Srpski zločini u BIH
Doboj – do007
PREZIME: xxxxx
IME, IME OCA: xxxx
GODINA ROĐENJA: 1961.
MJESTO ROĐENJA: Doboj, BiH
PREBIVALIŠTE:
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
ZAPOSLENJE:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO:
NACIONALNOST: Muslimanka
IME, IME OCA: xxxx
GODINA ROĐENJA: 1961.
MJESTO ROĐENJA: Doboj, BiH
PREBIVALIŠTE:
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
ZAPOSLENJE:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO:
NACIONALNOST: Muslimanka
Dajem sljedeći
I S K A Z
Nakon
što je vojska 3. svibnja 1992. godine počela pucati na Doboj,
stanovništvo se uglavnom nalazilo u podrumima. Moram napomenuti da je u
mojoj zgradi bilo jako malo Srba koji su sišli u podrum s ostalima.
Virili smo napolje kroz rešetke. Vojnici su hodali oko zgrade. Tražili
su da se sve zamrači. To je bilo zato da ne bismo gledali što se dešava
okolo. U ponedjeljak, 4. svibnja, 1992. godine, pješadija je ušla u
muslimanski dio grada (Čaršiju i Orašje). Tamo su se nalazili samo
stariji ljudi koji nisu mogli, kao i oni koji nisu htjeli napustiti
svoja ognjišta. Neki od njih su odvedeni u nepoznatom pravcu. Neki su
ubijeni. Muža Nade Bešlagić prvo su natjerali da hoda go po Čaršiji, a
onda su ga zaklali pred komšijama. Istog dana ti "vojnici" minirali su
džamiju, a na Gradinu su postavili srpsku zastavu s oznakom četiri S.
Na Radio-Doboju puštali su četničke pjesme, a Milovan Stanković, rodom
iz sela Stanova, komandir grada, major, govorio je: "Sad smo sastavni
dio Jugoslavije. Sad ste slobodni građani."
Hapšeni
su svi istaknuti građani, aktivisti HDZ-a i SDA-a, direktori, radnici
SUP-a. Odvedeni su u nepoznatom pravcu i ne znamo šta je s njima.
Pretresani su stanovi svih onih koje je takozvani srpski MUP označio
kao fundamentaliste.
Ja
sam napustila Doboj xx svibnja, 1992. godine s kćerkom. Otišle smo u
selo Pridjel, a odatle smo splavom evakuisane na lijevu obalu Bosne, u
selo Šije. Bile smo mjesec i deset dana u izbjeglišštvu u Tešanjki,
opština Tešanj. Tu sam se srela s mužem. Stigli smo u Zenicu 23.
svibnja 1992. godine.
Spremna sam ovu izjavu ponoviti pred bilo kojom međunarodnom organizacijom ili sudom koji za to budu zainteresovani.
U Zenici, 25. lipnja, 1992.
I S K A Z
Nakon
što je vojska 3. svibnja 1992. godine počela pucati na Doboj,
stanovništvo se uglavnom nalazilo u podrumima. Moram napomenuti da je u
mojoj zgradi bilo jako malo Srba koji su sišli u podrum s ostalima.
Virili smo napolje kroz rešetke. Vojnici su hodali oko zgrade. Tražili
su da se sve zamrači. To je bilo zato da ne bismo gledali što se dešava
okolo. U ponedjeljak, 4. svibnja, 1992. godine, pješadija je ušla u
muslimanski dio grada (Čaršiju i Orašje). Tamo su se nalazili samo
stariji ljudi koji nisu mogli, kao i oni koji nisu htjeli napustiti
svoja ognjišta. Neki od njih su odvedeni u nepoznatom pravcu. Neki su
ubijeni. Muža Nade Bešlagić prvo su natjerali da hoda go po Čaršiji, a
onda su ga zaklali pred komšijama. Istog dana ti "vojnici" minirali su
džamiju, a na Gradinu su postavili srpsku zastavu s oznakom četiri S.
Na Radio-Doboju puštali su četničke pjesme, a Milovan Stanković, rodom
iz sela Stanova, komandir grada, major, govorio je: "Sad smo sastavni
dio Jugoslavije. Sad ste slobodni građani."
Hapšeni
su svi istaknuti građani, aktivisti HDZ-a i SDA-a, direktori, radnici
SUP-a. Odvedeni su u nepoznatom pravcu i ne znamo šta je s njima.
Pretresani su stanovi svih onih koje je takozvani srpski MUP označio
kao fundamentaliste.
Ja
sam napustila Doboj xx svibnja, 1992. godine s kćerkom. Otišle smo u
selo Pridjel, a odatle smo splavom evakuisane na lijevu obalu Bosne, u
selo Šije. Bile smo mjesec i deset dana u izbjeglišštvu u Tešanjki,
opština Tešanj. Tu sam se srela s mužem. Stigli smo u Zenicu 23.
svibnja 1992. godine.
Spremna sam ovu izjavu ponoviti pred bilo kojom međunarodnom organizacijom ili sudom koji za to budu zainteresovani.
U Zenici, 25. lipnja, 1992.
{loadposition user18}
