Srpski zločini u BIH

Derventa – dde001


PREZIME:                                                                   xxxxxx
IME, IME OCA:                                                          xxxxxx    
GODINA ROĐENJA:                                     1924.
MJESTO ROĐENJA:                                      Zelenikama, općina Derventa
PREBIVALIŠTE:                                                         Zelenike
PRIVREMENI BORAVAK:                           
STRUČNA SPREMA:                                    
ZANIMANJE:                                    
BRAČNO STANJE:                                               
DRŽAVLJANSTVO:                                      
NACIONALNOST:                                                    Hrvatica

Dajem sljedeći
I S K A Z
Moje selo Zelenika udaljeno je od Dervente oko 8 km. To je hrvatsko
selo. Samo u jednoj kući su živjeli Srbi, Marko Marković (1921.) i oni
su jedini ostali u selu nakon što su svi Hrvati protjerani. Oko mog
sela su ostala hrvatska sela Šušnjari, Poljari, Bođinci, a prema
Derventi Živnice, Baščari, Bijelo Brdo, prema Slavoniji selo Poljane, a
prema Plehani selo Mordan, Kovačevci, Vrhovi, Brezici.
Četnici
su u proljeće u trećem mjesecu 1992. god. počeli granatirati Derventu i
okolna hrvatska sela iz pravca srpskih sela Kostrša i Osinja. Četnici
su na izlazima iz svojih sela postavljali barikade. xxxxxxxx
Granatiranje je iz dana u dan postajalo sve žešće pa su se uglavnom
žene i djeca povukli iz sela, a ostali su većinom muškarci.
Ja
sam otišla u Zagreb i tamo ostala 6 tjedana. Došla sam pred Uskrs.
Nakon 6 tjedana u Zagrebu saznala sam da se situacija u mom selu malo
utišala i vratila sam se u selo sredinom petog mjeseca 1992. god.
Međutim, situacija je bila ista kao prije. Ali nisam imala drugog
izbora, nisasm htjela ostaviti kuću i blago, nije se imao tko brinuti
osim mene. Četnici su svaki dan osobito noću granatirali moje i oklna
sela.
Mi smo se
sakupljali po nekoliko obitelji u podrumima. Ja sam bila s još 20 žena
i djece u kući xxxxxxxxxx. Po danu smo uglavnom bili u kućama, a noću
smo se skrivali u skloništima. Jednog dana u tom razdoblju u polju je
poginuo od granate Ante Bubalo (1920.) i isti dan i Kata Ljubičić
(1943.), poginula je ispred vrata svoga podruma, poginula je od
granate. Poginuo je i Ante Juralčić (1940.) sin Joze Juralčića iz
Živinica.
Sahranili
su Antu Bubala na groblje u Zelenikama, a Katu Ljubičić i Antu
Juralčića na polju u selu Rabić. Sve se njih moralo pokopavati samo
noću zbog opasnosti od četnika. Tako smo mjesec dana do sredine lipnja
1992. živjeli neprekidno pod granatama u strahu iz dana u dan. Pošto je
situacija postala sve gora a i ja sam se razbolila, odlučila sam
napustiti selo. Krenula sam pješice u susjedno selo Polje i hodala oko
1 sat.
U tom selu
je bila jedna farma u koju su nam rekli da možemo dovesti stoku, ako
netko odlazi iz sela da ćemo za to dobiti nešto novaca. Tog dana je
bilo sa mnom tamo 5 žena. Ja nisam vodila svoju stoku tamo, nisu ni
one. One su nastavile put prema Slavonskom Brodu. Odjednom začujemo
buku aviona. Mi smo bile kod "Silosa" za žito kad su avioni prelijetali
oko Bijelog brda, preletjeli iznad silosa i krenuli prema Derventi i
tamo izbacili nekoliko bombi.
Uplašili
smo se da će četnici bacati granate i po silosu pa smo se sklonili u
šumu iza silosa. Sa mnom su bile Pxxxxxx (1940.), xxxxxxx (1936.) i
jedna žena xxxx (ne znam prezime), xxxxx (ima troje djece) i još neke
žene. Tu smo ostali neko vrijeme, ne dugo, avioni su još kružili oko
silosa, ali nisu pucali u njega. Nakon oko pola sata avioni su nestali,
a mi smo krenuli putem za Slavonski Brod.
Tu
smo srele xxxxxxxx (otac četvoro djece). On nas je poveo 3 žene, a 2 su
ostale. xxxxxx i xxxx su ostale, a one su došle kasnije. Išli smo prema
Bosanskom Brodu. Tu smo izašli i krenuli pješice za Slavonski Brod oko
pola sata. Bilo je popodne oko 14:30 sati. Tada smo otišli na
željeznički kolodvor čekati vlak za Zagreb. Pošli smo i sjeli u
čekaonu.
Kad
odjednom čujem zvuk aviona koji je letio iznad nas i odjednom čujem
strašnu buku. Popucala su sva stakla na prozorima, sve se srušilo.
Staklo se rasulo svuda oko nas. Na kolodvoru je tada bila velika gužva
i ljudi su stali bježati na sve strane. Ubrzo su se svi rastrčali,
nestali su svi. To je bila strahovita detonacija. Smračilo mi se pred
očima, crni dim se proširio posvuda i gušio me je dim baruta.
Tada
je poginulo dvoje ljudi koji su bili u neposrednoj blizini (muškarac i
žena). Tu u čekaonici gdje sam ja bila nije bilo mrtvih ni ranjenih.
Vidjela sam da svi ljudi trče u istom pravcu. Jedan me čovjek primio za
ruku i vodio prema skloništu. Bila sam sva izvan sebe. Nisam znala za
sebe, ni gdje sam ni kuda idem.
U
skloništu koje je bilo tu u blizni ostali smo oko pola sata, to je kao
nekakav podvožnjak. Bila je strašna gužva, ljudi su se naguravali, bilo
ih je dosta po stepenicama. Neki su tada rekli da je pala ne znam točno
jedna ili dvije "krmače". Plakala sam, nikako od straha, i ostali ljudi
su bili uplašeni, kao da nisu shvaćali ni ono što se dogodilo. Nakon
pola sata krenuli smo vlakom za Zagreb.
Kada
sam došla u Zagreb, dva dana nakon moga dolaska čujem da je "pala"
Derventa, a tu sam se u Zagrebu srela sa xxxxxxxxxxx koji je ostao u
selu još jedan dan iza mene.
xxxxxxxxxxx.
Potpisujem autentičnost ovog iskaza.
 
U Zagrebu, 09. studenog 1993.

{loadposition user18} 

Još sličnih članaka

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back to top button