Iskazi

Doboj – do002

PREZIME:                                           xxxxxxxxxx
IME, IME OCA:                                  xxxxxxxxx
GODINA ROĐENJA:            
MJESTO ROĐENJA:             
PREBIVALIŠTE:                                
PRIVREMENI BORAVAK:               
STRUČNA SPREMA:            
ZANIMANJE:                                    
ZAPOSLENJE:                                   
BRAČNO STANJE:                           
DRŽAVLJANSTVO:                          
NACIONALNOST:                            Hrvat

Dajem sljedeći
                                                                    I S K A Z
 
Petak
1.05.1992. Jutro tmurno poslije kiše, a vani je mirno kao da nije
praznik. Ustaljenim običajem ja i supruga popili smo kavu, poslije tog
odlazimo u grad na pijacu. Na putu do banke primjećujemo vojsku kako se
ukopavaju, kod bolnice desetak vojnika, kod "Jugoplastike" isto toliko.
Na samoj pijaci susrećemo ženinu rodbinu i pitamo da li znaju što se to
dešava? Kažu da neznaju i da čak vojsku nisu ni vidjeli. Srbi su pa
nije smješno rekao sam ženi.
Dolazimo
kući i popijemo kavu i slučajno pogledamo kroz prozor i iznenađenje
30-tak vojnika na čelu sa Ljubom Tadićem. Nosili su štijače i odlaze u
brdo. Tad nam je bilo sve jasno, ali smo ipak ostali kod kuće. Odlučili
smo nećemo bježati pa što bude.
Subota 2.05.1992. Jutro slično
jučerašnjem, samo imade više vojske. Narod uplašen i priprema se za
skloništa. Kontakt sa telefonom sa: xxxxxxxxx i da nema nikakve gužve u
gradu i na ulicama.
Nedjelja,
3.05.1992. Nešto vedriji dan, stanje isto kava i što dalje? Oko 9 sati
nailazi bijeli golf sa razglasom: Pozivaju građane da predaju oružje i
tada smo shvatili da se u Doboju dešava, ono što se desilo u Bjeljini.
I oko 10 sati nailaze tenkovi u grad sa Jugoslavenskom zastavom. Rok za
predaju oružja bio je isti do 14 sati. Kod nas je došla xxxxxxxx i
rekla: "da je u njihovoj kući pripremljeno sklonište i da idemo tamo".
Što smo i prihvatili. Preko puta moje kuće je kuća od mog komšije
xxxxxxxx, sa kojim sam bio izuzetno dobar. Od toga dana on nas ne
poznaje.
Točno u
1:30 sati počela je pucnjava u gradu. Slušali smo radio preko kojeg se
poziva narod da preda oružje, i kako je Doboj oslobođen od ustaša. Mi
nismo znali što se dešava u gradu. Preko radija objavljeno je da
medicinske sestre dođu u ponedjeljak na posao i moja je supruga morala
ići raditi.
Ponedjeljak
4.05.1992. Osjeti se veliki prolaz vojske. Jedni gore, drugi prolaze
dolje u raznim uniformama. Strašno svud se okolo puca. Prizor je
zastrašujući. Skloništa su puna djece, a među njima sam i ja tu blizu
xxxxxxxxxx stariji čovjek. Isti se je izuzetno korektno ponio prema
ratu, a i posebno prema nama.
Negdje
oko 13 sati. Pojačava se pucnjava na liniji Šušnjara pregdrađe Doboja,
kažu čiste selo. Prolazi "pic gauer" kojega vozi Todorović i u tom
vozilu leži ranjen vojnik. Tada shvatamo da je pravi rat. Oko 16 sati
iz pravca zaseoka Šušnjara bježi grupa pasa i neki za sobom vuku lance
u panici su i nadtrčavaju na ograde, živice na sve prepreke koje su
pred njima. Taj prizor je toliko potresan da se ne da ni opisati, da su
životinje osjetile paniku i strah. To se može samo jednom vidjeti u
životu, a možda više neću nikada. xxxxxxxxx. Gore se nešto stravično
dešava i nismo pogriješili oko 19 sati stižu prve grupe ljudi i žena,
uglavnom starci, djeca, žene i bake. Sa sobom nose kese i zavežljaje u
rukama i bježe.
Raspoređuju
ih po kućama, ali ne u srpske, nego u muslimanske i hrvatske. Oni su
muslimani. Jedini xxxxxxxx prima njh desetero u svoju kuću. Narod
preplašen i ćuti ništa nitko ne govori, a još im nije jasno da više
nema povratka nazad u svoju kuću. Tada sam ja, xxxxxxxxx i xxxxxx
shvatili suštinu rata i da zaista i tu počima "ETNIČKO ČIŠĆENJE". Tako
su dani prolazili i narod iz Šušnjara je nestao, a da neznam kuda su?

