Derventa – de008
MIROSLAV VASILIĆ, ZAROBLJENI SRPSKI OFICIR GOVORI O SVOM RATNOM POHODU NA POSAVINU
MI SMO SRUŠILI PLEHA I UBIJALI CIVILE!
Četnički
časnik Miroslav Vasilić samo je jedan od stotina srpskih mladića koje
su zločinci Karadžić i Mladić gurnuli pred cijev hrvatskih branitelja u
Orašju kako bi nastavili sa osvajanjem tuđih prostora i sa ubijanjem
nesrpskog pučanstva. Ovaj srpski časnik je imao sreću da ne bude
ubijen, a zahvaljujući Zapovjedništvu ZPO bili smo u prilici s njim i
razgovarati. Evo, samo dio njegove ispovijesti u čiju točnost ipak
treba sumnjati, jer i Miroslav, kao i mnogi drugi, sada nastoji svu
krivicu skinuti na druge.
Uz
pomoć JNA i dobrovoljaca iz Srbije i Crne Gore vjerovali smo u
stvaranje jedne velike srpske države u kojoj neće biti mjesta za Hrvate
i Muslimane. Stalno su nas uvjeravali da će cijeli narod Srbije doći i
boriti se za našu stvar, a komandanti JNA isticali da mi nastavljamo
rat protiv ustaša. Nećete vjerovati, ali se mnogima san o velikoj
Srbiji počeo rušiti već onih dana kada su naše mladiće danonoćno
dovozili roditeljima da ih sahrane, a sada ih dovoze uz prijetnju
obiteljima da ih moraju sahraniti samo noću – kaže Miroslav Vasilić,
koji je po ratnim zaslugama dogurao do pomoćnika zapovjednika 2. bojne
11. dubičke brigade u kojoj se nalazi od 16. listopada 1991. godine.
–
Tog sam dana, kao pripadnik rezervista JNA, upućen s ostalim Dubičanima
u Jasenovac da branimo od ustaša najveći srpski grad pod zemljom.
Govorili su nam da je to sveta srpska zemlja i da protiv sebe imamo
obične nenaoružane ljude koji se ne slažu s Tuđmanovim režimom. U
lipnju 1992. sam, kao pripadnik 11. dubičke brigade, upućen na
derventsko ratište u blizini hrvatskog sela Cer, gdje su ostale naše
jedinice u operaciji pod nazivom "Koridor" bile angažirane iz nekoliko
pravaca.
Zauzeli
smo to hrvatsko selo ubivši sve što se moglo ubiti. S majorom
Pantelijom Čurguzom, krenuli smo u osvajanje hrvatskih sela Modrana i
Plehana, a ja sam raspoređen u bataljun kojim je zapovijedao kapetan
Ostoja Jajčanin. Preko njih je iz najvišeg vrha naše vojske odmah
stigla i naredba da se miniraju, bolje reći uklone sa zemlje, svi tuđi
vjerski i drugi objekti, posebno samostan Plehan, sve što je mirisalo
na ustaštvo.
Plehanski
samostan srušila je inženjerijska jedinica 11. dubičke brigade pod
zapovjedništvom kapetana Brane Mijatovića. Govorili su nam da je Plehan
bio najveće ustaško gnijezdo i da ga treba izbrisati s lica zemlje.
Kapetan Mijatović je nekoliko dana dovozio eksploziv kamionima i rušio
zidine samostana. Zbog brzopletosti, u tim je eksplozijama život
izgubilo i osam naših vojnika.
Poslije
derventskog ratišta, Miroslav Vasilić, kojega suborci zovu "Prićo"
prebačen je na odžačko, a ubrzo je sa svojom "jedinicom" poslan na
osvajanje Gradačca.
–
S našom 11. dubičkom brigadom zapovijedao je potpukovnik Milivoj
Misirača. Zbog velikih gubitaka povučeni smo odatle i nakon kraćeg
odmora upućeni na oraško ratište u selo Vučilovac. Za to vrijeme
pokušali smo zauzeti selo Kopanice, ali smo povučeni nakon velikih
gubitaka, a na naše položaje došla je brigada iz Čelića. Ta brigada je,
prilikom oslobađanja Vučilovca od strane 101. brigade HVO-a iy
Bosanskog Broda, imala više od stotinu poginulih i teško ranjenih,
priznaje Miroslav Vasilić, koji u vojnom zatvoru u Orašju ne izaziva
gotovo nikakvu pozornost, jer kako kaže jedan policajac HVO-a: "Bilo je
ovdje i većih zvijeri!"
