Srpski zločini u BIH
Bratunac – br004
PREZIME: xxxxxx
IME, IME OCA: xxxxxx
GODINA ROĐENJA: 1955.
MJESTO ROĐENJA: Bratunac, općina Bratunac, BiH
PREBIVALIŠTE: Bratunac, BiH
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
ZAPOSLENJE:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO: Republika Bosna i Hercegovina
NACIONALNOST: Musliman
IME, IME OCA: xxxxxx
GODINA ROĐENJA: 1955.
MJESTO ROĐENJA: Bratunac, općina Bratunac, BiH
PREBIVALIŠTE: Bratunac, BiH
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
ZAPOSLENJE:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO: Republika Bosna i Hercegovina
NACIONALNOST: Musliman
Dajem sljedeći
I S K A Z
Početkom
aprila 1992. godine SUP u Bratuncu podijeljen je na inicijativu
takozvanog srpskog MUP-a. Desetak dana bilo je zabranjeno kretanje
Ulicom "25. maj", gdje je bio smješten taj srpski MUP. Naređeno je
nesrpskom stanovništvu da preda oružje. Srpska milicija i naše komšije
Srbi tvrdili su da nam se neće ništa desiti, da oni samo žele da nas
zaštite. 10. aprila 1992. godine, u takozvani srpski MUP u Bratuncu
stigli su iz Novog Sada transporteri puni oružja. Štab takozvane srpske
TO nalazio se u Hotelu "Fontana". Komšije Srbi nisu htjeli da drže
zajedničke, mješovite straže s ostalima još od noći između 1. i 2.
aprila, 1992. godine. Moj prvi komšija, Jovo Novaković, ubjeđivao me da
ja i moja porodica i komšije ne treba da se bojimo i bježimo, da je on
odbio da primi oružje koje mu je nudio SDS. Međutim, u subotu, 9. maja,
1992. godine, uveče, cijela Jovina porodica (on, sin i žena) obukla je
vojne SMP uniforme. Vidio sam da imaju i oružje. U nedjelju, 10. maja
1992. godine, zapucalo se po Bratuncu sa svih strana. Komšije Srbi
opkolili su pola Bratunca. Pojačanje im je došlo iz Milića i iz
Ljubovije. Bili su maskirani (pletene kape i čarape na glavi). Nosili
su četničke kokarde. Ovi maskirani pitali su me ispred moje kuće imam
li oružje. Predao sam im pištolj i dozvolu. Onda mi je Ćirković rekao
da svi trebamo ići na igralište da damo izjave. Tamo se već nalazilo
šest do sedam hiljada civila. Rekli su nam (ovi maskirani) da ćemo svi
biti prebačeni u napuštene srpske kuće u Kladnju, a da će Srbi koji su
otišli iz Kladnja doći u naše kuće u Bratunac. Oko 18:00 sati naredili
su nam da povadimo sve iz džepova i ostavimo na jednu gomilu. Petorica
– šestorica kupili su novac i nakit u putne torbe. Meni je prišao jedan
od njih (također maskiran) i pitao gdje su mi marke: "Priznaj gdje su
ti marke, nemoj da te vodim u salu pa da vidiš kako Srbi tuku!" Ja
devize nisam imao. Rekli su nam da izađemo svi u igrališta. Na kapiji
su odvajali muškarce od petnaest do pedeset godina starosti na jednu, a
žene, djecu i starce na drugu stranu. Miroslav Deronjić, predjednik
SDS-a, prošao je pored nas zarobljenika. Efendija Mustafa Mujkanović
pitao ga je šta će biti s nama. Deronjić je odgovorio: "Nemoj me ništa
pitat’! Neće vam ništa bit’! Idete svi za razmjenu." Žene i djecu su
odvezli negdje u kamionima. Nas su sproveli glavnom ulicom prema
Osnovnoj školi "Vuk Karadžić". Još uvijek nismo znali o čemu se radi,
zbog čega oni sve to čine. Onda smo u sali te OŠ vidjeli dvadesetak
pretučenih ljudi. Bilo je među njima i mrtvih. Umrlih od batinjanja.