Nedjelja 10.05.1992. Grapska selo muslimansko gori. Tu se vode borbe
dana, sve što sam mogao saznati saznao sam od žene,ona je radila u
bolnici kao instrumentarka dolazili su u bolnicu ranjenici. Tako smo
saznali što se tamo dešava da ubijaju, što smjeraju i tako dalje. U
Grapskoj sam imao puno prijatelja, te mi je gilo strašno kada sam sve
to saznao. Znao sam tko drži obruč oko Grapske, a to su svi iz
Kostanice susjedno selo i sviju ih poznajem. Nadao sam se da će on
pomoći svojim komšijama, ali ne! Priče iz Grapske stižu stravične.
Narod
je pobijen protjeran što je opljačkano do temelja i spaljeno. Srbi se
vesele postignutim uspjesima i pucaju. Priča iz Kostajnice od xxxx kako
kostajčani pljačkaju svoje komšije čak nose jastuke, posteljinu, posuđe
i sve ostalo, a bez imalo stida.
Počelo
je pljačkanje i po Barama o duzimaju se auta odnose se krupne i korisne
stvari. Počima čišćenje. Padala je kiša navečer nacečer se čulo
pričanje ljudina ulici, nismo smjeli izaći.
Sutra
vidjeli smo da su pokupljeni Muslimani i Hrvati i odvedeni i moja je
kapija bila otvorena tj. da su i mene tražili. Nakon dva dana idu
vojnici i pretresaju kuće, kažu traže oružje, ali samo kod Hrvata i
Muslimana. Dolaze pred moju kuću i pitaju me. Imam li ja oružje?
Odgovorio sam ne. Njuškaju oko kuće, ali nisu ulazili u kuću i odlaze.
Ja kasnije zaključim šta me to spasilo. Moja supruga je srpkinja i
njezina je majka umrla parta-smrtovnica je bila na kući napisana
ćirilicom. To ih je zbunjivalo i nisu bili načisto da sam ja hrvat.
Žena je radila, i počela je kukati kako ju provociraju i daju joj do
znanja da i mi moramo ići iz Doboja. U gradu je dozvoljeno kretanje od
8 sati do 11 sati sa nestrpljenjem idem u grad da vidim grad, nije puno
porušen. Srušena je katolička crkva, džamija i po neka kuća gore u
čaršiji, ali se nastavlja dalje pljačkati i paliti kuće. Obilazim
sestru, rođake svi su živi, ali im postaje biti opasno u gradu. Često
sam išao u grad nebili koga od poznatih sreo da ih pitam imali što
novog i vezu za izlazak.
 
