Gdje to u Ustavu piše da je Hrvatska utemeljena na antifašizmu?

Danas, kada smo na korak (ili bolje reći par koraka, obzirom da ipak nije pametno nasjedati na igrokaze Kosorice i Karamarka da će zaista omogućiti funkcioniranje pravne države i procesuiranje partizanskih masovnih ubojica nevinih ljudi) od slike antifašističkih zločinaca iza brave očekivano su se probudili i veličatelji masovnog ubojice Tita i njegovog zločinačkog tzv. “antifašističkog” pokreta i pojačali svoju kampanju utjecaja na javno mišljenje vezano uz kaznene progone.

Jedna od najpoznatijih kovanica te kampanje je kretenoidna izmišljotina da se po Ustavu Hrvatska temelji na antifašizmu, što, uz primitivce koji trabunjaju po internetskim portalima i neobrazovane pijance koji spavaju po Saboru, redom ponavljaju čak i veleuvaženi sveučilišni profesori, kao i sadašnji i bivši predsjednici “države utemeljene na antifašizmu”, počevši od kavanskog šegadžije pa do muzikanta. Posljednji očito neuki i nepismeni genijalac koji se raspisao o navodnom u Ustavu zapisanom antifašizmu je EPH-ova perjanica,  tobožnji opinion-maker notorni Davor Butković koji danas u Hrvatskoj predstavlja ono što je u Srbiji devedesetih predstavljao Brana Crnčević, a koji je navedenu glupost spomenuo u svom pamlfetu u slavu masovnog ubojice Tita čak četiri puta (uz opasku da je na internetu dostupan samo dio Butkovićevog teksta).

Pa, da vidimo što to točno piše u Ustavu, preciznije u dijelu pod nazivom “izvorišne osnove”:

Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo:

– u stvaranju hrvatskih kneževina u VII. stoljeću;

– u srednjovjekovnoj samostalnoj državi Hrvatskoj utemeljenoj u IX. stoljeću;

– u Kraljevstvu Hrvata uspostavljenome u X. stoljeću;

– u održanju hrvatskoga državnog subjektiviteta u hrvatsko-ugarskoj personalnoj uniji;

– u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora godine 1527. o izboru kralja iz Habsburške dinastije;

– u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora o pragmatičnoj sankciji iz godine 1712.;

– u zaključcima Hrvatskoga sabora godine 1848. o obnovi cjelovitosti Trojedne Kraljevine Hrvatske pod banskom vlašću, na temelju povijesnoga, državnoga i prirodnoga prava hrvatskog naroda;

– u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi 1868. godine o uređenju odnosa između Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Kraljevine Ugarske na temelju pravnih tradicija obiju država i Pragmatičke sankcije iz godine 1712.;

– u odluci Hrvatskoga sabora 29. listopada godine 1918. o raskidanju državnopravnih odnosa Hrvatske s Austro-Ugarskom te o istodobnu pristupanju samostalne Hrvatske, s pozivom na povijesno i prirodno nacionalno pravo, Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, proglašenoj na dotadašnjem teritoriju Habsburške Monarhije;

– u činjenici da odluku Narodnoga vijeća Države SHS o ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca 1918. godine), poslije (3. listopada 1929. godine) proglašenoj Kraljevinom Jugoslavijom, Hrvatski sabor nikada nije sankcionirao;

– u osnutku Banovine Hrvatske godine 1939. kojom je obnovljena hrvatska državna samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji;

– u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.

– u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.

Ni uz najbolju volju u izvorišnim osnovama nisam uspjela naći kovanicu da se Hrvatska temelji na nekakvom antifašizmu. Doduše, spominju se odluke ZAVNOH-a (i to samo iz 1943. godine) u kojima je navodno izražena državna suverenost, ali kakve veze imaju odluke nekog samoproglašenog šumskog političkog tijela s ideologijom antifašizma na koju se drugovi pozivaju? Osim kao dio imena ZAVNOH, bilo kakav spomen antifašizma se u Ustavu apsolutno nigdje ne postoji, dakle uporište za laž da u Ustavu piše da je “Hrvatska utemeljena na antifašizmu” je samo naziv ZAVNOH.