Ovi ostali su bili izobličeni od batina. Nismo ih mogli sve ni
prepoznati. Ja sam među njima prepoznao braću Husić (Nedžib i Hašim),
Ibrahimović Hasana, i Karamujić Ibrahima. Ove pretučene i mrtve bacali
su u jedan dio sale. Nas 500 ili 600 ugurali su unutra. One koji nisu
mogli da stanu unutra, pobili su automatskim puškama ispred sale. Onda
su ušli "Vukovarci": neki Bane, Mrki, Makedonac, Zoka Makedonac; ukupno
njih desetak. Počeli su nas tući metalnim cijevima, drškama sjekira i
motika, kundacima. Tukli su sve redom. Ljudi su se sabijali u ćošak.
Tako su ugušena devetorica. Tukli su nas cijelu noć. Bilo je užasno
vruće. Oni su donosili sebi piće, posipali su se pivom i pili. Fejzo
Raškalj, pekar, pravio je hljeb za srpsku TO u "Fontani". Njega su tu
pred nama natjerali da napiše račun za taj hljeb, a onda da ga pojede.
On je to učinio. Tukli su ga neprestano. Ubili su ga u utorak, 12.
maja, tu u sali, a onda su doveli njegovog brata da vidi kako su ubili
Fejzu i kako će i njega tako ubiti. Naše komšije obukli su uniforme i
čuvali stražu ispred sale dok su nas ovi tukli i ubijali. Znam da je
stražu čuvao Živanović Bubo, moj komšija, i Nikola, konobar. Psovali su
nam tursku i muslimansku majku i Aliju. U ponedjeljak, 11. maja, 1992.
godine počeli su nas prozivati po nekakvim spiskovima. Prozvan je Izet
Ahmić, predsjednik MBO, zatim Safet Delić i Hasan Ibrahimović. Njih
trojicu su tukli, tjerali ih da iznose mrtve na kombi (novi
zerobljenici iz okolnih sela su stalno pristizali), da čiste parket od
krvi. U srijedu, 13. maja, ubili su Izeta i Hasana. Safet se spasio
tako š_to se umiješao u gomilu i presvukao u trenerku. Doveli su Delić
Medu, mog kolegu, i njegova dva sina. Mlađi sin mu je bolovao od
epilepsije. Dočekali su ih ovi "Vukovarci" riječima: "Gdje ste vi,
ustaše, dosad?" i odmah su ih počeli tući. Medo je molio da ne tuku
ovog mlađeg sina jer je bolestan. Bane je odmah pucao malom u glavu i
rekao: "Neće više bit’ bolestan!" Onda je taj Bane ubio i starijeg
Medinog sina, a onda i Medu. Za tri noći, koliko smo bili u toj sali,
pobijeno je na stotine ljudi (među njima su i Karić Ramo, Hodžić Džemal
i mnogi drugi). Onako pretučene ljude izvodili su napolje, trpali u
kontejner i žive palili. Taj kontejner stavili su nama pod otvoreni
prozor. Leševe su tovarili na konbi i kamion i bacali u Drinu. U
srijedu nam je Savo Babić rekao da se ne bojimo, da svi idemo u Kladanj
i da ćemo biti razmijenjeni. Strpali su nas po 120 ili 130 na kamione.
Bili smo svezani po desetorica. Onda je Savo Babić tražio da Hajrudin
Džafić siđe s kamiona, inače će nas sve pobiti. To je zato što je
Hajrudin stanovao pored kuće Katanić Žike zvanog Rodo, u čijoj kući se
nalazi skladište oružja. Žikin sin Mikan, inspektor, radio je za SDS.
Šešelj im je dolazio u kuću, a Hajro je sve to znao i vidio. S Hajrom
je s kamiona sišao i Karamujić Ibrahim. Ostavili su ih tu i
najvjerojatnije pobili. Nas su odvezli na Pale. Srpska milicija iz
Bratunca nas je odvezla. Mještani Pala, uglavnom civili, derali su se:
"Dajte da koljemo ustaše, da ih mi poubijamo!" Tu su prvi put napravili
naš spisak. Bilo nas je 430. U nekoj fiskulturnoj sali proveli smo tri
dana i dvije noći. Uslovi su bili grozni. Onda su nas prozivali, vezali
po desetoricu i trpali na kamione (150 ljudi na jedan kamion). Morali
smo pjevati srpske pjesme, a mještani i vojska gađali su nas praznim
flašama i kamenjem. U Visoko je stiglo nas 399. ostalih tridesetak
zarobljenika vjerojatno su pobijeni na Palama. Razmijenili su nas
civile za četnike.