Datumi
i dani se više ne broje, postalo je opasnije oko moje kuće. Srbi me
zovu na rakiju i mezu. Ne odlazim kod njih. Oni prigovaraju. Odlučimo
ja i žena da odemo navečer i otišli smo. I ja kao uvijek zabrljam kao
takav sam poznat i u Doboju. Nisam volio nepravilnost, te razne laži.
Oduvjek sam zelio biti realan i pravedan prema svemu, i tako sam uz
rakiju sve rekao ono što ja mislim da nevalja. Između ostalog sam
rekao. Ako vi želite Veliku Srbiju neka vam bude, ali nemojte nas
ubijati, silovati, pljačkati i paliti. Ostavite nas na miru, a nama ako
se ne bude sviđalo ići ćemo dalje. Rekao sam im da su dobojskim
Hrvatima ubili njihov duh, srušili crkvu. Mi vas ne diramo, ali nemojte
ni vi nas. Vidio sam na njihovim licima reakciju. Sutra dan je kod moje
kuće formirana nova milicijska stanica. Dolazi dežurni i kaže meni
xxxxx kada dođe komandir dođi kod njega treba te bilo je trte. Upravo
kada se sprema napad na Jahovac ja sam se javio komandiru Voji
Blagojeviću, kojeg dobro poznajem i bili smo dobri. Vojo me je pitao
zašto se ja ne slažem sa ratom? Odgovorio sam da se ne slažem sa
tolikim ubijanjem, pljačkom i silovanjem i rušenjem. Odgovorio mi je da
ni on nije za to, ali ga nitko ne pita. Bio je oštar prema meni u
prostoriji i naredio da se imam javljati njemu u stanicu, ako bilo kuda
krenem pa i u grad i kada se vraćam. Kada smo izašli iz prostorije tada
mi je rekao xxxxx glavu u pijesak i ćuti i ne smiješ sve vidjeti. Što
mi je bilo sve jasno kada smo bili sami. Od tada sam se redovno javljao
u stanicu. Kada je bio napad na Jahovac bio je ponedjeljak 3. i
4.05.1992. Dole su imali velike gubitke što su koristili za odmazdu.
Supruga je došla sa posla i ispričala pred nju je izišla xxxxxxx i
rekla joj da je moj zet xxxxxxxxxxx njegov sin xxxxxxxxx,
xxxxxxxxxxxxxx, otjerani u logor i da je moja sestra xxxxxxx kod
kćerke. Taj dan nisam mogao otići provjeriti bilo je kasno, a kretanje
ograničeno. Sutra dan sam otišao kod zetove kuće i nikoga nisam našao,
u kući je bio izvršen pretres i da su oni iseljeni. Susjedi xxxxxxxx
tiho su mi rekli gdje su tada mi je bilo teško, otišao sam kući. Sutra
sam išao u grad do sestrične nebi li što saznao. Našao sam ju plakajući
i rekla mi je da su oni-ostali izvučeni iz logora samo je ostao Andro
Mlinar i Markeša u logoru. Da je xxxxxxxxx povrijeđen i da je u
kritičnom stanju. Smješteni su na Usori kod Radovna Đurića. Ja nisam
imao mogućnosti da ih posjetim. Išla je Zrinka Todorović par puta.
xxxxx je kukala za mnom, jer je znala što i mene čeka. Išao sam u grad
i sreo Radovanovog sina pa mi je rekao da oni idu kući, a ja kući, a
oni su otišli u Hrvatsku, a što mi je jasno.
Došao
sam kući i rekao xxxxx sinu ode tetak, tetka i xxxx. Obojica smo
plakali, sjedili smo niže kuće nebi li ih vidjeli u prolazu. Bilo je
stražno, i sve to preživiš. Izišao sam u grad i vidio kako svi traže
vezu da odu i pobjegnu iz Doboja. Osjećali smo se napuštenim i
zatvorenim u ovom vremenu. Poslije toga moju kuću posjećuje ženina
rodbina, žena i ja vodimosa njima buran razgovor jer mi smo protiv
svega ovoga što se dešava, a ona je dobila etiketu izdajnika svoga
naroda, srpski izrod itd. Mi njezinoj tečićki dajemo kuću 1/1 samo da
nas spase i ne pristaju, nego predlažu da se mi rastanemo da xxxxx
ostane sa malim u Doboju. Sa mnom šta bude, ako ja ostanem živ? Da se
