FAŠISTI
Pokušavam si već dulje vrijeme objasniti fenomen ljudi koji sa čežnjom i ljubavlju zazivaju vremena ex Jugoslavije i žale za Titom. Vjerujem da je većina vas kad-tad čula razgovor tipa „Samo da je Tito živ, bilo bi nam svima daleko bolje“ ili bar neku varijantu istog.
Kakvi su to ljudi, u stvari?
Nije neobično to što Tita zazivaju oni koji su Domovinskim ratom i neovisnošću Hrvatske ostali bez jedine domovine koju su htjeli, Jugoslavije. Tu je zemlju stvorio i desetljećima nasilno održavao zločinac koji prema broju pobijenih ljudi, prema nekim istraživanjima, spada u deset najmasovnijih ubojica na svijetu. Njihov voljeni Josip Broz Tito. Moguće vjeruju, kada bi se Tito ponovno ukazao, ponovno bi funkcionirala i ta njihova država.
Problem tih ljudi je taj što nikada Hrvatsku nisu prihvatili kao svoju državu, bez obzira na to koliko godina u njoj živjeli. Hrvatska je za njih nešto što se nikada nije smjelo dogoditi, jer ona nije njihova, a svoju su zemlju izgubili. Pa te izgubljene duše nikako da se pomire s tim da Jugoslavije više nikada neće biti, a ukoliko ne prihvate Hrvatsku kao svoju zemlju, drugu nikada neće imati.
S druge strane, ima i onih koji spominju prošla vremena u kontekstu prava radnika, osiguranih radnih mjesta, te općeg blagostanja. Vremena, u kojima je parola „Ne mogu me toliko malo platiti, koliko malo mogu raditi“ bila Sveto pismo svakog drugog radnika, a visoke su se funkcije dodjeljivale prema zaslugama u ratu i pozicijama u Komunističkoj partiji, nevezano na to zna li se osoba kojoj su dodijeljene potpisati ili će umjesto potpisa nacrtati križić.
Što je netko, tko je i mrvicu htio razmišljati, mogao očekivati? Da će takvo stanje trajati u nedogled?
Prva bih se složila s time da danas radnici nemaju skoro pa nikakva prava. iz jedne se krajnosti otišlo u drugu i to svakako nije u redu i to se svakako treba ispravljati, kako god se može.
Ali se neke stvari moraju prihvatiti onakve kakve jesu, a to je da se danas mora raditi. Da danas više ne postoji CK ni SKJ, te da nikakve članske iskaznice istih nikome ne osiguravaju dobar posao neovisno o znanju i zalaganju.
No, vratimo se na ljude.
Danas više nije tajna na koji se način održavalo bratstvo i jedinstvo u ex Jugoslaviji. Zna se za Goli otok, Gradišku, Lepoglavu i ostale kazamate u kojima su u neljudskim uvjetima robijali svi oni koji nisu mislili isto što i Partija, ili su se slučajno zamjerili nekom visokom partijskom funkcioneru. Zna se da je UDBA ubijala ne samo u toj Jugoslaviji, nego i daleko van njenih granica, u stranim zemljama, one kojima je potpisana komunistička smrtna presuda, čak i bez namještenih komunističkih sudjenja. Zna se za Bleiburg i Križne puteve, zna se za stotine i stotine jama u kojima su pokopani ljudi bez ikakvih sudjenja, te zaliveni vapnom, kako bi tajne što duže ostale tajne. Zna se za puno toga. A ništa od toga ne bi moglo proći bez odluke i blagoslova onoga tko je tim zločincima upravljao, Josipa Broza Tita.
Pa ako se ljudi koji danas plaču za Titom mogu pravdati na način kako nisu znali što se dogadjalo u ex Jugoslaviji, danas im takvo opravdanje više ne može proći.
A oni i dalje zazivaju Tita. I dalje ga štuju, klanjaju mu se i zahvaljujući dobrim, starim komunističkim vezama, kao i činjenici da su u Hrvatskoj u ogromnom broju na vlasti baš bivši komunisti, još uvijek njegovo ime nose trgovi i ulice širom Hrvatske. Te iste Hrvatske, za čiju se samo pomisao kao na slobodnu državu plaćalo glavom ili dugogodišnjom robijom.
Tim ljudima ništa od toga što se dogadjalo nije bitno. Njih ni najmanje ne dira činjenica da je ogroman broj njihovih sunarodnjaka pogubljen ili zatvoren. Jer, njima je bilo dobro. I to je jedino što za njih ima neko značenje.
I u ime tog, njihovog dobra, isti čas bi pristali da se sve vrati na staro.
Neka se ubija, neka se zatvara, neka ljudi žive u strahu. Samo da im se vrate vremena kada su oni bili nedodirljivi, kada im je mala crvena knjižica obećavala mir i sigurnost i lagodan život.
Postoje li veći fašisti od tih ljudi?
Diana Majhen