Na naše pitanje koje sve brigade sudjeluju u napadu, odgovara:
–
Mi vojnici malo znamo što se događa na drugim dijelovima ratišta, jer
nismo više u prilici kontaktirati, ali se zato među nama šire vijesti,
prenesene šapatom. Jedino sa sigurnošću znam da je s jedne strane moje
brigade 16. laka motorizirana brigada iz Banje Luke, koja je, za mene,
najelitnija jedinica naše vojske, dok je s druge strane na koridoru 5.
kozarska iz Prijedora i 1. i 2. posavska brigada, sastavljena od
vojnika iz šamačke i brčanske općine. Također sam čuo da je na ovome
ratištu angažirano sto naših tenkova i mnogo više druge tehnike, ali…
Stanje u našoj vojsci je katastrofalno, toliko teško da su mnogi već
pobjegli ili se skrivaju, a sada više neće ratovati ni – sirotinja.
Plaće su nam samo 50 dinara, hrane više nema nego što ima, a, evo,
vidite, ova hrana što sam je dobio u vašem zatvoru deset je puta bolja
od naše. Kada bi mogli, svi bi obični vojnici pobacali puške i otišli
kućama.
– Eto,
pred početak ofenzive "Osveta" na oraško-šamačko područje rekli su na,
toga 05. svibnja, da će to biti čista formalnost, jer je Orašje
zamijenjeno za zapadnu Slavoniju, pa je, po pričanju Talića, dovoljno
da mi samo malo zapucamo, potprašimo pete ustašama i onda u hotelu
"Kej" popijemo kavu. Kao, sve je to već sređeno s Hrvatima!. Ali,
vrata, naišli smo na snagu prd kojom bi se morali povući i daleko jači
od nas. Umjesto Talićeve formalnosti, mi smo izgubili vojnike koji su
opet povjerovali svojim vođama, jada se Miroslav VAsilić, koji se
"zanio" pričom tako da je skoro zaboravio da se nalazi u vojnom zatvoru
u Orašju i nastavlja:
–
Mi ne možemo nazad, nego samo u smrt. Osjećam je i po tome što sve više
razmišljam o ocu i majci, koji sigurno znaju da se nisam vratio, ali ne
znaju što je sa mnom. Razmišljam i o razmjeni, te putu u Njemačku
sestri Miri. A što ako me vrate u "Krajinu"? Nema mi druge nego ponovno
uzeti pušku i na ratište. U protivnom, čeka me metak po kratkom
postupku.
Na pitanje kako dalje, Miroslav odgovara:
–
Za nas bi bilo najbolje da se pronađe bilo kakav politički dogovor, pa
da se spasi što sejoš spasiti može. Svjesni smo da ne možemo zadržati
tuđe domove kada su i naši prazni. Jesmo li svjesni zla u koje su nas
gurnuli naši zapovjednici? Umjesto odgovora, rekao bih da sam imao
priliku slušati kratke ispovijesti naših teško ranjenih vojnika koji su
urlali: "Neću umrijeti, hoću kući, neću ubijati..", a onda su umirali
bez suosjećanja drugih. Kada bi mi se pružila prilika, poručio bih ocu
i majci da sam živ, da imam dostojan tretman i da ovdje nisu ustaše
koje kolju. Uvjeren sam da će naši zapovjednici nastaviti ofenzivu
"Osveta" i mnoge druge osvete, a osveta će biti sve dok je njima dobro
– kaže nam na kraju Miroslav Vasilić, pomoćnik zapovjednika 2. bojne
11. dubičke brigade vojske ratnog zločinca Ratka Mladića.
On
je, kažu pripadnici 201. domobranske pukovnije HVO-a, imao sreću što je
zarobljen, a kako sada stvari stoje u Karadžićevoj paradržavici, ni
Miroslava, kao ni stotine njemu slične, više ne zanimaju raznorazni
srpski voždovi koji se utrkuju tko će biti najveći među njima.
–
Sreća je u nesreći što sve više mladih ljudi bježi u inozemstvo. neka
oni svjedoče o istini, ma kako bila teška. Ovo je moje svjedočenje,
čovjeka koji će već možda sutra ponovno uzeti pušku u ruke i možda
ponovo doći na ovo ratište. Dođem li, znajte da nisam, kao i stotine
drugih, imao izbora. Metak s ove ili s one strane za mene je jedno te
isto, završio je svoje svjedočenje Miroslav.
