Srpski zločini u BIH
Doboj – do013
PREZIME: xxxxxxxxx
IME, IME OCA: xxxxxxxxx
GODINA ROĐENJA: 1951.
MJESTO ROĐENJA: Doboj, BiH
PREBIVALIŠTE: Doboj
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO:
NACIONALNOST: Hrvat
IME, IME OCA: xxxxxxxxx
GODINA ROĐENJA: 1951.
MJESTO ROĐENJA: Doboj, BiH
PREBIVALIŠTE: Doboj
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO:
NACIONALNOST: Hrvat
Dajem sljedeći
I S K A Z
Prije ovoga rata živio sam u selu Dragalovci, općina Doboj, gdje je
bilo 385 hrvatskih kuća s oko 1600-1800 glava i 4 srpske kuće.
xxxxxxxx
xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx
No
još za rata u Hrvatskoj preko moga sela je prolazila silna vojska i
mašinerija, no nismo se nadali tolikom zlu. S barikadama su kod nas
počeli u veljači 1992. god., tada su pregledavali, zastavljali
prolaznike, a imovinu su počeli oduzimati za Uskrs te godine. Mislili
smo to je samo malo zadirkivanje, ali se pretvorilo u užasan rat.
U
nedjelju 31.05.1992. god. poslije mise došli su neki Srbi s općine
Doboj opkolili župni ured, uhvatili župnika Marka šalića (oko 58 god.),
odveli u logor, tukli ga, maltretirali i naređivali da tuče druge.
Poslije su ga pustili na liječenje, ali je nakon tri mjeseca umro. Tada
su zauzelli centar i 31.05.1992. god. Barukčić Ivu vlasnika kavane
uhapsili, a potom i Mandić Ivu. Odveli su ih u logor u centralni zatvor
u Doboj.
01.06.1992.
god. u ponedjeljak poslije podne oko 4 sata došlo je oko 50 ljudi
(vojske i četnika), opkolili su njivu na kojoj sam radio. Tada je
Željko veterinar iz Stanara (25-30 god.) rekao: "Uhapšen si!" Rekao
sam: "Što si dovodio toliku vojsku i strašiš djecu, ja bi došao i sam
da si rekao!" Sve su cijevi bile uperene prema meni, a tada od straha
nikoga osim Željka nisam prepoznao.
Tada
su uhapsili mene, a Barukčić Vladu (42 god.) kod njegove kuće u dućanu
gdje je radio sa ženom. Mene su utjerali u Ladu 1200 s Vladom, a iza
nas je išao kamion s puškomitraljezom. Tako su nas dovezli do Stanara,
vojska je tu ostala, a Željko veterinar i neki čovjek iz Grabovice su
nas vozili dalje u Omladinski dom u Grabovici. Tada sam pitao: "Što je
ovo Željko?" Rekao je: "Nisam ja kriv za to!"
Prva
4 dana bez hrane i vode došlo mi je do ludila, pa sam lupao i vikao
stražaru: "Il puštaj, il ubij, il nahrani!" Tad je on donio od kuće
kruha, luka i soli i jeli smo. U tom domu smo ostali do nedjelje (bili
su Duhovi), a tada u 16:30 sati su nas odveli u logor "Bare". Doveli su
nas u ring, gdje su nas nemilosrdno tukli njih 15-tak, oko sat i pol. S
nama u ringu je tada bio i xxxxxxxxxxxxx (19 god.) iz Vitkovaca kojeg
je također uhapsio Željko veterinar, koji je prešao u Vojnu policiju.
Njih
15 su nas tukli sa svim i svačim, nogama, rukama, kundakom, a najgore
je bilo udaranje s lancem, leđa su nam bila crna kao kava. Ja sam u
nekoliko navrata pao u nesvjest, tada su me polijevali vodom, kada sam
se trteći put probudio vidio sam svih 15 kako puše, a jedan je rekao:
"Vidi ustašu probudio se, zar ga još nismo ubili?" Među tih 15 četnika
neki su bili iz našeg kraja, svi obučeni u maskirno, a na glavi crvena
beretka sa srpskom zastavom, a jedan je imao kokardu.