Spreman sam ovu izjavu ponoviti pred bilo kojom međunarodnom organizacijom ili sudom koji za to budu zainteresovani.
U Zenici, 20. lipnja, 1992.
I S K A Z
Početkom
aprila 1992. godine SUP u Bratuncu podijeljen je na inicijativu
takozvanog srpskog MUP-a. Desetak dana bilo je zabranjeno kretanje
Ulicom "25. maj", gdje je bio smješten taj srpski MUP. Naređeno je
nesrpskom stanovništvu da preda oružje. Srpska milicija i naše komšije
Srbi tvrdili su da nam se neće ništa desiti, da oni samo žele da nas
zaštite. 10. aprila 1992. godine, u takozvani srpski MUP u Bratuncu
stigli su iz Novog Sada transporteri puni oružja. Štab takozvane srpske
TO nalazio se u Hotelu "Fontana". Komšije Srbi nisu htjeli da drže
zajedničke, mješovite straže s ostalima još od noći između 1. i 2.
aprila, 1992. godine. Moj prvi komšija, Jovo Novaković, ubjeđivao me da
ja i moja porodica i komšije ne treba da se bojimo i bježimo, da je on
odbio da primi oružje koje mu je nudio SDS. Međutim, u subotu, 9. maja,
1992. godine, uveče, cijela Jovina porodica (on, sin i žena) obukla je
vojne SMP uniforme. Vidio sam da imaju i oružje. U nedjelju, 10. maja
1992. godine, zapucalo se po Bratuncu sa svih strana. Komšije Srbi
opkolili su pola Bratunca. Pojačanje im je došlo iz Milića i iz
Ljubovije. Bili su maskirani (pletene kape i čarape na glavi). Nosili
su četničke kokarde. Ovi maskirani pitali su me ispred moje kuće imam
li oružje. Predao sam im pištolj i dozvolu. Onda mi je Ćirković rekao
da svi trebamo ići na igralište da damo izjave. Tamo se već nalazilo
šest do sedam hiljada civila. Rekli su nam (ovi maskirani) da ćemo svi
biti prebačeni u napuštene srpske kuće u Kladnju, a da će Srbi koji su
otišli iz Kladnja doći u naše kuće u Bratunac. Oko 18:00 sati naredili
su nam da povadimo sve iz džepova i ostavimo na jednu gomilu. Petorica
– šestorica kupili su novac i nakit u putne torbe. Meni je prišao jedan
od njih (također maskiran) i pitao gdje su mi marke: "Priznaj gdje su
ti marke, nemoj da te vodim u salu pa da vidiš kako Srbi tuku!" Ja
devize nisam imao. Rekli su nam da izađemo svi u igrališta. Na kapiji
su odvajali muškarce od petnaest do pedeset godina starosti na jednu, a
žene, djecu i starce na drugu stranu. Miroslav Deronjić, predjednik
SDS-a, prošao je pored nas zarobljenika. Efendija Mustafa Mujkanović
pitao ga je šta će biti s nama. Deronjić je odgovorio: "Nemoj me ništa
pitat’! Neće vam ništa bit’! Idete svi za razmjenu." Žene i djecu su
odvezli negdje u kamionima. Nas su sproveli glavnom ulicom prema
Osnovnoj školi "Vuk Karadžić". Još uvijek nismo znali o čemu se radi,
zbog čega oni sve to čine. Onda smo u sali te OŠ vidjeli dvadesetak
pretučenih ljudi. Bilo je među njima i mrtvih. Umrlih od batinjanja.
Ovi ostali su bili izobličeni od batina. Nismo ih mogli sve ni
prepoznati. Ja sam među njima prepoznao braću Husić (Nedžib i Hašim),
Ibrahimović Hasana, i Karamujić Ibrahima. Ove pretučene i mrtve bacali
su u jedan dio sale. Nas 500 ili 600 ugurali su unutra. One koji nisu
mogli da stanu unutra, pobili su automatskim puškama ispred sale. Onda
su ušli "Vukovarci": neki Bane, Mrki, Makedonac, Zoka Makedonac; ukupno
njih desetak. Počeli su nas tući metalnim cijevima, drškama sjekira i
motika, kundacima. Tukli su sve redom. Ljudi su se sabijali u ćošak.
