Srpski zločini u BIH
Gacko – gk001
PREZIME: XXXXX
IME, IME OCA: XXXXX
GODINA ROĐENJA: 1929.
MJESTO ROĐENJA: Selo Drugovci, Gacko
PREBIVALIŠTE:
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
ZAPOSLENJE:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO:
NACIONALNOST: Musliman
IME, IME OCA: XXXXX
GODINA ROĐENJA: 1929.
MJESTO ROĐENJA: Selo Drugovci, Gacko
PREBIVALIŠTE:
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
ZAPOSLENJE:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO:
NACIONALNOST: Musliman
Dajem sljedeći
I S K A Z
Zarobljen
sam 04.05.1992. godine, sa ulice me je zarobio Branko Koprivica zv.
"Bumbar" i odveo me je u hotel Elektrane, tu sam našao sina xxxxxx i
mnoge druge Gačane da ih ne nabrajam. Bili smo u Baru u podrumu, tu su
nas progonili, jednog su ubili zv. Osman Omanović iz Stoca i ranili
Mehu čini mi se Skopak. Tu su nam donijeli dvije najlon kese te su nas
upozorili da u ove kese mećemo novce, marke, zlato, satove i tu se
skupilo dvije kese pune, što su odnijeli. Od hrane su nam davali dnevno
tri tanke šnite kruha i po jednu malu paštetu.
U
ovom proganjanju i maltretiranju su se istakli "Belo Orlovi" i Gačani
komšije – Branko Koprivica zv. "Bumbar", Govedarica Marijan, Govedarica
Milkan to su "Crna braća", sin Gojka Bumbica ne znam mu ime. Nakon
preseljavanja iz Gačka u Bileću ukrcavajući se u auto tako su nas tukli
mašinkama po glavi i po ostalim dijelovima tijela.
Tu
su streljali. kod auta Hasanbegović Aziza zv. "Mačak" i jedinca sina,
Radzović Muniba ne znam ime njegovog sina i ubacili ih sa nama u auto
gdje su sa nama prevezeni u logor u Bileću. Tu su ostali u autu. A nas
su iz auta sve bijući svačim – mašinkama po glavi, leđima ne birajući,
gdje su nas tada stjerali u neki podrum, prostoriju – postrojavajući
uza zid, jedan do drugoga dok se uza zid moglo, kad nije onda dva reda
po sredini postrojili,, pa komanda glava gore ruke iza leđa, pa su bili
nogama, šakama, legnu čovjeka, pa onda udaraju u stomak i u druge
predjele tijela, tako da naš crni život tekao i protekao. Ovo je mnogo
teško meni pisati i opisati ove genocide i progone, jer se u ovom
slučaju osjećam nervozan i nestrpljiv.
Ovaj
slučaj u kratkim crtama opisujem, a suze me zalijevaju. Nas je u ovom
podrumu bilo 158 ljudi, a kvadrata u ovoj prostoriji bili je 120, a sad
eto izračunajte koliko pripada na čovjeka ovdje gdje smo boravili. Tu
su nam dali neke kante te smo vršili veliku i malu nuždu, tu smo bajagi
i jeli ono što su nam davali, vode smo donosili u nekim kantama. Neki
nam čuvari nisu davali ni vode, a neki jesu, zavisi od čovjeka. Kupanje
smo imali skoro svake subote, ali hladnom vodom bez sapuna, nikako se
nismo presvlačili niti smo imali u što.
Nekada
su nas pustili uveče, a tu je bilo nas 158. Tri WC-a, dvije česme i da
sve ovo obaviš ako ti je bilo potrebno, vrijeme je ograničeno na 15
min. Mogu da napišem da je tu bilo razumjevanja kod nekih njihovih npr.
stari čovjek, vodnik čini mi se Boro Nikčević ili Nikezić, puštao nas
je na WC i na vodu, krijući slali smo po njemu da nam kupi cigara, čak
za vrijeme njegove smjene nisu nas tukli i vazda je vika: "Niko vas ne
smije tući", oni koji su nas tukli nismo smijeli reći da nas tuku iako
su se na nama primjećivale modrice i ….. Za vrijeme našeg boravka u
podrumu umrla su dvojica Sarić Sabib i Catović Sevko koji su bili sa
nama, a čuo sam da je 2-3 paviljona zatvora više više nas, umrlo još 5
ljudi kojima ja ne znam ime.
Hrana
– nekada su nam davali samo po jedno kuhano jaje na dva čovjeka, nekada
kuhano jaje na čovjeka i malu ribu po pola – doručak. Za ručak – malo
graha i jednu fetu tanka kruha i to …….. nekad različito ali mnogo
umanjeno. Tako smo mi stariji od 60 god. 06. 08. 1992. jednog jutra
prozvani i strpani u dva autobusa i protjerani na ……. pod četničkom
pratnjom tu su nam ukrali neki stop, ……. bijelu krpu i odatle smo
išli pješke u Stolac. Usljed putovanja umrli su nam u putu Asim
Hasenbegović i još dvojica meni nepoznata.