Vladi
je bilo još i gore jer je inače slabiji. Iza toga su nas vodili pognute
glave, a ruke u zrak, oko 1 km uz brijeg gdje je bio neki magazin bivše
JNA. Tu su nas trojicu ubacili, morali smo kleknuti, ruke gore a glava
dolje, zaključali nas i otišli. Netko je tada rekao: xxxxxxxx Bio je to
Tokić Ivan, xxxxxxxxx, a tada sam prepoznao dosta naših ljudi iz
Dragalovaca. Ležali smo na betonu, bilo je užasno, svaku večer su
dolazili po 7-8 pijanih četnika i izvode van.
Nisu
oni prozivali, već dođe, pipne te i reče: "Izlazi!" Morali smo stajati
poredani uza zid, glavu prema zidu. Ujutro i navečer smo dobili po
četvrtinu kruha. One koje izvedu, vani ih tuku čizmama, letvama,
kundakom i lancem, a zatim prebijene ubace u halu. Bili su krvavi,
modri, prebijeni, nikakvi ljudi nakon tih batina.
27
i 28 dan su izveli starijeg Muslimana (59) iz Maglaja, prebili ga, a on
počeo vikati, psovati, tada su ga ubacili u halu, samo je zatražio vodu
i nakon 10 min izdahnuo. Drugi dan iza podne su ga negdje odvezli. Bio
je potpuno prerbijen, krvav, njih sedmorica su ga tukli. Nakon toga su
nas nekoliko dana prerstali tući.
12.07.1992.
god. u njihov Petrovdan su izveli 50 ljudi, od kojih četvoricu iz
Dragalovca, a ostali su iz Čivčija (Muslimani). Od njih 50 vratilo se
23, a ostali su ubijeni "u živom Štitu". Zadnji u stroju je bio Kalem
Ante (1956.) iz sela Raškovci, njega su na ušću Bosne rafalno isjekli,
a zatim bacili u rijeku. Poslije je Jozić Tomica bio prisiljen ta
tijela zakopati. Iza toga sam mora ići 12 dana kopati rovove na
"Punikovo brdo", zatim sam morao žeti pšenicu.
Svaki
dan sam požeo oko 20 tona puta 59 dana. To mi je naredio komadant
logora Tadić Milan (62) koji nekada bio profesor u Doboju. U ratne
zločince svakako spada i Ružojčić Tiho (60) koji je pljačkao sve redom
po kućama. "Tamićem" je odvozio telad, svinje, konje, krave, crijepove,
ograde, žito, namještaj i ostalo. Sve to je naređivao Tadić Milan.
Oni
su išli od Johovca do Bos. Broda i tako opljačkali 39 ili 42 hrvatska
sela. I Pero iz Zenice (ne znam mu prezime, ali znam da mu je brat imao
benzinsku crpku) je dosta pljačkao i odvozio što za sebe, što za
garnizon. Dok sam im žeo žito pratili su me dva stražara s puškama
(jedan je iz Stanara). Ružojčić, brat Tihin je bio stražar ali nešto
bolji od Tihe. Radili smo što im je palo na pamet, ali uz oružanu
pratnju.