Tako su ugušena devetorica. Tukli su nas cijelu noć. Bilo je užasno
vruće. Oni su donosili sebi piće, posipali su se pivom i pili. Fejzo
Raškalj, pekar, pravio je hljeb za srpsku TO u "Fontani". Njega su tu
pred nama natjerali da napiše račun za taj hljeb, a onda da ga pojede.
On je to učinio. Tukli su ga neprestano. Ubili su ga u utorak, 12.
maja, tu u sali, a onda su doveli njegovog brata da vidi kako su ubili
Fejzu i kako će i njega tako ubiti. Naše komšije obukli su uniforme i
čuvali stražu ispred sale dok su nas ovi tukli i ubijali. Znam da je
stražu čuvao Živanović Bubo, moj komšija, i Nikola, konobar. Psovali su
nam tursku i muslimansku majku i Aliju. U ponedjeljak, 11. maja, 1992.
godine počeli su nas prozivati po nekakvim spiskovima. Prozvan je Izet
Ahmić, predsjednik MBO, zatim Safet Delić i Hasan Ibrahimović. Njih
trojicu su tukli, tjerali ih da iznose mrtve na kombi (novi
zerobljenici iz okolnih sela su stalno pristizali), da čiste parket od
krvi. U srijedu, 13. maja, ubili su Izeta i Hasana. Safet se spasio
tako š_to se umiješao u gomilu i presvukao u trenerku. Doveli su Delić
Medu, mog kolegu, i njegova dva sina. Mlađi sin mu je bolovao od
epilepsije. Dočekali su ih ovi "Vukovarci" riječima: "Gdje ste vi,
ustaše, dosad?" i odmah su ih počeli tući. Medo je molio da ne tuku
ovog mlađeg sina jer je bolestan. Bane je odmah pucao malom u glavu i
rekao: "Neće više bit’ bolestan!" Onda je taj Bane ubio i starijeg
Medinog sina, a onda i Medu. Za tri noći, koliko smo bili u toj sali,
pobijeno je na stotine ljudi (među njima su i Karić Ramo, Hodžić Džemal
i mnogi drugi). Onako pretučene ljude izvodili su napolje, trpali u
kontejner i žive palili. Taj kontejner stavili su nama pod otvoreni
prozor. Leševe su tovarili na konbi i kamion i bacali u Drinu. U
srijedu nam je Savo Babić rekao da se ne bojimo, da svi idemo u Kladanj
i da ćemo biti razmijenjeni. Strpali su nas po 120 ili 130 na kamione.
Bili smo svezani po desetorica. Onda je Savo Babić tražio da Hajrudin
Džafić siđe s kamiona, inače će nas sve pobiti. To je zato što je
Hajrudin stanovao pored kuće Katanić Žike zvanog Rodo, u čijoj kući se
nalazi skladište oružja. Žikin sin Mikan, inspektor, radio je za SDS.
Šešelj im je dolazio u kuću, a Hajro je sve to znao i vidio. S Hajrom
je s kamiona sišao i Karamujić Ibrahim. Ostavili su ih tu i
najvjerojatnije pobili. Nas su odvezli na Pale. Srpska milicija iz
Bratunca nas je odvezla. Mještani Pala, uglavnom civili, derali su se:
"Dajte da koljemo ustaše, da ih mi poubijamo!" Tu su prvi put napravili
naš spisak. Bilo nas je 430. U nekoj fiskulturnoj sali proveli smo tri
dana i dvije noći. Uslovi su bili grozni. Onda su nas prozivali, vezali
po desetoricu i trpali na kamione (150 ljudi na jedan kamion). Morali
smo pjevati srpske pjesme, a mještani i vojska gađali su nas praznim
flašama i kamenjem. U Visoko je stiglo nas 399. ostalih tridesetak
zarobljenika vjerojatno su pobijeni na Palama. Razmijenili su nas
civile za četnike.
Spreman sam ovu izjavu ponoviti pred bilo kojom međunarodnom organizacijom ili sudom koji za to budu zainteresovani.
U Zenici, 20. lipnja, 1992.
{loadposition user18}
