Iskazi

Glamoč – gk002

PREZIME:                                                       xxxxxx
IME, IME OCA:                                              xxxxxx
GODINA ROĐENJA:                         1951.
MJESTO ROĐENJA:                          Ravni kod Gackog
PREBIVALIŠTE:                                            
PRIVREMENI BORAVAK:                           
STRUČNA SPREMA:                        
ZANIMANJE:                                    
ZAPOSLENJE:                                               
BRAČNO STANJE:                                       
DRŽAVLJANSTVO:                                      
NACIONALNOST: Musliman    

Dajem sljedeći
I S K A Z
28.04.1992.
bio je na poslu i redovno je radio svoj posao, otišao je kući, ručao i
otišao kod susjeda da vidi da li mu se sin javio iz vojske (JNA),
vratio se kući i večerao i malo ranije legao. Oko 21:30 sati počela je
galama i vika oko kuće i pucali su po kući, ukućani su svi polijegali
po podu. Izvana su naredili da svi izađu. Oni su svi izašli (bilo je 20
ukućana i 4 izbjeglice) i počelo je mlaćenje kundacima i nogama bez
ikakvog razloga.
Tukli su samo muške, a ženama i djeci su naredili da idu u kuću (njih nisu dirali).
Plavuša
(koju je gosp. xxxxx vidio na TV u Vukovaru) je predvodila tu bandu.
Bila je stara oko 20-tak godina. Ona je prva ušla u kuću i sve
pretresla i tražila zlato i novac i uzela sve što je našla (oko 50-tak
YU dinara, 2.200 DM, 8 prstena i dva lančića).
Banda
se sastojala od rezervne policije i tzv. "Bijelih Orlova" koji su bili
maskirnim i s oznakama (dvoglavi bijeli orao na rukavu). Tukući su ih
vodili prema policijskoj stanici. Njih je bilo 50-tak, a uhićenika 6
(on, dva brata i tri sina, najmlađi 16 god.), kad su stigli pred
stanicu naredili su da poliježu i gazali su po njima, tukli ih čizmama.
Kad je izašao komandir policije udario ga nogom i rekao da zove rođaka
Hebib Avdu da mu pomogne (Avdo Hebib je ministar MUP-a u BiH), vezli su
ih zatim lisicama i uveli u stanicu i tamo ih je počeo tući komandir
(Popić Vitomir), a pridružili su im se i ostali članovi bande koja je
bila u akciji, pitali su tukući: "Da li je rođak Hebib poslao oružje?"
Poslije te tuče  su ih strpali u autobus u kojem je bio redovni
milicioner Ranko Avdalović i 6 rezervnih milicajaca (svi iz toga
kraja). Njegovom bratu je bila slomljena vilica i izbijena 4 zuba.
U autobusu nije bilo maltretiranja, jedino su najmanjem sinu od 16 god.
stisnuli lisice toliko da su mu otekle i poplavile ruke. Ranko Avdalić
nije dao da ih se tuče u toku vožnje, a ni vozač (Mastilović
Drago).Dovezli su u Bileću u vojarnu. Vodnik JNA uletio je i tukao
nogama, rukama, palicom (električnom i običnom), kundakom.
 