Potpisom
svake stranice ja xxxxxx i ja zapisničar svjedok, odvjetnik xxxxxxx iz
Mostara potvrđujem njenu autentičnost da je izjava dana bez ikakve
prisile, kao i da zapisano odgovara istini.
I S K A Z
Zarobljen
sam 04.05.1992. godine, sa ulice me je zarobio Branko Koprivica zv.
"Bumbar" i odveo me je u hotel Elektrane, tu sam našao sina xxxxxx i
mnoge druge Gačane da ih ne nabrajam. Bili smo u Baru u podrumu, tu su
nas progonili, jednog su ubili zv. Osman Omanović iz Stoca i ranili
Mehu čini mi se Skopak. Tu su nam donijeli dvije najlon kese te su nas
upozorili da u ove kese mećemo novce, marke, zlato, satove i tu se
skupilo dvije kese pune, što su odnijeli. Od hrane su nam davali dnevno
tri tanke šnite kruha i po jednu malu paštetu.
U
ovom proganjanju i maltretiranju su se istakli "Belo Orlovi" i Gačani
komšije – Branko Koprivica zv. "Bumbar", Govedarica Marijan, Govedarica
Milkan to su "Crna braća", sin Gojka Bumbica ne znam mu ime. Nakon
preseljavanja iz Gačka u Bileću ukrcavajući se u auto tako su nas tukli
mašinkama po glavi i po ostalim dijelovima tijela.
Tu
su streljali. kod auta Hasanbegović Aziza zv. "Mačak" i jedinca sina,
Radzović Muniba ne znam ime njegovog sina i ubacili ih sa nama u auto
gdje su sa nama prevezeni u logor u Bileću. Tu su ostali u autu. A nas
su iz auta sve bijući svačim – mašinkama po glavi, leđima ne birajući,
gdje su nas tada stjerali u neki podrum, prostoriju – postrojavajući
uza zid, jedan do drugoga dok se uza zid moglo, kad nije onda dva reda
po sredini postrojili,, pa komanda glava gore ruke iza leđa, pa su bili
nogama, šakama, legnu čovjeka, pa onda udaraju u stomak i u druge
predjele tijela, tako da naš crni život tekao i protekao. Ovo je mnogo
teško meni pisati i opisati ove genocide i progone, jer se u ovom
slučaju osjećam nervozan i nestrpljiv.
Ovaj
slučaj u kratkim crtama opisujem, a suze me zalijevaju. Nas je u ovom
podrumu bilo 158 ljudi, a kvadrata u ovoj prostoriji bili je 120, a sad
eto izračunajte koliko pripada na čovjeka ovdje gdje smo boravili. Tu
su nam dali neke kante te smo vršili veliku i malu nuždu, tu smo bajagi
i jeli ono što su nam davali, vode smo donosili u nekim kantama. Neki
nam čuvari nisu davali ni vode, a neki jesu, zavisi od čovjeka. Kupanje
smo imali skoro svake subote, ali hladnom vodom bez sapuna, nikako se
nismo presvlačili niti smo imali u što.
Nekada
su nas pustili uveče, a tu je bilo nas 158. Tri WC-a, dvije česme i da
sve ovo obaviš ako ti je bilo potrebno, vrijeme je ograničeno na 15
min. Mogu da napišem da je tu bilo razumjevanja kod nekih njihovih npr.
stari čovjek, vodnik čini mi se Boro Nikčević ili Nikezić, puštao nas
je na WC i na vodu, krijući slali smo po njemu da nam kupi cigara, čak
za vrijeme njegove smjene nisu nas tukli i vazda je vika: "Niko vas ne
smije tući", oni koji su nas tukli nismo smijeli reći da nas tuku iako
su se na nama primjećivale modrice i ….. Za vrijeme našeg boravka u
podrumu umrla su dvojica Sarić Sabib i Catović Sevko koji su bili sa
nama, a čuo sam da je 2-3 paviljona zatvora više više nas, umrlo još 5
ljudi kojima ja ne znam ime.
Hrana
– nekada su nam davali samo po jedno kuhano jaje na dva čovjeka, nekada
kuhano jaje na čovjeka i malu ribu po pola – doručak. Za ručak – malo
graha i jednu fetu tanka kruha i to …….. nekad različito ali mnogo
umanjeno. Tako smo mi stariji od 60 god. 06. 08. 1992. jednog jutra
prozvani i strpani u dva autobusa i protjerani na ……. pod četničkom
pratnjom tu su nam ukrali neki stop, ……. bijelu krpu i odatle smo
išli pješke u Stolac. Usljed putovanja umrli su nam u putu Asim
Hasenbegović i još dvojica meni nepoznata.
Potpisom
svake stranice ja xxxxxx i ja zapisničar svjedok, odvjetnik xxxxxxx iz
Mostara potvrđujem njenu autentičnost da je izjava dana bez ikakve
prisile, kao i da zapisano odgovara istini.
{loadposition user18}
