Derventa – dde005
IME, IME OCA: xxxxxxx
GODINA ROĐENJA: Derventski Lug, opć. Derventa
MJESTO ROĐENJA:
PREBIVALIŠTE:
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO:
NACIONALNOST: Hrvatica
I S K A Z
U
Derventskom Lugu su ranije živjeli pretežno Hrvati a sada su u većini
Srbi, koji su se naselili iz obližnjih sela. Hrvata sada ima oko 20%.
Srbi su se rano počeli okupljati, vozili su vojne automobile i stalno
postavljali barikade. Mi nismo sudjelovali ni u kakvim akcijama, samo
smo išli na posao i s posla do zadnjeg dana. U vrijeme barikada nekada
smo noćili u Derventi kod brata, a nekad dolazili kući. Ja sam radila u
tvornici obuće, suprug je radio u otpadu, a sin privatno u brodskoj
ulici. jedno jutro smo otišli i ne možemo se vratiti kući. Ja sam
radila u tvornici obuće, suprug je radio u Otpadu, a sin privatno u
Brodskoj ulici. jedno jutro smo otišli i ne možemo se vratiti kući. ja
sam prešla preko mosta, i vidim, bilo je čuvara od ispaljenih metaka
(jedna tona); ja sam otišla kući, a oni su ostali. Uskoro se i muž
javlja da ne može doći, jer je blokiran most. Tada je poginula na mostu
u automobilu supruga Mile Lončara (10. travnja), a Mile Lončar je
ranjen kao i njegov sin. Tako sam ja ostala sama na jednoj strani a
suprug i sin na drugoj.
Par
puta su dolazili Srbi pretresati kuću, tražeći muža i sina. U
pretresima su sudjelovali domaći Srbi, susjedi, ali i meni nepoznati
ljudi u vojničkom odijelu. Dolazili su, tražili supruga i sina, tražili
oružje. Mi od oružja nismo imali ništa, ni praćke. Bili su 03. svibnja.
Dvojica poznatih iz komšiluka: Ćuk (Mali) tako su ga zvali, ne znam mu
ime, a drugi se zove Presnac. ne znam ni njemu ime. Bila su još dvojica
nepoznatih, valjda su Šešeljevci. Sve su pregledali. Taj dan su Srbi
pravili proboj ispod Babina Brda. u tome nisu uspjeli, a mnogi su im tu
izginuli. tada redom po Lugu počnu čistiti. xxxxxxxxxxxxxxxxxxx .
Tražili
su muža i sina i oružje, tražili su i radio-stanicu. ja kažem da o
njima ništa ne znam i ispričam sve kako je bilo. A za radio-stanicu ne
znam ni kako izgleda. A oni viču i prijete: "Lažeš" Ustašo, Zenge,
Hosovci!"
Pucali
su u telefon. Sa mnom je bila moja mama, stara žena od 78 godina. jako
se uplaćivala misleći da pucaju u mene. Kad nisu ništa našli, odu kod
xxxxxxx, mog komšije. On je srbin.. S njim su razgovarali. Odatle se
opet vrate, mene stave u automobil i odvezu me u Agiće u školu. Tu sam
našla komšije: Đorđa Radana, Popare, koje sam znala. Bilo je i onih
koje nisam znala, a bilo je i onih s bradama. Domaći su bili vani a
šešeljevci unutra i stalno su udarali. Uskoro su pokupili sve hrvate
redom iz Luga.
