.srpnja 1996. godine, pa nadalje, pozivom na propis čl. 45. OKZRH, uračunava se u kaznu izrečenu optuženiku ovom presudom.
Ispunjenje uvjeta predviđenih propisom čl. 90. st. 4. ZKP-a razlogom je oslobođenja optuženika obaveze nadoknade troškova kaznenog postupka.
U Sisku, dne ll.studenog 1995.
ZAPISNIČAR: PREDSJEDNIK VIJEĆA:
Nataša Galinić, v.r. Željko Barać, v.r.
