DA LI JE IVICA GRGIĆ DOISTA MORAO UMRIJETI?
Hrvatski su branitelji počeli umirati puno prije nego je Ivica Grgić odlučio da više nema radi čega živjeti, pa su ga napunili mecima o čijem broju još uvijek ne žele davati izjave. Prema neslužbenim podacima, na njega je ispaljeno više od petanest metaka. I za to postoji ogromno opravdanje, poput samoobrane ili sprječavanja ogromne štete i gubitka ljudskih života. I to nitko ne može poreći.
Ali nisu specijalci ti koji su ubili Ivicu Grgića, iako je preminuo od metaka koje su oni ispalili.
Pitanje koje bi se trebalo postaviti je slijedeće: Koliko je Grgić na današnji dan uopće još bio živ, a što je sve godinama i godinama umiralo u njemu, kao što svakoga dana umire u ponekom od nas?
Niti jedan istinski hrvatski branitelj, koji je u rat otišao dragovoljno i čista srca, nije razmišljao o tome kakvu će korist i kakve beneficije iznijeti iz tog rata, ukoliko uspije preživjeti. Izgledi za pobjedu protiv onako nadmoćnog neprijatelja bili su minimalni i svatko je jako dobro znao kolike su mu šanse da se vrati doma. Išlo se samo i isključivo srcem. I tim istim, herojskim srcima, kao i svojim herojskim djelima, hrvatski su branitelji uspjeli obraniti zemlju. Da nije bilo srca, ne bi bilo ničega. A ponajmanje Hrvatske.
Ali su ta srca izgleda prejako tukla za zemlju koju su stvorili uz toliko odricanja i uz toliko prolivene krvi. I svaki otkucaj je podsjećao one koji su bili protiv slobodne Hrvatske, ili su kukavički čučali u podrumima dok su drugi ginuli, da postoje i oni koji su bili spremni u svakom trenutku dati svoj život za svoja uvjerenja i za svoju zemlju.
Pa je taj zvuk trebalo utišati.
Počelo je sa tzv „depolitizacijom“ vojske i policije, koju je predvodio drug Mesić. I njegovom čuvenom sječom generala. Malo po malo, stvorila se klima u kojoj su hrvatski branitelji udaljavani sa svojih radnih mjesta, iako su bili u najboljim godinama i mogli su još puno toga dati. Koliko ih je samo otišlo u prisilne mirovine, umjesto da ih se ostavilo da rade jer su još puno toga mogli dati svojoj zemlji. Izgleda je odlučeno da oni koji su zemlju stvorili nisu dovoljno dobri da ju čuvaju u miru. A da ironija bude veća, posvuda su izgmizali iz rupa baš oni, koji nikada nisu imali ni srca, ni hrabrosti a ni časti, kako bi preuzeli vodstvo i brigu o očuvanju samostalne Hrvatske. Oni, koji ju nisu imali hrabrosti stvarati, trebali bi kao imati hrabrosti da ju brane? Postoji li veći paradoks?
I tako se samo nastavljalo. U medijima se stvaralo anti-braniteljsko raspoloženje. Kada si tražio posao, najsigurnije je bilo prešutjeti da si branitelj, ukoliko si taj posao želio. Branitelji su postali ljudi drugog reda, tamo neki prolupali ludjaci koji samo rade nered i predstavljaju opasnost po sve i svakoga. O braniteljskim se mirovinama priča i priča godinama, ali se ne priča nigdje koliki je branitelji uopće nisu htjeli, nego su silom izbačeni sa svojih radnih mjesta, kako bi ih se marginiziralo i pustilo da padnu u zaborav, da se propiju, polude ili dignu ruku na sebe.
Sve je to radjeno planski, jer su slobodni i zdravi branitelji najveća opasnost i najveća prepreka ulasku Hrvatske u neke nove integracije balkanskog tipa. Pa zato ne smiju biti ni slobodni, ni zdravi. A što ih više digne ruku na sebe, to bolje. Jer, teško da će netko tko je stvarao zemlju mirno gledati kako ju netko drugi rasprodaje i pripaja nečemu protiv čega se borio.
Nešto osuditi i pozatvarati, nešto ostaviti bez posla u nadi da će se ubiti, a sve skupa jednostavno sustavno toliko ponižavati dok ne polude.
Hrvatski se branitelji ubijaju već godinama i godinama. Planski i promišljeno.
A Ivica Grgić samo je još jedan u moru onih koji više nisu mogli živjeti na takav način, sami sa sobom.
Laka mu hrvatska zemlja za koju se borio.
Diana Majhen
