Burn in hell!
Vijest kako je hrvatski branitelj Veljko Marić osudjen na 12 godina zatvora u Srbiji nikog pametnog nije iznenadila, iako nada umire posljednja. Pa što smo drugo od četnika i mogli očekivati? Svakog tko je branio Hrvatsku od njihovih koljačkih hordi osudili bi na isto, ili više, samo da ga se dokopaju. To je činjenica, toga smo uglavnom svi svjesni i ne predstavlja ništa novo.
No, druga strana medalje je i te kako alarmantna i na nju se mora reagirati. A ta druga strana medalje nekako se čini savršeno proporcionalna onoj prvoj. Riječ je o postupcima Vlade koja se naziva hrvatskom, precednika koji se naziva hrvatskim, kao i crvene oporbe koja se isto tako naziva.
Jučer je, prema mojim informacijama, ministar Bošnjaković na sastanku sa predstavnicima udruga izjavio kako su uspjeli da se Marić premjesti u drugu ćeliju i kako je hrvatska Vlada učinila sve što je mogla. Za nevjerovati!
Što je još gore, nisam čula kako je netko ustao protiv toga, ako sam u krivu, neka me netko ispravi.
Potrebno je pod hitno uputiti zahtjev Vladi, opoziciji i precedniku kojim bi tražili kako više ništa ne čine za nas. Od kako se ‘zauzimaju’ za nas, broj utamničenih branitelja povećava se iz dana u dan, kao i broj optužnica, što gotovih, što u pripremi.
Haaški istražitelji nisu prestali hodočastiti Hrvatskom, što bez blagoslova navedenih nikako ne bi mogli. Evo je sada na potezu Zapadna Slavonija te ispitivanje 81. Gardijske bojne, Kumova i ostalih. Sve se to od javnosti taji. Kao što se računa kako narod nije dobro shvatio ono kako će se od Haaga preuzimati dokazi i isti upotrebljavati u procesima našim braniteljima koji će se voditi ovdje, u Hrvatskoj.
A optužnice koje je Srbija podigla protiv 40 hrvatskih branitelja vjerojatno nikada ne bi ni ugledale svjetlo dana, da Vekić nije sazvao konferenciju za tisak u kojoj je to obznanio.
Na udaru su, naravno, hrvatski dragovoljci. Oni, koji su prvi i dragovoljno uzeli puške u ruke i stali u obranu Hrvatske. Zato, što je to ono najbolje što Hrvatska ima. To su ljudi, koji nisu čekali nikakav mobilizacijski poziv pa da se odazovu, nego su vodjeni ljubavlju prema svojoj Domovini i svom narodu, samoinicijativno stali u obranu iste. Budimo realni, koliko je devedesete doista bilo dragovoljaca? Sigurno manje od 50 000. Kao realna brojka u većini slučajeva uzima se brojka od cca 35 000. Uvijek mi je na pameti izjava našeg prijatelja Damira Markuša-Kutine, koji je izgovorio sada već legendarnu rečenicu: ‘Ni devedesetih nije bila neka gužva’.
I doista, nije.
Dobar dio tih naših dragovoljaca nikada se nije vratio iz rata. Neki su se vratili potpuno psihički uništeni, neki kao teški invalidi. Za nekima se još traga. Veliki broj je digao ruku na sebe, jer više nije mogao gledati u što im se država pretvorila. A dio je pozatvaran.
Sada se očito pristupa završnoj fazi, a to je ‘čistka’ onih koji su, na nesreću vladajućih, još uvijek živi, zdravi i ne žele šutjeti.
Kako bi se ovaj perverzni naum mogao ostvariti, potrebno je skloniti sve one koji se tome protive. A savršeno je logično za pretpostaviti, kako su najopasniji upravo oni, koji su prvi ustali protiv tog ‘bratstva i jedinstva’ koje je godinama tlačilo hrvatski narod.
Mi svakih par desetljeća izgubimo najvrjednije ljude, najveće hrvatske patriote. Slučajnost? Nisam baš sklona povjerovati u to. To mu više dodje kao selekcija kako u našoj zemlji ne bi ostalo previše onih kojima je do Hrvatske doista stalo. Jugoslaveni, podrumaši, četnici, sve to mirno živi u Hrvatskoj. Samo hrvatski domoljubi ne.
A što rade oni koji obnašaju vlast u Hrvatskoj?
Kada uspiju proviriti iz stražnjica EU moćnika, ljubakaju se sa Srbijom ili šetaju Tadića Ovčarom. Ni na pamet im ne pada odgovoriti Srbiji istom mjerom, a i te kako se može. Bar je naša zemlja prepuna četnika koji njome slobodno šeću, uglavnom zahvaljujući aboliciji.
Nikakav problem ne bi bio preimenovati optužnice tim četnicima iz oružane pobune u ratne zločine, jer su doista i činili ratne zločine, za što postoje dokazi. Ne može se?
Ma i te kako se može. Bar se može kada su u pitanju hrvatski branitelji. Prisjetimo se što su uradili pripadniku Tigrova Dejanu Miliću, te kako su mu prekvalificirali optužnicu kako bi mu mogli ponovno suditi. A sigurno on nije jedini. Pa, ako se može hrvatskim braniteljima, onda se valjda može i četnicima. I za promjenu, napuniti hrvatske zatvore tim aboliranim, tako da hrvatski branitelji mogu bar malo odahnuti izmedju hapšenja.
E, ali za tako nešto, potrebno je imati hrvatsku Vladu, koja brine o Hrvatima, koja shvaća kako je tu da bi radila za dobrobit Hrvata, a ne EU ili četnika. Mi tako nešto nemamo. Mi imamo prodavače magle koji na žalost tu maglu uspješno već godinama prodaju hrvatskom narodu, dok mu istovremeno zabijaju nož u ledja.
A moj jadni narod nikako ne može shvatiti kako hodanje s nožem u ledjima nije nešto normalno, nešto što se mora, nego kako bi se svaki zdrav i normalan čovjek gledao tog noža što prije riješiti kako bi mogao ozdraviti.
I tako, ne bih se nikako složila s Bošnjakovićem kako je hrvatska Vlada učinila sve što je mogla.
Postoji nešto što zaista možete učiniti za nas:
Gonite se, bando prodana, izdajnička i pokvarena, primite se pod ruke i otplovite ili u Srbiju ili u EU. Ostavite nam našu zemlju za koju niste vi ratovali, niste vi ginuli i za koju vas i nije briga. Nemojte zaboraviti sa sobom povesti i kvazi-opoziciju te sve vaše poslušnike, koji su nekada bili ljudi, a danas samo lutke na vašem koncu.
Ostavite nam našu Hrvatsku, oslobodjenu od lopova, izdajnika i prodanih duša.
Za takvu se Hrvatsku umiralo, za Hrvatsku bez vas.
Koliko ćemo puta morati umrijeti kako bi takvu Hrvatsku dobili?
Diana Majhen
