Srpski zločini u BIH

Bratunac – br005

PREZIME:                                                       xxxxxx
IME, IME OCA:                                              xxxxxx
GODINA ROĐENJA:                         1955.
MJESTO ROĐENJA:                                      Bratunac
PREBIVALIŠTE:                                            
PRIVREMENI BORAVAK:                           
STRUČNA SPREMA:                        
ZANIMANJE:                                                
BRAČNO STANJE:                                       
DRŽAVLJANSTVO:                                       BiH
NACIONALNOST:                                        Musliman

Dajem slijedeći:
 
I S K A Z
Dana,
08.07.1992. godine kada je sve počelo ranjen sam od snajpera i ne
mogavši više biti u svom selu ja i još osam ljudi otišli smo do sela
Zalušja gdje smo se skrivali kod nama nepoznatih ljudi. Dva dana,
10.07.1992. godine domaći Srbi koji su se nalazili u okolini i
srbočetničke snage iz Srbije opkolili su to selo i to nas osam poginula
su četiri čovjeka, a nas četvoricu su uhapsili. Prilikom hapšenja su
nas tukli bilo ih je sedmorica  na čelu sa Rakić batom i nekim tzv.
“kapetanom” koga nisam poznavao. Uz tuču su nas sproveli do zatvora u
Bratuncu gdje smo proveli 33 dana. Bili smo smješteni u jednoj sobi 3×3
nas oko 19 zajedno, muškarci i žene. Tu su nas ispitivali. Prilikom
ispitivanja, tukli su nas, meni su čupali nokte i udarali nas čekićem
po rukama i po tijelu. Pred nama svima u sobi silovali su tri žene i
nas tukli. To su radili tzv. četnici Vukovarci uz pomoć mještanke
Žirke. Glavni je bio, ja mu znam samo ime, neki Igor. Svaki dan su nas
tukli. Vode smo imali samo za piće, a hrana u dva dana jednom i to
kriška kruha sa džemom. Nakon 33 dana došli su po nas tamo neće pa ćemo
zbog toga u Šećkoviće na “likvidaciju”. kasa smo došli u Šećkoviće tu
su nas ponovo tukli, djevojke i žene izvodili i silovali. Tu smo
proveli sedam dana bez hrane. Iz Šekovića su nas sproveli do zatvora
Ugljenik u Bijeljini. Tu su nas držali pet dana, svakodnevno su nas
vozili uokolo u nekim autima, zatvorene u neki lim gladne i žedne.
Nakon pet dana odveli su nas u Batkoviće kraj Bijeljine žene su odvezli
u nepoznatom pravcu. Kada smo došli u Batkoviće, odmah je počelo
batinjanje od batine su u početku umrlo 20 ljudi. Bili smo smješteni u
hangare u jednom hangaru je bilo 1.670 ljudi. Svakodnevno su nas tukli
pred svima. Išli smo svaki dan raditi na poljoprivredi pred batinama,
za vrijeme dok smo radili morlai smo pjevati četničke pjesme. Hrana je
bila slaba – jedna šnita kruha dnevno. Tako je bilo do dolaska
međunarodnog crvenog križa i do otkrivanja logora. I poslije toga bilo
je tuče i maltretiranja ali malo manje. 17.01.1993. god došao je B.
Kušnar i izbacio nas je iz logora. Nismo znali kada su nas prozivali
kuda idemo tek kada smo prešli na hrvatsku stranu znao sam da sam
slobodan.

{loadposition user18} 

Još sličnih članaka

Odgovori

Back to top button