pojavim za nekih 5-10 godina. Žena to odbija i njima na vratima želi
sretan put. Poslije toga nije prošlo malo točnije 17.07.1992. oko 20
sati bio sam pred kućom xxxxxxxxx moj sin xxxxxxxx trči ispred vojne
policije. Gledamo ga kako je sav preplašen i zacrvenio se. Zove me i
sve mi je bilo jasno. Pretres kuće i ništa nisu našli osim 16 rolni
papirne trake i 30 rolni trake 57 mm za registar kasu. Trake su bile
sporne i mene su pritisnuli uz zid nad garažom, a cijev od automata
metnuli pod vrat, a drugi me počeo tući od kuda meni trake. Odgovorio
sam im da sam ja xxxxxxxxxxxxx
xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx
Ubacili
su me u Pic-gauer i počeli tući. Upitali su dali imam uz sebe osobnu
kartu rekao sam da nemam, sin xxxxxx otrčao je po kartu, a mene su
pitali koliko mali ima godina rekao sam 13 god. Rekli su da je šteta da
nije stariji. Od moje kuće do Ilijina stana dobio sam najmanje 100
palica. Tu su me izveli iz auta i dali mi papir i olovku i da pićem
imana ljudi koji su iz Johovca da su Hrvati i žive u Doboju. Nije bilo
druge nego da pišem. Pošto sam znao koji su pobjegli i otišli iz
Doboja, a ja sam pisao Kataviće, Ćorluke, Mlinare, Gogiće, Rašiće,
Ključeviće itd. Izveli su Iliju i skupa smo sjeli u kola odvezli su nas
na Usoru tu su nas izveli tukli da to nije normalno. Zlo je bilo ako
padnem oni ubiše nogama i ne može se podići, tu sam prepoznao Voju
Brestovca i Nikolu Stojčinović i jednog ime mu je Miro poznajem ga iz
viđenja, ali on mene poznaje bolje. Bilo ih je oko 30 četnika koji su
nas tukli. Njih su odveli u halu a ja sam još ostao 1 sat. Tukli su me
palicama, drške od metala, nogama i svim čim su stigli. Vode me u halu
i od prijavnice do hale dobio sam još oko 20 palica. Ubacili su me
unutra, a bio je mrak. Legli su me na nekakve daske i jedan zatvorenik
je prišao i dao mi vode, postalo mi je malo lakše i počeo sam dolaziti
k svijesti. I u tom sam vremenu začuo poznat glas sa druge strane hale,
to je bio Nikola Zubak. Neznam da li sam spavao, ili sam se gubio dok
nije svanulo. Hala je bila puna poznatih ljudi iz Prisada sa Čaira iz
Doboja sa Usore i to: Zubci, Mešići, Bahići, Zovko-Vinko itd. Svi mi
prilaze i pitaju što tebe? Donose mi vode i stavljaju obloge i to mi
pomaže da ustanem. Gledaju moja leđa i svi se čude, toliko me je bolilo
kada legnem ne mogu da ustanem. Svi su mi pomagali. Uvjerio sam se, da
takve pažnje nigdje nema kao u zatvoru što zatvorenicije iskazuju jedni
prema drugima. To je nemoguće opisati i reći.
Bilo
mi je strašno jer nisam ništa znao za dijete i ženu koji su ostali u
kući. O hrani se nemože takvoj ni govoriti, bilo je to nešto malo jedna
mala kutlača one tople vode, kada je malo dopremljeno onda se nekada
dijeli i na dvojicu, a kruha tako reći dva zalogaja. Zagušljivo užasno.
Vode nije bilo i sl.
18.07.1992.
Nedjelja Mijat je otišao kući po njega su došli Braco Stanković i Papa.
Znao sam da on ide kući, ali mu nisam ništa mogao reći bio sam daleko
od njega kada su došli po njega, a ja sam ostao u logoru do 12.08.1992.
19.07.1992.
Saznao sam da su žena i djete kod kuće i da ih nitko nije dirao.
Supruga se bori da me spasi i uspjela je. U logorima je teror
neopisivi. Dolaze izvode i tuku, a često upadaju u halu tu tuku koga
dohvate taj dobije. I ono najgore što se nezna što će biti sa nama. Svi