MIROSLAV VASILIĆ, ZAROBLJENI SRPSKI OFICIR GOVORI O SVOM RATNOM POHODU NA POSAVINU
MI SMO SRUŠILI PLEHA I UBIJALI CIVILE!
Četnički
časnik Miroslav Vasilić samo je jedan od stotina srpskih mladića koje
su zločinci Karadžić i Mladić gurnuli pred cijev hrvatskih branitelja u
Orašju kako bi nastavili sa osvajanjem tuđih prostora i sa ubijanjem
nesrpskog pučanstva. Ovaj srpski časnik je imao sreću da ne bude
ubijen, a zahvaljujući Zapovjedništvu ZPO bili smo u prilici s njim i
razgovarati. Evo, samo dio njegove ispovijesti u čiju točnost ipak
treba sumnjati, jer i Miroslav, kao i mnogi drugi, sada nastoji svu
krivicu skinuti na druge.
Uz
pomoć JNA i dobrovoljaca iz Srbije i Crne Gore vjerovali smo u
stvaranje jedne velike srpske države u kojoj neće biti mjesta za Hrvate
i Muslimane. Stalno su nas uvjeravali da će cijeli narod Srbije doći i
boriti se za našu stvar, a komandanti JNA isticali da mi nastavljamo
rat protiv ustaša. Nećete vjerovati, ali se mnogima san o velikoj
Srbiji počeo rušiti već onih dana kada su naše mladiće danonoćno
dovozili roditeljima da ih sahrane, a sada ih dovoze uz prijetnju
obiteljima da ih moraju sahraniti samo noću – kaže Miroslav Vasilić,
koji je po ratnim zaslugama dogurao do pomoćnika zapovjednika 2. bojne
11. dubičke brigade u kojoj se nalazi od 16. listopada 1991. godine.
–
Tog sam dana, kao pripadnik rezervista JNA, upućen s ostalim Dubičanima
u Jasenovac da branimo od ustaša najveći srpski grad pod zemljom.
Govorili su nam da je to sveta srpska zemlja i da protiv sebe imamo
obične nenaoružane ljude koji se ne slažu s Tuđmanovim režimom. U
lipnju 1992. sam, kao pripadnik 11. dubičke brigade, upućen na
derventsko ratište u blizini hrvatskog sela Cer, gdje su ostale naše
jedinice u operaciji pod nazivom "Koridor" bile angažirane iz nekoliko
pravaca.
Zauzeli
smo to hrvatsko selo ubivši sve što se moglo ubiti. S majorom
Pantelijom Čurguzom, krenuli smo u osvajanje hrvatskih sela Modrana i
Plehana, a ja sam raspoređen u bataljun kojim je zapovijedao kapetan
Ostoja Jajčanin. Preko njih je iz najvišeg vrha naše vojske odmah
stigla i naredba da se miniraju, bolje reći uklone sa zemlje, svi tuđi
vjerski i drugi objekti, posebno samostan Plehan, sve što je mirisalo
na ustaštvo.
Plehanski
samostan srušila je inženjerijska jedinica 11. dubičke brigade pod
zapovjedništvom kapetana Brane Mijatovića. Govorili su nam da je Plehan
bio najveće ustaško gnijezdo i da ga treba izbrisati s lica zemlje.
Kapetan Mijatović je nekoliko dana dovozio eksploziv kamionima i rušio
zidine samostana. Zbog brzopletosti, u tim je eksplozijama život
izgubilo i osam naših vojnika.
Poslije
derventskog ratišta, Miroslav Vasilić, kojega suborci zovu "Prićo"
prebačen je na odžačko, a ubrzo je sa svojom "jedinicom" poslan na
osvajanje Gradačca.
–
S našom 11. dubičkom brigadom zapovijedao je potpukovnik Milivoj
Misirača. Zbog velikih gubitaka povučeni smo odatle i nakon kraćeg
odmora upućeni na oraško ratište u selo Vučilovac. Za to vrijeme
pokušali smo zauzeti selo Kopanice, ali smo povučeni nakon velikih
gubitaka, a na naše položaje došla je brigada iz Čelića. Ta brigada je,
prilikom oslobađanja Vučilovca od strane 101. brigade HVO-a iy
Bosanskog Broda, imala više od stotinu poginulih i teško ranjenih,
priznaje Miroslav Vasilić, koji u vojnom zatvoru u Orašju ne izaziva
gotovo nikakvu pozornost, jer kako kaže jedan policajac HVO-a: "Bilo je
ovdje i većih zvijeri!"