Od
08.05.1993. god. do 23.05.1993. god. sam kopao rovove na Križu gdje je
prva borbena linija. Grbavica Željko (45) iz Doboja je dva mjeseca bio
komadant (nešto blaži od ostalih), njega je zamjenio Nogo Slavko (50)
profesor fizičkog iz Doboja. On je skinuo ogradu s groblja s Plehana i
ogrradio sebi za svinje. On je krao i crijepove i prozore i zvono iz
crkve.
xxxx 1992.
god. meni su zapalili prizemlje kuće, a xxxx 1992. god. kat. Neko
vrijeme sam morao brati zovu, lipu, sadio im kupus, hranio stoku koju
su pokrali, a kasnije klali i hranili se. Nakon 3 i pol mjeseca mogao
sam vikend otići kući da se operem i presvučem. Kada sam u Poljarima
kod Dervente požeo neku njivu vidio sam čovjeka bez glave, a oni su mu
iizvadili iskaznicu i pročitao sam Orešković Marko (1948.). Po njivama
je bilo dosta mrtvih. U Johovcu pod vrbom vidio sam 5-6 leševa koji su
psi grizli.
Iz mog
sela je ubijen: Barukčić Anto (70) otac Ive i Vlade s kojima sam bio u
logoru. Antu su ubili u kući, na stepeništu su ga rafalno sasjekli.
Barukčić Mato (74) je zaklan. Barukčić Ivica (1973.), on je
02..06.1992. god. morao na groblju iskopati nekoliko grobova, jer su
četnici rekli da je tu skriveno oružje, ali ništa nisu našli.
Tada
su Ivicu tukli, pretukli, prislonili su ga uza zid od kapelice kao
Isusa i streljali. Tulić Ivo (70) stariji čovjek, njemu su bacili bombu
u kuću i ubili ga. Pranjić Doma (70) je bila sama u kući, nju su
silovali i iživljavali se pa je to jutro umrla, to je bilo oko
15.07.1992. god. Tog dana su pretukli i moga oca xxxxxxxxx i oduzeli mu
2.900 DM.
To su
radili četnici iz Čičare i Rastuša, mog oca je pretukao četnik koji je
rođak Dragana iz Rastuše, a Dragan je zet Čolić Josipa. Barukčić Jozo
(1952.) je zapaljen u kući, a tri dana prije su mu prijetili,
maltretirali ga, pucali mu u kuću, a treći dan je bio mrtav (7. mjesec
1992.). Prizemlje moje kuće su zapalili zoljom, a kat 12.06.1993. god.
četnik iz susjednog sela s mecima. 28.06.1993. god. u jutro u 5:30 sam
pobjegao za Hrvatsku.
(Ne mogu sve reći jer su mi roditelji tamo ostali).
I S K A Z
Prije ovoga rata živio sam u selu Dragalovci, općina Doboj, gdje je
bilo 385 hrvatskih kuća s oko 1600-1800 glava i 4 srpske kuće.
xxxxxxxx
xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx
No
još za rata u Hrvatskoj preko moga sela je prolazila silna vojska i
mašinerija, no nismo se nadali tolikom zlu. S barikadama su kod nas
počeli u veljači 1992. god., tada su pregledavali, zastavljali
prolaznike, a imovinu su počeli oduzimati za Uskrs te godine. Mislili
smo to je samo malo zadirkivanje, ali se pretvorilo u užasan rat.
U
nedjelju 31.05.1992. god. poslije mise došli su neki Srbi s općine
Doboj opkolili župni ured, uhvatili župnika Marka šalića (oko 58 god.),
odveli u logor, tukli ga, maltretirali i naređivali da tuče druge.
Poslije su ga pustili na liječenje, ali je nakon tri mjeseca umro. Tada
su zauzelli centar i 31.05.1992. god. Barukčić Ivu vlasnika kavane
uhapsili, a potom i Mandić Ivu. Odveli su ih u logor u centralni zatvor
u Doboj.
01.06.1992.
god. u ponedjeljak poslije podne oko 4 sata došlo je oko 50 ljudi
(vojske i četnika), opkolili su njivu na kojoj sam radio. Tada je
Željko veterinar iz Stanara (25-30 god.) rekao: "Uhapšen si!" Rekao
sam: "Što si dovodio toliku vojsku i strašiš djecu, ja bi došao i sam
da si rekao!" Sve su cijevi bile uperene prema meni, a tada od straha
nikoga osim Željka nisam prepoznao.