ćemo spominjati zlikovca četnika bez prstiju. Znao je ljude tući da
padaju u nesvjest i to bez bilo kakvoga razloga. No, bilo je i oni koji
su bili toliko dobri da nam daju vode koliko nam treba, odnesu poruke
kući, daju nam primiti cigare i sl. jedan od tih je Panić Đorđe. Mislim
da će ga se sjećati Anto Arambašić dok je živ i jedan dečko lijep,
zgodan, mlad, a ime mu je Zoran. Oni su nas puštali malo da uzmemo
zraka, davali nam vode koliko nam god treba i puno im od srca hvala.
Mislim
da je bilo 20.07.1992. Do logora se probio otac moje supruge i došao do
mene. Do tada nisam ni vidio kakav sam ja izgledao da sam cijeli bio
plav, kada me pregledao tada je počeo da plače stariji čovjek i rekao
da ovo nezapamćeni zločin. U logor je dovedena grupa ljudi od 30, pa
30, pa 30 i to je već bilo puno. Vrata su se otvorila i njih je 92
utjerano unutra bili su preplašeni, izubijani, zlostavljani, i samo su
plakali kao djeca. Nas je bilo prepuno, još kada su ovi došli tada se
više nije moglo niti disati. Po ustaljenom redu odmah su odmah su
tražili jadnici vode, i odmah smo im dali što je bilo vode. Poznavao
sam ih sve. I tada nam rekoše doći će još 24 otišli su u bolnicu,
otišli su na previjanje ruku, a pitam zašto? Rekli su da su im ruke
isprebijane. Odmah nisam povjerovao toj priči, ali kada su ih doveli
bilo je strašno, ljudi su imali obadvije ruke u gipsu, ili langetama, i
to obadvije ruke. Strašan prizor da se govori, a kamoli da se to vidi.
Natjeraju ih da ruke stave na stol, zatim uzmu palice i udaraju dok
ruke ne isprebijaju. Tada su nam pokazali otisak na prsima od vojnog
ašovčića, i to kako je na prsima tako i na leđima, i pričaju potjeraju
iz kasarne jednog po jednog a stoje dvojica, prvi udara po prsima, a
drugi po leđima i tako ostaju otisci.
Prosto
je nepojmljivo što se radi sa ljudima. Pričali smo jedni sa drugima i
tako smo se tješili. Nikola Zubak se nadao povratku kući kao i ovi
ljudi iz Milkovaca. Pomagao sam starijim ljudima, davao sam im svoju
hranu i vodu samo da se malo oporave, a oni se poslije zahvaljuju i
govore kako smo im spasili život. Tada su se oni otimali da stanu u red
i uzmu vodu za mene. Dolazi naređenje da svi izađemo u postrojavanje i
razvrstavljanje po grupama radi saslušavanja. Puno ih je u nekakvim
raznim uniformama, prepoznajem Mišića Batu i želim da idem k njemu.
Međutim onako po redu dolazim pred čovjeka kojega znam xxxxxxx iz
Tešnja, on se zaprepašćuje. Na upit dali su me dirali i tukli?
Odgovorio sam slomili su me svega. Njemu je bilo žao. A njegov kolega
ga je pogledao tako krvnički i mislio sam da će početi me tući. xxxxxxx
me je upitao ljudski gdje su mi žena i djeca, odgovorio sam neznam, ali
mislim da su kod kuće, nastavio je pisati kako se zovem itd. Pitao me
je za srpski plebiscid, ali sam odgovorio da ja i moja žena nismo išli
ni nakakav. Tad je sve pročitao što je napisao i rekao ti ćeš xxxx
kući. Za to vrijeme dok sam bio u logoru moja supruga je sve činila da
bi me izvadila iz logora, ali joj nije uspjelo. Da bi me spasila
spremila je torbe, a kuću predala srpskim vlastima. Dali smo 300 DM
xxxxxxx, da on da xxxxxxx i xxxxxxx, jer je to bio uslov da bih ja
izašao, i da bih otišao u Hrvatsku. Za to vrijeme moja žena doživljava
neugodnosti, tako joj njen direktor xxxxxxxxx kaže zašto nisi vodila
računa za koga se udaješ?
Mene
puštaju iz logora, idem na razmjenu. Svijeta je puno svi plačemo, i mi