Na naše pitanje koje sve brigade sudjeluju u napadu, odgovara:
–
Mi vojnici malo znamo što se događa na drugim dijelovima ratišta, jer
nismo više u prilici kontaktirati, ali se zato među nama šire vijesti,
prenesene šapatom. Jedino sa sigurnošću znam da je s jedne strane moje
brigade 16. laka motorizirana brigada iz Banje Luke, koja je, za mene,
najelitnija jedinica naše vojske, dok je s druge strane na koridoru 5.
kozarska iz Prijedora i 1. i 2. posavska brigada, sastavljena od
vojnika iz šamačke i brčanske općine. Također sam čuo da je na ovome
ratištu angažirano sto naših tenkova i mnogo više druge tehnike, ali…
Stanje u našoj vojsci je katastrofalno, toliko teško da su mnogi već
pobjegli ili se skrivaju, a sada više neće ratovati ni – sirotinja.
Plaće su nam samo 50 dinara, hrane više nema nego što ima, a, evo,
vidite, ova hrana što sam je dobio u vašem zatvoru deset je puta bolja
od naše. Kada bi mogli, svi bi obični vojnici pobacali puške i otišli
kućama.
– Eto,
pred početak ofenzive "Osveta" na oraško-šamačko područje rekli su na,
toga 05. svibnja, da će to biti čista formalnost, jer je Orašje
zamijenjeno za zapadnu Slavoniju, pa je, po pričanju Talića, dovoljno
da mi samo malo zapucamo, potprašimo pete ustašama i onda u hotelu
"Kej" popijemo kavu. Kao, sve je to već sređeno s Hrvatima!. Ali,
vrata, naišli smo na snagu prd kojom bi se morali povući i daleko jači
od nas. Umjesto Talićeve formalnosti, mi smo izgubili vojnike koji su
opet povjerovali svojim vođama, jada se Miroslav VAsilić, koji se
"zanio" pričom tako da je skoro zaboravio da se nalazi u vojnom zatvoru
u Orašju i nastavlja:
–
Mi ne možemo nazad, nego samo u smrt. Osjećam je i po tome što sve više
razmišljam o ocu i majci, koji sigurno znaju da se nisam vratio, ali ne
znaju što je sa mnom. Razmišljam i o razmjeni, te putu u Njemačku
sestri Miri. A što ako me vrate u "Krajinu"? Nema mi druge nego ponovno
uzeti pušku i na ratište. U protivnom, čeka me metak po kratkom
postupku.
Na pitanje kako dalje, Miroslav odgovara:
–
Za nas bi bilo najbolje da se pronađe bilo kakav politički dogovor, pa
da se spasi što sejoš spasiti može. Svjesni smo da ne možemo zadržati
tuđe domove kada su i naši prazni. Jesmo li svjesni zla u koje su nas
gurnuli naši zapovjednici? Umjesto odgovora, rekao bih da sam imao
priliku slušati kratke ispovijesti naših teško ranjenih vojnika koji su
urlali: "Neću umrijeti, hoću kući, neću ubijati..", a onda su umirali
bez suosjećanja drugih. Kada bi mi se pružila prilika, poručio bih ocu
i majci da sam živ, da imam dostojan tretman i da ovdje nisu ustaše
koje kolju. Uvjeren sam da će naši zapovjednici nastaviti ofenzivu
"Osveta" i mnoge druge osvete, a osveta će biti sve dok je njima dobro
– kaže nam na kraju Miroslav Vasilić, pomoćnik zapovjednika 2. bojne
11. dubičke brigade vojske ratnog zločinca Ratka Mladića.
On
je, kažu pripadnici 201. domobranske pukovnije HVO-a, imao sreću što je
zarobljen, a kako sada stvari stoje u Karadžićevoj paradržavici, ni
Miroslava, kao ni stotine njemu slične, više ne zanimaju raznorazni
srpski voždovi koji se utrkuju tko će biti najveći među njima.
–
Sreća je u nesreći što sve više mladih ljudi bježi u inozemstvo. neka
oni svjedoče o istini, ma kako bila teška. Ovo je moje svjedočenje,
čovjeka koji će već možda sutra ponovno uzeti pušku u ruke i možda
ponovo doći na ovo ratište. Dođem li, znajte da nisam, kao i stotine
drugih, imao izbora. Metak s ove ili s one strane za mene je jedno te
isto, završio je svoje svjedočenje Miroslav.
