Srpski zločini u BIH
Foča – fc001
PREZIME: xxxxxx
IME, IME OCA: xxxxxx
GODINA ROĐENJA: 1952.
MJESTO ROĐENJA:
PREBIVALIŠTE: selo Štović, Foča
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
ZAPOSLENJE:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO:
NACIONALNOST: Muslimanka
Dajem sljedeći
I S K A Z
Živim
u selu Štović u općini Foča koja se nalazi na granici BiH i Srbije. U
našem selu 60% stanovništva su muslimani. Ostalo življe čine Srbi koje
je JNA još u 1991. godine naoružala. Od tada oni su Muslimansko
stanovništvo neprestano maltretirali i prijetili ubistvima.
Nesreća
moja i drugih Muslimana u našem selu je počela 10. travnja 1992. kada
su Srbi iz našeg sela rafalima gađali naše kuće. 11. travnja nam je
rečeno da moramo napustiti selo i da tu više nemožemo živjeti. Sa
svojim mužem i dvoje djece od 6 i 8 godina smo se spremili i našim
kolima napustili selo. Na jedan kilometar od sela svi Muslimani koji su
počeli bježati su zaustavljeni od strane naoružanih srba. Tu smo bili
maltretirani, muža su zadržali, a mene su pustili.
Kada
sam se vratila vidjela sam te Srbe okupljene oko naših kola. Kada sam
prišla vidjela sam da su naša kola izrešetana rafalima. Jedan od njih
ga je spriječio. To je bio isti čovjek koji je, kako je sam rekao, ubio
mog muža. Otjerali su me i rekli da se više ne vraćam, jer će me ubiti.
Ja sam se krila okolo četiri dana kako bi uzela leš svoga muža i
sahranila jer mi nisu dali da ga ponesem.
Tek
četvrtu noć sam ga izvukla i ujutro sahranila. Tijelo mu je bilo
izmasakrirano. Oči su mu bile izvađene. Na leđa su mu zavezali drveni
križ. Sve novce koje smo ponjeli za put su uzeli. Bilo je točno 5500
DEM i 1500 zustrijskih šilinga. Kao što sam rekla poznajem čovjeka koji
je ubio mog muža i on se zove Radomir Miletić.
Poslije
pokopa muža pridružila sam se izbjegličkoj koloni koja je krenula prema
Goraždu. Četiri dana smo se skrivali po šumama i putovali pješke.
Spavali smo pod otvorenim nebom. Sa nama je bilo i mnogo djece.
Na
našem putu smo prešli kroz muslimansko selo Pirni Dol gdje živi moja
tetka i moj tetak. Našla sam ih mrtve pred zapaljenom kućom. I na njima
je bio zavezan drveni križ, a tijela su im bila izmasakrirana rafalima.
Sve kuće muslimanske u tom selu bile su zapaljene.
Moja
tetka i tetak su se zvali xxxxx i xxxxx. Tu nam se pridružio njihov sin
xxxxx koji je bio sakriven u šumarku blizu svoje kuće. On je gledao
kako mu ubijaju roditelje. Njih su ubili obitelji Ćosović i Blagojević
koje je prepoznao sin.
Glavni
organizator protjerivanja i ubijanja u našoj općini Foča je bio Velibor
Ostojić, a najbliži saradnici su mu bili Radenko Miletić i Savo
Blagojević.
Izjavljujem da sam spremna ovaj iskaz ponoviti pred bilo kojom međunarodnom komisijom ili sudom koji to od mene bude tražio.
U Sarajevu, 30. svibnja 1992.
I S K A Z
Živim
u selu Štović u općini Foča koja se nalazi na granici BiH i Srbije. U
našem selu 60% stanovništva su muslimani. Ostalo življe čine Srbi koje
je JNA još u 1991. godine naoružala. Od tada oni su Muslimansko
stanovništvo neprestano maltretirali i prijetili ubistvima.
Nesreća
moja i drugih Muslimana u našem selu je počela 10. travnja 1992. kada
su Srbi iz našeg sela rafalima gađali naše kuće. 11. travnja nam je
rečeno da moramo napustiti selo i da tu više nemožemo živjeti. Sa
svojim mužem i dvoje djece od 6 i 8 godina smo se spremili i našim
kolima napustili selo. Na jedan kilometar od sela svi Muslimani koji su
počeli bježati su zaustavljeni od strane naoružanih srba. Tu smo bili
maltretirani, muža su zadržali, a mene su pustili.
Kada
sam se vratila vidjela sam te Srbe okupljene oko naših kola. Kada sam
prišla vidjela sam da su naša kola izrešetana rafalima. Jedan od njih
ga je spriječio. To je bio isti čovjek koji je, kako je sam rekao, ubio
mog muža. Otjerali su me i rekli da se više ne vraćam, jer će me ubiti.
Ja sam se krila okolo četiri dana kako bi uzela leš svoga muža i
sahranila jer mi nisu dali da ga ponesem.
Tek
četvrtu noć sam ga izvukla i ujutro sahranila. Tijelo mu je bilo
izmasakrirano. Oči su mu bile izvađene. Na leđa su mu zavezali drveni
križ. Sve novce koje smo ponjeli za put su uzeli. Bilo je točno 5500
DEM i 1500 zustrijskih šilinga. Kao što sam rekla poznajem čovjeka koji
je ubio mog muža i on se zove Radomir Miletić.
Poslije
pokopa muža pridružila sam se izbjegličkoj koloni koja je krenula prema
Goraždu. Četiri dana smo se skrivali po šumama i putovali pješke.
Spavali smo pod otvorenim nebom. Sa nama je bilo i mnogo djece.
Na
našem putu smo prešli kroz muslimansko selo Pirni Dol gdje živi moja
tetka i moj tetak. Našla sam ih mrtve pred zapaljenom kućom. I na njima
je bio zavezan drveni križ, a tijela su im bila izmasakrirana rafalima.
Sve kuće muslimanske u tom selu bile su zapaljene.
Moja
tetka i tetak su se zvali xxxxx i xxxxx. Tu nam se pridružio njihov sin
xxxxx koji je bio sakriven u šumarku blizu svoje kuće. On je gledao
kako mu ubijaju roditelje. Njih su ubili obitelji Ćosović i Blagojević
koje je prepoznao sin.
Glavni
organizator protjerivanja i ubijanja u našoj općini Foča je bio Velibor
Ostojić, a najbliži saradnici su mu bili Radenko Miletić i Savo
Blagojević.
Izjavljujem da sam spremna ovaj iskaz ponoviti pred bilo kojom međunarodnom komisijom ili sudom koji to od mene bude tražio.
U Sarajevu, 30. svibnja 1992.
{loadposition user18}