Preko
puta škole u Agićima gorjela je jedna kuća. Jedan šešeljevac meni psuje
mater i kaže: "Vidi što vaši rade", a ja velim: "To ne rade naši. Naši
ne bi palili svoje kuće. Ovo je hrvatska kuća a ne srpska. ja to znam
jer sam ovdje rođena". Šešeljevci su zatim otišli i zaklali troje
Dolibašića u kući: Anto, žena pera i sin Marinko Dolibašić. Sinu je oko
20 god. i imao je padavicu. Anto je mogao imati oko 50 god. a žena mu
koju godinu manje. Tu su kuću zapalili. Uto su doveli moju komšinicu da
rukama čisti klozet. Bilo je sedam vanjskih klozeta. Dok je on to
čistio rukama, udarali su ga čizmama u leđa. kao što sam rekla sve su
hrvate redom pokupili i dovezli u Agiće u školu. Tu su nas stalno
udarali. meni su cigaretom pržili ruku, razbili su mi glavu, lice mi je
bilo plavo više od mjesec i po dana, na nogama imam ožiljke od noža,
masnice po leđima. Kad sam došla u Kalenderovce nitko me nije mogao
prepoznati.
Drago
Galić je morao ići u hrvatske kuće pred srbima kada su hrvate odvozili
u Agiće. Tako su došli do Lončarević kuća. U kući Miroslava i Ante
Lončara sjedio je i njihov rođak Zoran Lončar. Njemu su naredili da ide
s njima da prenesu njegovu kuću. Kad je on izašao iz kamiona, i pošao u
svoju kuću, ubili su ga s leđa iz puške. Nije ni ušao u kuću. Rekli su
da ima radio-stanicu. Iz Agića su nas odvezli u kalenderovce. Smjestili
su nas u jednu prostoriju s velikim zidom kao vrata od garaže, a plohe
su od stakla. Kad četnici dođu , urliču i prijete. Ulete unutra, i na
koga nalete taj dobije batina. Jedan je tako uletio i s vrata Rešadu
Babahmetoviću izbio zub. Takvih je sitnica bilo mnogo. Udarali su čime
god stignu.
Jednom
Štecu, koji je radio u banci u Derventi, bio je invalid, psovao je
majku profesor Dušan Jovanović. On je radio u srednjoj školi u
Derventi. prijetio je ovom invalidu da će mu odrezati uho. Ja u
kalenderovcima nisam dobila batina. Tu smo ostali 22 dana. hranu smo
dobivali dva puta i nije bilo jako loše. U Vijaki sam ostala 23 dana.
odveli su me 03. svibnja a vratili 25. lipnja. Tu su nemilice tukli
muškarce. Tog Šteca su tukli njegovom štakom. i na njemu su je prebili.
U pola noći nas natjeravaju da pjevamo pjesme. Stalno nas bude i ne
daju spavati. kad četnici na linije pogriješe, dođu tu u pritvor. Koga
od naših naume udarati, ubace ga njima u prostoriju. I njih 10, 15
iživljava se na jednom čovjeku. Mi žene smo prale suđe i sve to čujemo
i vidimo. Jadnog su Tabakovića izveli i tako udarali, pa smo mislili
da uopće neće ostati živ. Sutradan kad smo imali šetnju, njega su
izveli i naši ga nose, jer ne može ići, ne može se maknuti. Isto su
tako udarali i Ivicu Zirduma. On je visok, snažan. Dvojica ga udaraju.
I
kad ga nisu mogli srušiti naredili su mu da legne i nastavili su ga
udarati. Ivica Zirdum je iz Omeragića. Oženjen je i ima udate kćerke.
Milan Vuković bio je njegov prijatelj. On ga nije tukao, ali kad vidi
da će doći četnici on se izgubi. On je naš komšija, i mi smo ga
poznavali. Po zanimanju je iseljenik u Derventskom SUP-u. prešao je na
njihovu stranu i došao je u Prnjavor.
S njima je došao i Novak
Nović. Zirdumov zet i kćerka živjeli su prije rata u banja Luci. Zet je
bio vojno lice, ali nije mogau puncu ništa pomoći, iako je jednom
došao. Veli on puncu: "Punac, izvini, ali ja ti ništa ne mogu pomoći".
Kćerka nij dolazila obići svoga oca, a on nije htio primiti neke stvari
koje mu je sestra poslala. xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx Sva je moja krivica u
tom što sam ja Hrvatica".