Tada
su uhapsili mene, a Barukčić Vladu (42 god.) kod njegove kuće u dućanu
gdje je radio sa ženom. Mene su utjerali u Ladu 1200 s Vladom, a iza
nas je išao kamion s puškomitraljezom. Tako su nas dovezli do Stanara,
vojska je tu ostala, a Željko veterinar i neki čovjek iz Grabovice su
nas vozili dalje u Omladinski dom u Grabovici. Tada sam pitao: "Što je
ovo Željko?" Rekao je: "Nisam ja kriv za to!"
Prva
4 dana bez hrane i vode došlo mi je do ludila, pa sam lupao i vikao
stražaru: "Il puštaj, il ubij, il nahrani!" Tad je on donio od kuće
kruha, luka i soli i jeli smo. U tom domu smo ostali do nedjelje (bili
su Duhovi), a tada u 16:30 sati su nas odveli u logor "Bare". Doveli su
nas u ring, gdje su nas nemilosrdno tukli njih 15-tak, oko sat i pol. S
nama u ringu je tada bio i xxxxxxxxxxxxx (19 god.) iz Vitkovaca kojeg
je također uhapsio Željko veterinar, koji je prešao u Vojnu policiju.
Njih
15 su nas tukli sa svim i svačim, nogama, rukama, kundakom, a najgore
je bilo udaranje s lancem, leđa su nam bila crna kao kava. Ja sam u
nekoliko navrata pao u nesvjest, tada su me polijevali vodom, kada sam
se trteći put probudio vidio sam svih 15 kako puše, a jedan je rekao:
"Vidi ustašu probudio se, zar ga još nismo ubili?" Među tih 15 četnika
neki su bili iz našeg kraja, svi obučeni u maskirno, a na glavi crvena
beretka sa srpskom zastavom, a jedan je imao kokardu.
Vladi
je bilo još i gore jer je inače slabiji. Iza toga su nas vodili pognute
glave, a ruke u zrak, oko 1 km uz brijeg gdje je bio neki magazin bivše
JNA. Tu su nas trojicu ubacili, morali smo kleknuti, ruke gore a glava
dolje, zaključali nas i otišli. Netko je tada rekao: xxxxxxxx Bio je to
Tokić Ivan, xxxxxxxxx, a tada sam prepoznao dosta naših ljudi iz
Dragalovaca. Ležali smo na betonu, bilo je užasno, svaku večer su
dolazili po 7-8 pijanih četnika i izvode van.
Nisu
oni prozivali, već dođe, pipne te i reče: "Izlazi!" Morali smo stajati
poredani uza zid, glavu prema zidu. Ujutro i navečer smo dobili po
četvrtinu kruha. One koje izvedu, vani ih tuku čizmama, letvama,
kundakom i lancem, a zatim prebijene ubace u halu. Bili su krvavi,
modri, prebijeni, nikakvi ljudi nakon tih batina.
27
i 28 dan su izveli starijeg Muslimana (59) iz Maglaja, prebili ga, a on
počeo vikati, psovati, tada su ga ubacili u halu, samo je zatražio vodu
i nakon 10 min izdahnuo. Drugi dan iza podne su ga negdje odvezli. Bio
je potpuno prerbijen, krvav, njih sedmorica su ga tukli. Nakon toga su
nas nekoliko dana prerstali tući.
12.07.1992.
god. u njihov Petrovdan su izveli 50 ljudi, od kojih četvoricu iz
Dragalovca, a ostali su iz Čivčija (Muslimani). Od njih 50 vratilo se
23, a ostali su ubijeni "u živom Štitu". Zadnji u stroju je bio Kalem
Ante (1956.) iz sela Raškovci, njega su na ušću Bosne rafalno isjekli,
a zatim bacili u rijeku. Poslije je Jozić Tomica bio prisiljen ta
tijela zakopati. Iza toga sam mora ići 12 dana kopati rovove na
"Punikovo brdo", zatim sam morao žeti pšenicu.