Rekao
im je da hoće razgovarati sa ustašama u krvi. Kod njega je našao 100
DM, 23 mil. YU dinara i dao je potvrdu da su oduzeti. U Bileći su bili
zatvoreni u vojarni pod imenom "Izolator". U jednoj sobi ih je bilo 8,
neki su imali krevete i deke, a neki nisu. Svakodnevno su dovodili
rezerviste sa ratišta koji su ih tukli.
Najviše
ih je tukao Miloš Mihić koji mu je stavljao repetirani pištolj u usta,
udarao palicom po glavi i gazio nogama. Dobio je potres mozga i nije
dobivao nikakvu medicinsku pomoć. Nakon prebijanja je bio u nesvjesti,
a prosuli su po njemu vodu zatim je Mihić skakao po njegovim bubrezima
i kralježnici. Prisiljavali su ga da prizna da je dobio oružje i da je
otac Avde Hebiba bacao Srbe u Koričku jamu 1941. godine, a koji tada
nije bio ni živ (umro 1940.). Nakon toga 8 stražara su stali u hodnik i
udarali su ga zajedno sa svim ostalim zatočenicima.
Najmlađeg
sina (16 god.) su izuli te gazili čizmama po nožnim prstima, dizali su
ga za uši, te premlatili i slomili ključnu kost i dva lijeva rabra. On
je od udaraca bio plav i imao je slomljenih rebara sa lijeve strane.
Njegovom bratu je oštećena kralježnica, a njegova dva druga sina su
također imala po dva slomljena rebra. Od udaraca je imao 35 dana krvavu
stolicu i mokraču. Postrojili su ih u hodnik i rekli im da idu kući (to
je bilo 23. 05. 1992.). Natrpali su njih 60 u autobus i 7 policajaca.
Za vrijeme 4 sata vožnje nije vožnje prestalo premlaćivanje.
Tukli
su ih pendrecima, nogama i kundacima. Vikali su im: "Ustaše, koljaci,
pobićemo vas, bit će gore od Jasenovca, Crveni križ je isto ustaški i
neće moći doći u logor".
Kad su dovezeni u Morinje još 12
policajaca i oficira su ih tukli najviše drvenim drškama od krampa,
čarapama punim pijeska. Smješten je zajedno sa ostalima u magazin 16×4
metara. Spavali su na vojničkim podmetačima, dobili su po dvije deke
(ušljive). Nužda se vršila u kantu u prostoriji (iznosili za doručak,
ručak, večeru).
Za
jelo su imali: doručak – šnita kruha i maslac, ručak – pretežno koji
nisu smjeli jesti žlicom, jer ako se čula žlica bilo je premlaćivanje,
večera – šnita kruha i maslac. Bilo je vode u brentačama. Prije, i za
vrijeme obroka je čarapama sa pijeskom, drvenim motkama i nogama. Prije
obroka se moralo prekrstiti po pravoslavnom i vikati: "Živjela
Jugoslavija" i pjevati četničke pjesme. Pjevanje je trajalo po 4 i više
sati. Pojedinačno su izvodili ljude na balkon visine 1,6 m, i primali
su ih za ruke i noge i bacali na cestu. Njega nisu bacali. Morao je
zajedno sa ostalima sjesti na pod, pogrbiti se i staviti ruke na
potiljak i pjevati četničke pjesme i "Hej Slaveni".
Nakon
mjesec dana je došao I.C.R.C. i oni su se zalili, a prevodilac je bila
neka Maja, koja je sve rekla upravitelju, pa su nakon toga posebno
pretučeni. Znali su oficiri sa čuvarima ulaziti u 2 sata ujutro i tući
do jutra. Tjerali su zarobljenike da se tuku međusobno, vuku za penise
i rade felacio. Lučić stariji vodnik (koji je bio upravitelj, a dolazio
je povremeno) i dva stražara koja ne znaju, nisu maltretirali
zarobljenike. Major koji je došao kao liječnik pitao je: "Da li ovi
ljudi išta jedu?", poslije toga je bila jača hrana par dana. Ali čuvar
koji se predstavljao kao poručnik nije dao da se sve podijeli.
Čuvari su bili non-stop pijani. Premlaćivanja su prestala zadnjih 14 dana. Krenuli su
14.08.1992. autobusom do Tivta, bez maltretiranja. Od Tivta išli su do
Batajice avionom. U Batajnici su sjeli u autobus i vozili se do
Nemetina (od 3:30 do 14:30 sati). U Nemetinu su vojnici UNPROFOR-a
pustili četnike (SAO) i oni su tukli šakama i nogama i skinuli im sve
lančiće, satove i prstenje, čak su sa jednog zarobljenika skinuli i
jaknu.
Premlaćivanje
je zaustavila žena iz I.C.R.C., a UNPROFOR-ovi vojnici su službenicima
I.C.R.C. rekli da zarobljenici nisu tučeni. Od I.C.R.C. su dobili
mineralnu vodu i jabuke. U Nemetinu lokalni četnici razbili su motkama
stražnje staklo na autobusu, ali nisu smjeli ući u autobus.

{loadposition user18} 

Još sličnih članaka

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back to top button