Srpski zločini u BIH
Derventa – dde007
Napomena: Materijal preuzet iz "Posavskog glasnik" Orašje od 21.04.1994. str. 9
K O P I J A I S K A Z A I Z T E K S T A
KAKO JE MARTIN MATIJEVIć GLEDAO SMRTI U OČI:
Arkanovci mi strijeljali sina, a i meni su pucali u glavu!
"Kleknuo
sam uz sina i plakao. I on i susjed Jozo su bili isječeni rafalima, a
ja sam im svojim ranjenim rukama zatvorio oči. Ubrzo su do nas stigli
moj brat i sin Ivan, koji su me odvezli u brodsku bolnicu, a našeg
Mirka pokopali u groblje na Banicama""
Samo
čudnom igrom slučaja Martin Matijević, iz ulice "Braće Vuković" u
Derventi, ostao je živ, nakon što je bio izveden na strijeljanje.
Nažalost, njegov 29-godišnji sin Mirko i susjed Jozo Vrbat, koji su
tada bili zajedno s njim, mučki su ubijeni od razularenih bandita.
Tog
kobnog 17. travnja 1992. godine Martin, Mirko i Jozo su došli s linije
na Markovcu kako bi popuštali stoku i uzeli nešto nemrsne hrane, budući
je bio Veliki petak. Ulica u kojoj su oni živjeli u to vrijeme bila je
neka vrsta tampon zone između branitelja i srpskih okupacijskih snaga
pa su oni i ranije znali noću obići kuće kako bi nahranili stoku i
živinu. Međutim, ovaj put su ih zamijetili susjedi Srbi od kojih je
netko dojavio srpskoj vojsci, smještenoj u derventskoj vojarni, da su
njih trojica svratili svojim domovina.
"Tek
što smo sin i ja ušli u kuću, začuli smo brujanje transportera i
nekakve nepoznate glasove u kući. Nismo se uspjeli niti snaći, a već su
nas počeli tući kundacima, rukama, nogama… Kada su nas izveli na
stubište, ugledao sam dva transportera i trocjevac oko kojih je bilo
dvadesetak vojnika. Samo trojica su bili u SMB odorama dok su svi
ostali bili arkanovci, koji su dan ranije stigli u Derventu iz Banja
Luke, – prisjeća se Martin tih trenutaka užasa.
–
Jedan od njih me upitao, gdje mi je sin ustaša, a ja sam kazao da
jednoga sina upravo tuku dok je drugi gore u Kuljenovcima. Onda me on
udario i pitao: "A onaj što je u Tigrovima?" Ja sam rekao da je on u
Zagrebu i da ne znam što radi, jer se nismo čuli skoro godinu dana.
Naravno,
Martin je dobro znao da je njegov sin Slavko, još od početka rata u
Hrvatskoj, bio pripadnik 1. brigade ZNG-a, a stariji sin Ivan je tada
bio na prvoj crti obrane na Markovcu. To su znali i susjedi Srbi radi
čega su bili osobito ljuti na Matijeviće i sigurno su uživali gledajući
njihove patnje ispred vlastitog doma.
–
Kada je moj Mirko od udaraca pao na stubište, ja sam se otrgnuo da mu
pomognem, ali me jedan četnik udario kundakom i pao sam na koljena.
Tada su nas počeli vući niy stubište i natjrali da legnemo potrbuške s
rukama na glavi – kazuje Martin. – Ležali smo pored naše ograde kada su
doveli potpuno isprebijanog susjeda JOzu i pustili da padne pored nas.
Čim je on pao po dvojica "arkanovaca" su rafalima pucali u svakog od
nas. Osjetio sam bolove u rukama, a na usnama gorak okus krvi kojim mi
je bila oblivena cijela glava…
Martin
je tada čuo kako jedan četnik govori: "Eno, onaj ti još diše", ali je
drugi promrmljao: "Ma j… mu mater, gotov je on!".
U
međuvremenu su s druge strane zapucali naši i četnici su se počeli
povlačiti, a kada se više nije čulo brujanje motora, Martin se
nesigurnim pokretima počeo pridizati. Na rukama je imao nekoliko rana
od metaka, a s nevjericom je ustvrdio da nema nikakvih ozljeda na
glavi. Pored njega su u velikoj lokvi krvi ležali sin Mirko i susjed
Jozo Vrbat.
–
Kleknuo sam uz sina i plakao. I on i Jozo su bili siječeni rafalima i
ja sam im svojim ranjenim rukama zatvorio očio. Ubrzo su do nas stigli
moj brat i sin Ivan koji su me odvezli u brodsku bolnicu, a našega
Mirka pokopali u groblje na "Banicama" – s tugom u očima kazuje Martin.
Danas
je on invalid u obje ruke i sa suprugom Ivom živi kao izbjeglica u
jednoj privatnoj kući u Velikoj Gorici. Sve što se tada dogodilo,
posebice gubitak sina, za Ivu je bio veliki šok, a nekada stasita i
jaka žena, koja je imala 85, danas nema ni 60 kilograma.
–
Teško nam je, ali mislim da bi nam bilo lakše da smo tamo, da možemo
otići na Mirkov grob. Spreman sam, ako bude trebalo ići i na silu, jer
što ima draže od svog ognjišta. Znam da je sve porušeno, ali nije
bitno. Sigurno će mi biti teško vidjeti mjesto gdje sam ležao i gdje je
ubijen moj sina, ali me opet nešto vuče kući – završio je svoju
potresnu priču Martin.