Na stranu to što ZAVNOH 1943. godine nije donio apsolutno nikakve odluke o bilo kakvoj uspostavi temelja državne suverenosti (štoviše, ZAVNOH je 1943. godine donio samo jednu odluku, odluku o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj, a u istoj se niti na jednom mjestu ne izražava bilo što što bi imalo veze s bilo kakvim izražavanjem uspostave državne suverenosti), Ustav jasno i nedvojbeno govori samo o “uspostavi temelja državne suverenosti” koja je izražena u određenim političkim odlukama 1943. godine koje je (ako je uopće) donijelo određeno političko tijelo, a ne o ideološkom temelju istog tijela, tako da ovdje nikako nije riječ o zaštiti hrvatske suverenosti i državnosti, nego o jasno proklamiranoj tezi da je zločinačka partizansko-antifašistička ideologija temelj hrvatske države, pa ako se ista i službeno odredi kao zločinačka navedeno rezultira činjenicom da je Hrvatska nastala na zločinu. Pri tome izmišljotina da se hrvatska po Ustavu temelji na antifašizmu služi kao fini balans preko kojeg se danas vrši pritisak na pravosuđe: ako se procesuiraju zločini antifašizma i pravno će se dokazati da je antifašizam zločinački pokret i ustanoviti će se da je hrvatska državnost počiva na zločinu, što je pak protuustavno, i time se kreira nevjerojatni oksimoron da je hrvatski Ustav protuustavan, odnosno da se Hrvatska ne smije temeljiti na vladavini prava iako je to temeljna ustavna odrednica, jer je vladavina prava u suprotnosti s antifašizmom koji je također temeljna ustavna odrednica.

Naravno, navedeno je besmislica. Tumačiti ustavnu izvorišnu osnovu u kojoj se spominju neimenovane odluke ZAVNOH-a iz 1943. godine na način da je Hrvatska utemeljena na antifašizmu jednako je glupo kao i tumačiti ustavnu izvorišnu osnovu u kojoj se spominju hrvatske kneževine u VII stoljeću na način da je Hrvatska utemeljena na plemenskom društvu, ili osnovu u kojoj se spominje Kraljevstvo Hrvata u X stoljeću činjenicom da je Hrvatska utemeljena na rojalizmu ili pak feudalizmu. Navedena državna uređenja danas ne postoje, štoviše načela po kojima su ista bila ustrojena danas su protuustavna i protuzakonita, poput npr. robovlasništva koje je na našim prostorima egzistiralo u srednjem vijeku i bilo je institucionalizirano i u hrvatskim kneževinama i u kraljevstvu, ili npr. kmetstva koje je također bilo sastavni dio društvenog uređenja u srednjem i novom vijeku, sve do 19. stoljeća, što naravno ne dovodi u pitanje hrvatsko državno pravo i suverenost. Ista je stvar i s tzv. “antifašizmom” koji je vladao od 1945. do 1990. i koji također nije bio ništa drugo doli ideologija i društveno uređenje temeljeno na masovnim ubojstvima, genocidu i zločinima nezapamćenih razmjera, prema kojem se čak i robovlasništvo i kmetstvo doimaju kao demokracije. Razmislimo malo: na kakvu bi osudu i podsmjeh danas naišao netko tko bi tvrdio da je Hrvatska utemeljena na robovlasništvu i da ne bi trebalo procesuirati robovlasnike jer to nije u skladu s Ustavom? Uostalom, spominju se i Ustav Narodne Republike Hrvatske i Ustav Socijalističke Republike Hrvatske: smatraju li Josipović, Butković i kompanija da je današnja Hrvatska utemeljena na socijalizmu, samoupravljanju ili diktaturi proleterijata?

Stoga, nema zime za naše institucije ukoliko konačno počnu provoditi zakone i vladavinu prava i pozatvaraju antifašističke masovne ubojice, kako one iz 1945. godine, tako i one iz perioda 1945. do 1990. godine. Time neće postupiti protuustavno, naprotiv, time će u potpunosti postupati po odredbama hrvatskog Ustava. Dečki, hapsite partizane i udbaše do mile volje, Ustav je ipak na strani vladavine prava, a ne na strani zločinačke antifašističke ideologije.

Uostalom, ako Mesić, Josipović i udbaško-partizanska kompanija zaista smatraju da je kažnjavanje antifašističkih masovnih ubojica protuustavno, mogu slobodno podignuti ustavnu tužbu, pa da vidimo što će reći Ustavni sud.

Diana Majhen