MIROSLAV VASILIĆ, ZAROBLJENI SRPSKI OFICIR GOVORI O SVOM RATNOM POHODU NA POSAVINU
MI SMO SRUŠILI PLEHA I UBIJALI CIVILE!
Četnički
časnik Miroslav Vasilić samo je jedan od stotina srpskih mladića koje
su zločinci Karadžić i Mladić gurnuli pred cijev hrvatskih branitelja u
Orašju kako bi nastavili sa osvajanjem tuđih prostora i sa ubijanjem
nesrpskog pučanstva. Ovaj srpski časnik je imao sreću da ne bude
ubijen, a zahvaljujući Zapovjedništvu ZPO bili smo u prilici s njim i
razgovarati. Evo, samo dio njegove ispovijesti u čiju točnost ipak
treba sumnjati, jer i Miroslav, kao i mnogi drugi, sada nastoji svu
krivicu skinuti na druge.
Uz
pomoć JNA i dobrovoljaca iz Srbije i Crne Gore vjerovali smo u
stvaranje jedne velike srpske države u kojoj neće biti mjesta za Hrvate
i Muslimane. Stalno su nas uvjeravali da će cijeli narod Srbije doći i
boriti se za našu stvar, a komandanti JNA isticali da mi nastavljamo
rat protiv ustaša. Nećete vjerovati, ali se mnogima san o velikoj
Srbiji počeo rušiti već onih dana kada su naše mladiće danonoćno
dovozili roditeljima da ih sahrane, a sada ih dovoze uz prijetnju
obiteljima da ih moraju sahraniti samo noću – kaže Miroslav Vasilić,
koji je po ratnim zaslugama dogurao do pomoćnika zapovjednika 2. bojne
11. dubičke brigade u kojoj se nalazi od 16. listopada 1991. godine.
–
Tog sam dana, kao pripadnik rezervista JNA, upućen s ostalim Dubičanima
u Jasenovac da branimo od ustaša najveći srpski grad pod zemljom.
Govorili su nam da je to sveta srpska zemlja i da protiv sebe imamo
obične nenaoružane ljude koji se ne slažu s Tuđmanovim režimom. U
lipnju 1992. sam, kao pripadnik 11. dubičke brigade, upućen na
derventsko ratište u blizini hrvatskog sela Cer, gdje su ostale naše
jedinice u operaciji pod nazivom "Koridor" bile angažirane iz nekoliko
pravaca.
Zauzeli
smo to hrvatsko selo ubivši sve što se moglo ubiti. S majorom
Pantelijom Čurguzom, krenuli smo u osvajanje hrvatskih sela Modrana i
Plehana, a ja sam raspoređen u bataljun kojim je zapovijedao kapetan
Ostoja Jajčanin. Preko njih je iz najvišeg vrha naše vojske odmah
stigla i naredba da se miniraju, bolje reći uklone sa zemlje, svi tuđi
vjerski i drugi objekti, posebno samostan Plehan, sve što je mirisalo
na ustaštvo.
Plehanski
samostan srušila je inženjerijska jedinica 11. dubičke brigade pod
zapovjedništvom kapetana Brane Mijatovića. Govorili su nam da je Plehan
bio najveće ustaško gnijezdo i da ga treba izbrisati s lica zemlje.
Kapetan Mijatović je nekoliko dana dovozio eksploziv kamionima i rušio
zidine samostana. Zbog brzopletosti, u tim je eksplozijama život
izgubilo i osam naših vojnika.
Poslije
derventskog ratišta, Miroslav Vasilić, kojega suborci zovu "Prićo"
prebačen je na odžačko, a ubrzo je sa svojom "jedinicom" poslan na
osvajanje Gradačca.
–
S našom 11. dubičkom brigadom zapovijedao je potpukovnik Milivoj
Misirača. Zbog velikih gubitaka povučeni smo odatle i nakon kraćeg
odmora upućeni na oraško ratište u selo Vučilovac. Za to vrijeme
pokušali smo zauzeti selo Kopanice, ali smo povučeni nakon velikih
gubitaka, a na naše položaje došla je brigada iz Čelića. Ta brigada je,
prilikom oslobađanja Vučilovca od strane 101. brigade HVO-a iy
Bosanskog Broda, imala više od stotinu poginulih i teško ranjenih,
priznaje Miroslav Vasilić, koji u vojnom zatvoru u Orašju ne izaziva
gotovo nikakvu pozornost, jer kako kaže jedan policajac HVO-a: "Bilo je
ovdje i većih zvijeri!"
