Došla dementna maca na vratanca
Vrhunski hrvatski, bolje reći “Jugoslovenski” odvjetnik Anto Nobilo, poznat po premlaćivanju vlastite žene i tuđe djece, očito se u slučaju druga Boljkovca dovinuo genijalnoj obrambenoj taktici: igrat će na kartu demencije svoga branjenika. Briljantno. Naime, opće je poznato da stari i dementni ljudi:
– svjedoče kao relevantni svjedoci optužbe protiv hrvatskog generala Glavaša prije svega 2,5 godine i živo se sjećaju svakog detalja iz perioda od prije 20 godina, kao što je to učinio dementni antifašista Joža
– uspijevaju napisati i izdati vlastitu knjigu prije manje od 2 godine u kojoj su ponovno vrlo detaljno opisali događaje od prije 20 godina, kao što je to učinio dementni antifašista Joža
– daju intervuje na televiziji prije manje od 6 mjeseci, u kojima vrlo precizno, uz spominjanje mjesta, vremena i ljudi, opisuju organizaciju OZNE od prije gotovo 70 godina, kao što je to učinio dementni antifašista Joža
– savršeno dobro znaju tko je sve živ, a tko je mrtav od ljudi vezanih uz događaje iz 1945. godine, sve u kontekstu lociranja onih koji bi eventualno mogli svjedočiti protiv Nobilovog dementnog pulenčića
– otvoreno prijete mogućim svjedocima i zagovarateljima pravne države da se čuvaju mračnih ulica, i to prije manje od godine dana, kao što je to učinio dementni antifašista Joža
Jadni napaćeni antifašistički starčić očito je živ živcat i vrlo aktivan: daje intervuje, svjedoči po sudovima, piše knjige…Ako je to demencija, neka svakog zadesi po jedna takva. Ako je drug Boljkovac sve navedeno u stanju raditi, onda je valjda u stanju i biti na vlastitom suđenju, i vrlo vjerojatno fasovati koju godinicu zatvora (ili njih petstotinjak). Iskreno, biti će zanimljivo, ako do istoga dođe, pratiti fantastični odvjetnički obračun Nobilo protiv Nobila, u kojem dva nobila zastupaju dva Boljkovca: prvi Nobilo tvrdi da je prvi Boljkovac dementan, a drugi Nobilo ispituje drugog Boljkovca o tome gdje je bio i što je radio prije 66 godina, pri čemu drugi Boljkovac naravno tvrdi da nije ni luk jeo, ni luk mirisao. Ovdje leži i poprilična zamka za veseli dvojac Nobilo-Boljkovac. Naime, Boljkovac kontinuirano ponavlja da on nije bio nigdje i nije radio ništa, a istovremeno tvrdi da iz toga vremena nema nikog živog tko bi ga teretio, pri čemu sam sebe ističe kao jedinog svjedoka iz toga vremena, pa igranjem na kartu demencije Nobilo sam sječe svojeg svjedoka.
Šalu na stranu, ali, koliko je poznato široj javnosti, naš drug Nobilo još nikada nije koristio taktiku neuračunljivosti vlastitog branjenika, pa je čudno da je ovoga puta istoj pristupio. Moguće je da je Nobilo vidio da je vrag odnio šalu i da je dokaza protiv Boljkovca na kamione, pa je odlučio po svaku cijenu spriječiti suđenje koje bi moglo poljuljati njegov vehementni odvjetnički kredibilitet, a također i njegovu ideologiju, ideologiju njegovog oca i svih ostalih ljubljenih nam antifašista i njihovih potomaka na kojoj su izgradili vlastite živote, uvjerenja, karijere, ugled, dvorce, vile, mercedese i jahte.
No, podsjetimo, ovo nije prvi put da se Nobilo u pravosudnim postupcima susreće s demencijom. Prije 25 godina Nobilo je sudjelovao u procesu s dementnim optuženikom, no tada su bili na suprotnim stranama. Nobilo je bio mlad i perspektivan komunistički državni tužitelj i udarna šaka državnog komunističkog terora, a na protivničkoj strani mu je bio dementni starčić, optužen za ratne zločine, po imenu Andrija Artuković. Za razliku od vižljastog i krepkog Jožice koji ima slonovsku memoriju, Artuković je bio totalno dementan, s dijagnosticiranom Alzeheimerovom bolešću, većinu vremena procesa nije znao ni gdje je, ni o čemu se u procesu radi, a pred kraj procesa vjerojatno nije znao ni kako se zove. Tijekom suđenja se znao kratko susresti sa članovima svoje obitelji i na licu mu se vrlo jasno moglo pročitati da ih ne prepoznaje. No, za tada perspektivnog druga Nobila, kao ni za sudsko vijeće, nikakva dementnost nije mogla dovesti u pitanje njegovu pravničku epopeju koja je okončana četverostrukom smrtnom kaznom za ustaškog ratnog zločinca. Bez obzira što je i vrapcima na grani bilo jasno da je od ministra unutrašnjih poslova NDH ostala samo prazna ljuštura i da nema nikakve, ni pravne, ni humanističke, ni psihološke, ni edukativne logike da se tu istu ljušturu pravno penalizira, Nobilo i drugovi su svoju svetu boljševičku dužnost oderali do kraja, sve po mjeri vlastite jugokomunističke ideologije.
Danas, 25 godina poslije, povijest je pokazala svoju šaljivu stranu i vratila Nobila u sličnu igru, ali na drugu poziciju i u protivničku momčad. U toj igri, manje pravničkoj, a više političkoj, ipak postoji nešto što se zove presedan. Presedan koji je i pravni i politički, a koji se očituje u tome da se stvarna ili lažna demencija kada su u pitanju ratni zločinci iz II sv. rata na našim prostorima NE PRIZNAJE, a pogotovo se ne priznaje ako u procesu sudjeluje i osoba po imenu Anto Nobilo, čovjek koji danas nikada ne bi bio u situaciji pokušati spašavati osumnjičene za ratni zločin na foru demencije, obzirom da je sve što u životu ima, uključujući i karijeru, stekao na kaznenom progonu dementnog optuženika za ratni zločin.
Osim ako, naravno, negdje u preambuli Ustava ne piše da je Hrvatska stvorena na dementnom antifašizmu.
Diana Majhen