koji odlazimo, i oni koji ostaju Srbi, Muslimani i Hrvati. Toga dana
nema razmjene i idemo kući. Međutim mi više nemožemo kući, jer nemamo
kuće. Idemo kod tete xxxxxxx, xxxxx snahe. Tu ostajemo do 19.08.1992.
Za to vrijeme ljudi dolaze gledaju nas i pitaju nas. Premda se nismo
nikada svađali, ali pojedini kažu neka idu ovdje im nije mjesto.
U
tome vremenu došla je xxxxxxx tetka. Ona je plakala bilo joj je žao, i
ispričala interesantnu priču. Ja sam bio u logoru sa Davorom Martićem,
koji je oženjen iz Kostanice. On je izišao brzo, nije bilo dugo otišao
je u Kostanicu, pobogu ljudi ima li itko intervenirati za xxxxx, pa
koliko ga tuku ubit će ga posve.
xxxxxxxx
ispričala je kao četnici tuku Hrvate i Muslimane, kada ih toliko istuku
da ne znaju da li su živi ili mrtvi onda ih bacaju sa mosta u rujeku
Bosnu, pri tome ostaju tragovi krvi na mostu. Zatim su se preselili na
jedan brzak sa kostajničke strane, i to ja gledam svaku večer. Kasnije
dolazi xxxxxx rodica, ona ju zove sestrom jer druge nema. Ona je
savjetuje da se ostane i da se rastane od mene, i kada nije uspjela da
je nagovori tada je pita kako sam ja nju uspio tako da zavedem i da je
radi toga deklarirana kao izdajnik.
Žena
ustaje, otvori joj vrata, i istjera ju iz kuće. Ja sam bio protiv, jer
sam smatrao da je to opasno, i to se ispostavilo točnim. Kada smo
trebali krenuti dolazi xxxxx otac i reče nam, djeco vi ste sinoć
trebali biti odvedeni, a kada možda i ono najgore, jer je Rada sve
prijavila u SUP, sreća je što idete.
Otišli
smo u Hrvatsku i shvatili da rat još nije završen. Predstoji rat za
goli život. Živimo na xxxx, i spavamo na "KARITAS" krevetu. Radim na
građevini da bih mogao stan plaćati 100 DEM.
Nedjelja
10.05.1992. Muslimansko selo Grabska, opkoljeno od svojih susjeda iz
sela Kostajnice, i napadnuto sa svih strana svim oružjem i sa
minobacačima. Grapska je brojila oko 3.000 žetelja, od toga se oko 250
probilo kroz obruč u šumu i produžili prema Gračanici. Zarobljeni koji
su predali oružje bili su pobijeni. Pravoslavci iz sela Kostajnice
nosili su sve, pa čak jastuke i posteljinu. Grabska je do temelja
spaljena i razrušena, a stanovništvo protjerano.
U
Doboju selo Trbak spaljeno i buldožerimaje poravnano. Kuće u Doboju,
Čičak Marka (Čarapušić) i Marka Katavića rodom iz Ritešića, spaljene i
opljačkane, i još druge kuće.
ŽIVI ZID
Dana 12.07.1992. Na Petrovdan pravoslavni četnici su se napili i
branioci HVO iznenada su napali i zauzeli Putnikovo brdo, a tu je puno
izginulo četnika, i ostalo ranjenih. Četnici su zbog toga uzeli grupu
zatvorenika iz zatvora i natjerali ih naprijed prema braniocima. Čim su
branitelji primjetili da su to zatvorenici, nisu mogli pucati po njima.
Izvršili su povlačenje, a četnici su zauzeli ponovo Putnikovo brdo,
onda su pobili sve zatvorenike da se nitko nije vratio.
POKRŠTAVANJE
Organizirano je krštenje domaćih Srba koji nisu bili krsteni kao
komunisti. Tada su mnogima rekli i zaprijetili, ukoliko žele da ih
ostave na miru moraju da se pokrste na pravoslavnu vjeru. Što znamo od
Hrvata pokršteni su: Čizek Branko i njegova dva sina, Kovačević Mijo i
njegova dva sina, Pupić Slavica, a bilo je i Muslimana na krštenju.
Dok su digli viku da to rade Hrvati, a oni su to osobno uradili, a da
naši o tome ništa nisu dali u javnost. I ovo je dokaz gdje gubimo.