Na naše pitanje koje sve brigade sudjeluju u napadu, odgovara:
–
Mi vojnici malo znamo što se događa na drugim dijelovima ratišta, jer
nismo više u prilici kontaktirati, ali se zato među nama šire vijesti,
prenesene šapatom. Jedino sa sigurnošću znam da je s jedne strane moje
brigade 16. laka motorizirana brigada iz Banje Luke, koja je, za mene,
najelitnija jedinica naše vojske, dok je s druge strane na koridoru 5.
kozarska iz Prijedora i 1. i 2. posavska brigada, sastavljena od
vojnika iz šamačke i brčanske općine. Također sam čuo da je na ovome
ratištu angažirano sto naših tenkova i mnogo više druge tehnike, ali…
Stanje u našoj vojsci je katastrofalno, toliko teško da su mnogi već
pobjegli ili se skrivaju, a sada više neće ratovati ni – sirotinja.
Plaće su nam samo 50 dinara, hrane više nema nego što ima, a, evo,
vidite, ova hrana što sam je dobio u vašem zatvoru deset je puta bolja
od naše. Kada bi mogli, svi bi obični vojnici pobacali puške i otišli
kućama.
– Eto,
pred početak ofenzive "Osveta" na oraško-šamačko područje rekli su na,
toga 05. svibnja, da će to biti čista formalnost, jer je Orašje
zamijenjeno za zapadnu Slavoniju, pa je, po pričanju Talića, dovoljno
da mi samo malo zapucamo, potprašimo pete ustašama i onda u hotelu
"Kej" popijemo kavu. Kao, sve je to već sređeno s Hrvatima!. Ali,
vrata, naišli smo na snagu prd kojom bi se morali povući i daleko jači
od nas. Umjesto Talićeve formalnosti, mi smo izgubili vojnike koji su
opet povjerovali svojim vođama, jada se Miroslav VAsilić, koji se
"zanio" pričom tako da je skoro zaboravio da se nalazi u vojnom zatvoru
u Orašju i nastavlja:
–
Mi ne možemo nazad, nego samo u smrt. Osjećam je i po tome što sve više
razmišljam o ocu i majci, koji sigurno znaju da se nisam vratio, ali ne
znaju što je sa mnom. Razmišljam i o razmjeni, te putu u Njemačku
sestri Miri. A što ako me vrate u "Krajinu"? Nema mi druge nego ponovno
uzeti pušku i na ratište. U protivnom, čeka me metak po kratkom
postupku.
Na pitanje kako dalje, Miroslav odgovara:
–
Za nas bi bilo najbolje da se pronađe bilo kakav politički dogovor, pa
da se spasi što sejoš spasiti može. Svjesni smo da ne možemo zadržati
tuđe domove kada su i naši prazni. Jesmo li svjesni zla u koje su nas
gurnuli naši zapovjednici? Umjesto odgovora, rekao bih da sam imao
priliku slušati kratke ispovijesti naših teško ranjenih vojnika koji su
urlali: "Neću umrijeti, hoću kući, neću ubijati..", a onda su umirali
bez suosjećanja drugih. Kada bi mi se pružila prilika, poručio bih ocu
i majci da sam živ, da imam dostojan tretman i da ovdje nisu ustaše
koje kolju. Uvjeren sam da će naši zapovjednici nastaviti ofenzivu
"Osveta" i mnoge druge osvete, a osveta će biti sve dok je njima dobro
– kaže nam na kraju Miroslav Vasilić, pomoćnik zapovjednika 2. bojne
11. dubičke brigade vojske ratnog zločinca Ratka Mladića.
On
je, kažu pripadnici 201. domobranske pukovnije HVO-a, imao sreću što je
zarobljen, a kako sada stvari stoje u Karadžićevoj paradržavici, ni
Miroslava, kao ni stotine njemu slične, više ne zanimaju raznorazni
srpski voždovi koji se utrkuju tko će biti najveći među njima.
–
Sreća je u nesreći što sve više mladih ljudi bježi u inozemstvo. neka
oni svjedoče o istini, ma kako bila teška. Ovo je moje svjedočenje,
čovjeka koji će već možda sutra ponovno uzeti pušku u ruke i možda
ponovo doći na ovo ratište. Dođem li, znajte da nisam, kao i stotine
drugih, imao izbora. Metak s ove ili s one strane za mene je jedno te
isto, završio je svoje svjedočenje Miroslav.