Svaki
dan sam požeo oko 20 tona puta 59 dana. To mi je naredio komadant
logora Tadić Milan (62) koji nekada bio profesor u Doboju. U ratne
zločince svakako spada i Ružojčić Tiho (60) koji je pljačkao sve redom
po kućama. "Tamićem" je odvozio telad, svinje, konje, krave, crijepove,
ograde, žito, namještaj i ostalo. Sve to je naređivao Tadić Milan.
Oni
su išli od Johovca do Bos. Broda i tako opljačkali 39 ili 42 hrvatska
sela. I Pero iz Zenice (ne znam mu prezime, ali znam da mu je brat imao
benzinsku crpku) je dosta pljačkao i odvozio što za sebe, što za
garnizon. Dok sam im žeo žito pratili su me dva stražara s puškama
(jedan je iz Stanara). Ružojčić, brat Tihin je bio stražar ali nešto
bolji od Tihe. Radili smo što im je palo na pamet, ali uz oružanu
pratnju.
Od
08.05.1993. god. do 23.05.1993. god. sam kopao rovove na Križu gdje je
prva borbena linija. Grbavica Željko (45) iz Doboja je dva mjeseca bio
komadant (nešto blaži od ostalih), njega je zamjenio Nogo Slavko (50)
profesor fizičkog iz Doboja. On je skinuo ogradu s groblja s Plehana i
ogrradio sebi za svinje. On je krao i crijepove i prozore i zvono iz
crkve.
xxxx 1992.
god. meni su zapalili prizemlje kuće, a xxxx 1992. god. kat. Neko
vrijeme sam morao brati zovu, lipu, sadio im kupus, hranio stoku koju
su pokrali, a kasnije klali i hranili se. Nakon 3 i pol mjeseca mogao
sam vikend otići kući da se operem i presvučem. Kada sam u Poljarima
kod Dervente požeo neku njivu vidio sam čovjeka bez glave, a oni su mu
iizvadili iskaznicu i pročitao sam Orešković Marko (1948.). Po njivama
je bilo dosta mrtvih. U Johovcu pod vrbom vidio sam 5-6 leševa koji su
psi grizli.
Iz mog
sela je ubijen: Barukčić Anto (70) otac Ive i Vlade s kojima sam bio u
logoru. Antu su ubili u kući, na stepeništu su ga rafalno sasjekli.
Barukčić Mato (74) je zaklan. Barukčić Ivica (1973.), on je
02..06.1992. god. morao na groblju iskopati nekoliko grobova, jer su
četnici rekli da je tu skriveno oružje, ali ništa nisu našli.
Tada
su Ivicu tukli, pretukli, prislonili su ga uza zid od kapelice kao
Isusa i streljali. Tulić Ivo (70) stariji čovjek, njemu su bacili bombu
u kuću i ubili ga. Pranjić Doma (70) je bila sama u kući, nju su
silovali i iživljavali se pa je to jutro umrla, to je bilo oko
15.07.1992. god. Tog dana su pretukli i moga oca xxxxxxxxx i oduzeli mu
2.900 DM.
To su
radili četnici iz Čičare i Rastuša, mog oca je pretukao četnik koji je
rođak Dragana iz Rastuše, a Dragan je zet Čolić Josipa. Barukčić Jozo
(1952.) je zapaljen u kući, a tri dana prije su mu prijetili,
maltretirali ga, pucali mu u kuću, a treći dan je bio mrtav (7. mjesec
1992.). Prizemlje moje kuće su zapalili zoljom, a kat 12.06.1993. god.
četnik iz susjednog sela s mecima. 28.06.1993. god. u jutro u 5:30 sam
pobjegao za Hrvatsku.
(Ne mogu sve reći jer su mi roditelji tamo ostali).
{loadposition user18}