KAKO JE MARTIN MATIJEVIć GLEDAO SMRTI U OČI:
Arkanovci mi strijeljali sina, a i meni su pucali u glavu!
"Kleknuo
sam uz sina i plakao. I on i susjed Jozo su bili isječeni rafalima, a
ja sam im svojim ranjenim rukama zatvorio oči. Ubrzo su do nas stigli
moj brat i sin Ivan, koji su me odvezli u brodsku bolnicu, a našeg
Mirka pokopali u groblje na Banicama""
Samo
čudnom igrom slučaja Martin Matijević, iz ulice "Braće Vuković" u
Derventi, ostao je živ, nakon što je bio izveden na strijeljanje.
Nažalost, njegov 29-godišnji sin Mirko i susjed Jozo Vrbat, koji su
tada bili zajedno s njim, mučki su ubijeni od razularenih bandita.
Tog
kobnog 17. travnja 1992. godine Martin, Mirko i Jozo su došli s linije
na Markovcu kako bi popuštali stoku i uzeli nešto nemrsne hrane, budući
je bio Veliki petak. Ulica u kojoj su oni živjeli u to vrijeme bila je
neka vrsta tampon zone između branitelja i srpskih okupacijskih snaga
pa su oni i ranije znali noću obići kuće kako bi nahranili stoku i
živinu. Međutim, ovaj put su ih zamijetili susjedi Srbi od kojih je
netko dojavio srpskoj vojsci, smještenoj u derventskoj vojarni, da su
njih trojica svratili svojim domovina.
"Tek
što smo sin i ja ušli u kuću, začuli smo brujanje transportera i
nekakve nepoznate glasove u kući. Nismo se uspjeli niti snaći, a već su
nas počeli tući kundacima, rukama, nogama… Kada su nas izveli na
stubište, ugledao sam dva transportera i trocjevac oko kojih je bilo
dvadesetak vojnika. Samo trojica su bili u SMB odorama dok su svi
ostali bili arkanovci, koji su dan ranije stigli u Derventu iz Banja
Luke, – prisjeća se Martin tih trenutaka užasa.
–
Jedan od njih me upitao, gdje mi je sin ustaša, a ja sam kazao da
jednoga sina upravo tuku dok je drugi gore u Kuljenovcima. Onda me on
udario i pitao: "A onaj što je u Tigrovima?" Ja sam rekao da je on u
Zagrebu i da ne znam što radi, jer se nismo čuli skoro godinu dana.
Naravno,
Martin je dobro znao da je njegov sin Slavko, još od početka rata u
Hrvatskoj, bio pripadnik 1. brigade ZNG-a, a stariji sin Ivan je tada
bio na prvoj crti obrane na Markovcu. To su znali i susjedi Srbi radi
čega su bili osobito ljuti na Matijeviće i sigurno su uživali gledajući
njihove patnje ispred vlastitog doma.
–
Kada je moj Mirko od udaraca pao na stubište, ja sam se otrgnuo da mu
pomognem, ali me jedan četnik udario kundakom i pao sam na koljena.
Tada su nas počeli vući niy stubište i natjrali da legnemo potrbuške s
rukama na glavi – kazuje Martin. – Ležali smo pored naše ograde kada su
doveli potpuno isprebijanog susjeda JOzu i pustili da padne pored nas.
Čim je on pao po dvojica "arkanovaca" su rafalima pucali u svakog od
nas. Osjetio sam bolove u rukama, a na usnama gorak okus krvi kojim mi
je bila oblivena cijela glava…
Martin
je tada čuo kako jedan četnik govori: "Eno, onaj ti još diše", ali je
drugi promrmljao: "Ma j… mu mater, gotov je on!".
U
međuvremenu su s druge strane zapucali naši i četnici su se počeli
povlačiti, a kada se više nije čulo brujanje motora, Martin se
nesigurnim pokretima počeo pridizati. Na rukama je imao nekoliko rana
od metaka, a s nevjericom je ustvrdio da nema nikakvih ozljeda na
glavi. Pored njega su u velikoj lokvi krvi ležali sin Mirko i susjed
Jozo Vrbat.
–
Kleknuo sam uz sina i plakao. I on i Jozo su bili siječeni rafalima i
ja sam im svojim ranjenim rukama zatvorio očio. Ubrzo su do nas stigli
moj brat i sin Ivan koji su me odvezli u brodsku bolnicu, a našega
Mirka pokopali u groblje na "Banicama" – s tugom u očima kazuje Martin.
Danas
je on invalid u obje ruke i sa suprugom Ivom živi kao izbjeglica u
jednoj privatnoj kući u Velikoj Gorici. Sve što se tada dogodilo,
posebice gubitak sina, za Ivu je bio veliki šok, a nekada stasita i
jaka žena, koja je imala 85, danas nema ni 60 kilograma.
–
Teško nam je, ali mislim da bi nam bilo lakše da smo tamo, da možemo
otići na Mirkov grob. Spreman sam, ako bude trebalo ići i na silu, jer
što ima draže od svog ognjišta. Znam da je sve porušeno, ali nije
bitno. Sigurno će mi biti teško vidjeti mjesto gdje sam ležao i gdje je
ubijen moj sina, ali me opet nešto vuče kući – završio je svoju
potresnu priču Martin.
{loadposition user18}