SILOVANJA
OVO SE NE MOŽE DATI U JAVNOST DOK SE NE BI DOBIO PRISTANAK DOTIČNIH OSOBA O KOJIMA JE RIJEČ, a to su:

xxxxxx profesorica u Doboju, dotičnu je silovalo 5 njenih učenika.
xxxxxxx i sestra joj, obe su bile medicinske sestre. Kada su došle na
posao, tada su im se kolegice pravoslavke rugale: "Da su bili jedan ili
dva to bi vam dobro došlo, ali sedam je malo previše". xxxxx rekla im
je da su bezobrazne i pljunula. Odgovorile su joj da je ona srpski
izrod i dobila je otkaz. Četnici su ubili Grgić Karla komandira
milicije u Doboju, a majku od 80 godina silovali, i starica je od toga
umrla. Karlo je Hrvat, a sa njim je ubijen i Drago Martinović.

xxxxxxxxxxxxxxxxx
Kod moga uhićenja odmah su me tukli: Brestovac Vojo i njegov bratić i
sestrić, Stojčinović Nikola i Simić Slavko iz Kostajnice.
 
POPIS RATNIH ZLOČINACA IZ DOBOJA
– Ivošević Milorad zv. Mile pravnik, prima novac u DM,
– Čulibrk Dušan član odbora za etničko čišćenje naplate,
– Pavlović Slobodan član odbora za etničko čišćenje naplate,
– Urošević Uroš član odbora za etničko čišćenje naplate,
– Karaga Slobodan vođa grupe za zločine,
Stojčinović Nikola
– Tuč nadimak Vojvoda trebavske četničke postrojbe,
– Raka vozač na željeznici,
Šljuka Dušan
Šljuka Slobodan vozač "AUTOPREVOZA" Bosna prevoz,
Šljuka Zoran konobar veliki terorista i progonitelj,
Korčić Brano
Simićm Slavko
Đurić Slobodan glavni za primanje novca i zamjene građana,
– Vidovi Dragan zv. "Kevčija"
– Tadić Ljubo prof. i nastavnik komadant logora u Barama i Milicije.
najodgovorniji za etničko čišćenje u Šušnjarima, te odvoz hladnjača 3
velike sa komplet uređajem i kompresorima, 20 t. svinjske butike i
kremnadl sa "12 KM",     iz Gradine od Čičak Marka, te veliki 1
agregat, 20 kom. kolica za ranjenike, 40 pari štaka
santinski materijal, mlijeko u prahu 500 kg, sokova 20 m tri rezane
građe, otkrivanje krovova sa skladišta lim, slonit ploče,
crijep, veloka hidraulična vaga, viljuškar i sve ostalo drugo.
– Todorović, ? taxista iz Pridjela.


{loadposition user18} 

Još sličnih članaka

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back to top button