Srpski zločini u BIH

Glamoč – gl002

PREZIME:                                                       xxxxxxx
IME, IME OCA:                                              xxxxxxxx
GODINA ROĐENJA:                         1940.
MJESTO ROĐENJA:                          Glamoč
PREBIVALIŠTE:                                              Glamoč
PRIVREMENI BORAVAK:                           
STRUČNA SPREMA:                        
ZANIMANJE:                                                
ZAPOSLENJE:                                               
BRAČNO STANJE:                                       
DRŽAVLJANSTVO:                                      
NACIONALNOST:                               Hrvat

Dajem sljedeći
I S K A Z
Neprilike
u Glamoču su počele kad je ubijen dr. Kelava, 26.02.1992. S obzirom na
prijeteće stanje veliki broj Hrvata je otišao vrlo brzo nakon toga.
Xxxxxxxxxxxxx
Žena
i ja smo obadvoje radili i sve smo se nadali da neće ništa biti. Rat u
Kupresu i Livnu je počeo u travnju. xxxxxxxx Negdje polovicom travnja
su mi rekli neka više ne dolazim na posao. Isto su to rekli i
Muslimanima. I mojoj ženi koja je radila u xxxxxxxx su rekli da ne
dolazi na posao sve do daljnjeg.
Djeca
su prestala ići u školu jer su im prijetili osobito nakon što je
poginuo jedan srpski vojnik Siniša od 17,5 god. Ja nisam uopće izlazio
iz kuće. Uhapšen sam 31.05.1992. odveli su me u zatvor, igralište
Šator, u svlačionicu. Tu je bilo u sobi oko 36-37 ljudi. Zatvor je bio
i u SUP-u, tamo je u zatvoru bio i moje žene brat, Jakov Penić i pošto
je taj zatvor bio prepun nas su vratili na igralište. Poslije su nas
sve premjestili u sportsku dvoranu kod škole. Tu je bilo oko 130-140
ljudi.
U zatvoru
nas je bilo samo 6 Hrvata. Mene nisu u zatvoru tukli, ali su na
saslušanju tukli Jakova Penića. Najviše nas je tukao Petar Vrakela zv.
Peja. On je ubio dr. Kelavu. On je znao doći u pola noći ili u 4 sata
iza pola noći prozivao ljude i tukao ih. Na Šatorskom igralištu sam bio
oko mjesec dana, a nakon toga u športskoj dvorani. Sve skupa sam bio
2,5 mjeseca. Od hrane smo dobivali samo ujutro čaj, a navečer rižu ili
grah, komadić kruha. Od Hrvata u zatvoru su bili još xxxxxxxxxxxxxxxx.
Mlađi su išli raditi, kopali su jame za bandere (za struju), kopali
zemunice.
Pustili
su me nakon 2,5 mjeseca, a još ih je tamo ostalo iza mene. Vratio sam
se kući, nisam nikud smio izaći. Samo sam jedanput izašao vani i
pretukao me je jedan Srbin, Pelja. S njim je skupa bio i Milan Culum.
On je prije radio u SUP-u u Livnu.
On je Pelji kazao da sam ja
Hrvat i zato me je istukao. Nekoliko dana nakon što sam pušten, čuli
smo kako je ubijen Ante Jurkić, on je šumski tehničar, živio je sam.
Njega je kroz grad proveo Mile Vrkelja, Peljin brat. Vodio ga je kroz
grad jednom ga je rukom držao za vrat, a u drugoj pištolj i uperio mu u
čelo. Odveli su ga prema izlazu iz grada. Nakon toga kolima su otišli
Pelja, Mile i Milin sin u tom smjeru.
Dva
dana nakon toga mi smo čuli da je Ante Jurkić Ubijen, da su u njega
ispalili čitav sarzer. To je bilo u Busiji, kod Jurkića mlina. Znam da
je ubijeno oko 12 Muslimana. Po imenu znam samo Željković Kubo i žena
mu, Bektaš Redžo i žena mu. U jedanaestom mjesecu su došli i potpisali
nas za razmjenu. Dali su nam da potpišemo formulare da ostavljamo svu
svoju imovinu. Tri dana prije nego smo razmjenjeni došli su i potpisali
nas ponovo. Noć prije razmjene došli su i rekli nam da se spremimo i
nikome ne govorimo. Razmjenjeni smo 09.02.1993. u Kovačicima u Livnu.
Potpisom
svake stranice, njen davalac xxxxxxxxxx i zapisničar xxxxxxxxxxx
potvrđuju njenu autentičnost, da je izjava dana bez ikakve prisile, kao
i to da zapisano odgovara danoj izjavi.

{loadposition user18} 

Još sličnih članaka

Odgovori

Back to top button