U
Vijaki kod Prnjavora utjerali su nas u jednu samicu. Ustvari, to je nio
neki magacin. Željezna vrata, visoko otprilike 5 metara, a prozora
nigdje. Zgrada je zidana elementima, naslanjala se prostorija sa
svinjama i kokošima. U potkrovlju gnijezda su štakori i miševi, te
razne ptice. Svijetla nije bilo, jednako se vidi i danju i noću, prava
tamnica. U toj prostoriji živjeli smo 10 dana, i dnevno smo izlazili u
šetnju po 1 sat. U početku smo dobivali kako-tako hranu. kasnije je
bivalo sve lošije. Bilo je dana da nismo ništa dobili, davali su na 70
ljudi po kg i po kruha i 3l vode. I to su čuvali za one koji dobiju
batine da ih mogu zaliti i svijesti povratiti. Mi žene donosili smo
kradom vodu po povratku s pranja suđa u kojekakvim konzervama, dok
nismo otišle u samicu. Sve muškarce držali su u jednoj prostoriji, a
vrućina, nemaju vode, ne daju im se oprati, isprebijani.
Jednog
dana popodne dođe jedan četnik i pita nas: "Jeste li vi kršteni?", mi
slegle ramenima i šutimo. On veli da će doći ujutro i krstiti nas.
Ujutro u 8:00 sati ide on s palicom i veli: "Evo, došao sam da vas
krstim". Mi jadne sjedimo na onim paletama poredane jedna do druge. On
prođe prvo od babe Ljubičić, stara bolesna, otekla. Nju prvo udari
palicom i kaže hajde krsti se. I tako sve redom. Poslije toga nas tjera
da pjevamo "Od Topole pa do Crne Gore, sve su straže generala Draže".
Mi pjevamo, a on ode prijeteći da ne smijemo ušutiti, jer će on slušati
i doći opet krstiti. I šta ćeš mi pjevamo. Muškarcima su znali doći u
pola noći i u svako doba i tjeraju ih da pjevaju.
Srpskih
vojnika i naoružanja bilo je u Prnjavoru mnogo. Avioni stalno kruže.
kad je trebao biti napad na Derventu, kamioni su vozili dan i noć. Ja
sam došla iz logora 25. lipnja a ti su kamioni od 15.06. do 20.06.
Vozili su ljudstvo, jedne za Derventu druge za Doboj. Mi smo brojali
kamione. Ne možeš iz izbrojati. brojali smo do 150 kamiona, koji su
išli jedan za drugim. Nama su 3,4 puta obećali da ćemo ići na razmjenu,
a onda kažu: "Vaši vas neće. Neće vas nitko. Nitko vas ne traži". Onda
viču da nam je poginuo muž, sin.Jednom perući suđe, čujem gdje na
televizoru govore da je ubijeno 9 "ustaša" u Derventi. kad sam došla u
razmjenu saznam da je među onih 9 bio moj otac i brat.
U
kući gdje su ubijeni bilo ih je 10. Moj sin je jedini ostao živ.
Poginuli su xx xx .1992. god. u bratovoj kući u Derventi. Poginuo je
moj otac xxxxxxxxx, brat xxxxxxx, dvojica braće xxxxxxx, sinovi
xxxxxxxx), xxxxxx, jedan musliman. Granata je pogodila kućću mojega
brata xxxxxxx. Svi su poginuli osim mog sina xxxxxxxx , kojega su
poslali u podrum da donese stolicu. I to ga je spasilo.
Dok
smo bili u kalenderovcima, dolazio je Međunarodni crveni križ iz
Ženeve. U kalenderovcima smo bili između 05.05. i 25.05. U ekipi su
bila četiri člana. Zanimala su ih naša imena i prezimena, i kako se s
nama postupa. Obećali su objaviti tako da i naše obitelji saznaju za
nas. Kad je ekipa Crvenog križa, a ja sam vam drugi, i za pola sata ću
doći i sve vas poklati". Čuvari su se s njime gombali i otjerali ga.
Ove ljude iz Crvenog križa je interesirale moje opekotine i rane. Ja
sam bila tada sva plava. Bilo me je strah i nisam smjela ni govoriti.
Na sve sam mogućnosti tada mislila. Od srba i vojnika nije bio nitko
prisutan, jer su im oni iz Crvenog križa rekli da izađu budući da su
htjeli s nama razgovarati bez njihove prisutnosti. S nama su ostali u
razgovoru otprilike jedan sat. Dali su nam kartone da ispunimo.
XXXXXXX.1992.
god., ujutro, rano otišla sam donijeti vode. To je bio blagdan svetog
Ive Krstitelja. Mi smo se zavjetovali i postili i molili cijeli dan
uoči svetog Ive. Ja ujutro oko 5:30 sati idem donijeti vode (mi smo
žene mogle imati vodu). I ide čovjek, kojeg nisam poznavala. Veli on
meni: "Jesi li ti kata?", "Nisam, velim". "Kako se zoveš", "Zovem se
XXXX", "Ideš sutra na razmjenu", veli on, a ja gledam u njega i ne mogu
vjerovati. "Jest, jest, ideš na razmjenu". Ja zahvaljujem Bogu i idem
po vodu. kad sam se vratila ne smijem ništa rećći, da se moje društvo
uzalud ne razveseli, jer i ja se nadam i ne nadam. Samo sam u
povjerenju rekla XXXXXXXX. To je bilo XX lipnja ujutro, a popodne
dolazi moj komššija XXXXXX i zove me da iziđem van. Kad sam izašla on
mi kaže: "XXXXX, sutra je razmjena, ja sam tebe stavio na spisak".
"Hvala
ti XXXXX ako si me stavio, a jutros mi je rekao čovjek da me traže i da
sam treća po redu na spisku za razmjenu". Ja sam njega molila da dovede
i moju mamu koja je ostala kod kuće, u Derventskom Lugu, da i ona ide
na razmjenu. On veli da nema teorije da bi on to mogao urediti. Nakon
dva dana i nju su doveli na Dragalić na razmjenu, ali su je vratili
kući. Ja sam ponovno tražila. Tri puta su obećavali i četvrti put su je
doveli. Mama priča da se vojska uselila u našu kuću. Ona je gledala
sve: kako su nosili, pljačkali. Tukli su je, šamarali. Ukrali su mojih
450 DM, zlato i nakit. Imali smo centralno grijanje na naftu. Uzeli su
kamp-kućicu koju smo imali. Kad smo odlazili pozdravili smo se sa onima
koji su ostali, i pitali se da li ćemo se ikad više vidjeti.
Na
Vijaki ubijen je Ahmet Bundavica, i njegova dva sina. Ahmet je tu
prenoćio kad su doveli njega, ženu i brata. Ujutro se žena interesirala
za njega. Ubili su ga u prostoriji na Vijaki batinama. Ahmet je iz
Turskih Lužana. Iz Bišnje su doveli Marka barišića i njegovu majku i
sestru. Majku su ubrzo pustili a sestru su Miroslav Bojanić i Tihomir
Stojčić odveli u neku vikendicu. Poslije smo čuli da su je tamo
silovali. XXXX je zamolio XXXXX koji ju je tražio i našao u vikendici.
Ona je preživjela i nije dovedena u naše društvo. Što je s njom poslije
bilo, ne znam. I XXXXX je bio sav izubijan. Kad su neki Srbi poginuli
na Debeloj obali, XXXXXXX stric je te četnike prebacio do njihove
rodbine, pa su oni zauzvrat pustili XXXXXXXXX u razmjenu.
Ovu Izjavu dajem XXXXXXXXX.
Potpisom
svake stranice ove izjave, njen davalac XXXXXX i zapisničar XXXX
potvrđuje njenu autentičnost, da je Izjava dana bez ikakve prisile, kao
i to da zapisano odgovara danoj izjavi.
XXXXXXX, 18. prosinca 1992.
