Srpski zločini u BIH
Bratunac – br003
PREZIME: xxxxxxxx
IME, IME OCA: xxxxxxx
GODINA ROĐENJA: 1958.
MJESTO ROĐENJA:
PREBIVALIŠTE: Bratunac
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
ZAPOSLENJE:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO:
NACIONALNOST: Musliman
IME, IME OCA: xxxxxxx
GODINA ROĐENJA: 1958.
MJESTO ROĐENJA:
PREBIVALIŠTE: Bratunac
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
ZAPOSLENJE:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO:
NACIONALNOST: Musliman
Dajem sljedeći
I S K A Z
"Arkanovci"
i "Šešeljevci"su do 09. 04. 1992. godine već pobili pedesetak ljudi u
Bratuncu. Nalazili smo leševe naših komšija na obali Drine.Među žrtvama
je bila porodica Nešković (Siniša Nešković je optužen da je sakrio neke
Muslimane). Ubijen je i Milutin, komandir srpske milicije u Bratuncu i
to zato što se pobunio protiv genocida nad Muslimanima u Bratuncu i
okolini.
09. 04.
1992. god. došlo je do masovnog hapšenja muslimanskog življa od strane
srpskog MUP-a Bratunovac. Tog dana sam i ja bio uhapšen na putu prema
igralištu. Na to igralište u Bratuncu doveli su oko 2.000 mještana
Muslimana, a sve pod izgovorom da ih žele zaštititi od "Arkanovaca" i
"Šešeljevaca". Nakon što sam uhapšen, mene su ti mupovci odveli pravo u
svoj MUP i tu tražili da im predam pušku, ja nisam imao nikakvo oružje.
Ia MUP-a te tzv. srpske milicije odveli su me u Osnovnu školu "Vuk
Karadžić". Tamo su me Branko Jovanović iz Sikirića, opština Bratunovac
i još jedan čije ime ne znam, bacili na parket i tukli me nogama
zahtjevajućo ponovo da im dam oružje koje nisam imao. Zatim su me
tjerali da napišem deset Muslimana kojima sam, mavodno, davao oružje.
Zatim su me iz te kancelarije odveli u salu, tamo se nalazilo
dvadesetak mještana Muslimana koje su tukli željeznim cijevima, drškama
krampova i kundacima.
Mene
su tukli po bubrezima, htjeli su da me kolju, Branko Jovanović je
rekao: "Sad ćeš vidjeti kako Srbin tuče!" i udario me puškom u prsa.
Rebra su mi polomljena na tom mjestu. Onako pretučene, odveli su nas na
igralište među ostale taoce. Tu su došli "Arkanovci" i "Šešeljevci" i
svima nam oduzeli dokumente, novce i zlato. Sve dokumente su zapalili.
Zatim su nas sve izveli na igralište, odvojili muškarce na jednu a žene
i djecu na drugu stranu. Žene i djesu strpali su u autobus i odvezli u
Kladanj, kako smo kasnije saznali. Muškarce su odvezli u salu O.Š. "Vuk
Karadžić".
Tu
su nas tukli, prozivajući po nekakvim spiskovima (prvo one zaposlene u
opštini, MUP-u, prosvjeti). Do ponoći tog 09. 04. 1992. ubili su od 30
do 50 ljudi. Među zločincima su bili: Boro Bučalina, Branislav (zv.
Bane) iz Šabca, Zoka zv. Makedonac i Mrki iz Milića, opština Bratunac
(otac mu je iz Sasa, opština Srebrenica).
Čuo
sam da im je dnevnica bila 500 DM. Mi smo se povlačili po zidu,
pokušavajući se skloniti od batina. Tako je 9 ljudi umrlo od gušenja.
Pred nas 600 zarobljenika izveli su hodžu Mustafu Mujkanovića iz Suha,
opštine Bratunovac. Tukli su ga po leđima tražeći da se prekrsti, i da
podigne tri prsta (mnogi su, natjerani batinjanjem, već držali podignut
taj znak). Mustafa ništa od toga nije htio da učini. Ponovo su ga
tukli, zatim su mu nožem probili vrat. Hodža se onesvjestio.
Još
dvaput su ga uboli nožem i tako je izdahnuo. Nas su nastavili tući,
maltretirati i ubijati tu u sali, a onda i na Palama, gdje su nas
odveli prije razmjene. Palili su leševe pobijenih u kontejnerima pored
prozora i tjerali nas da sve to gledamo i gutamo dim.
Mislim da
je pobijeno ukupno oko 300 ljudi iz Bratunca. Među njima su: Hodžić
Džemo (kapetan TO), Safet Karić, Ramo Karić, Mensur Husić, Mumin
Selimović, Kiram Mujić, Zaim Huseinović, Dževad Karić, Zekir
Gušić,Šukrija Grušić, Asim Mujčić, Osman Mujčić, Medo Verlašević, Fehim
iz SUP-a, Halilović Osman (insp. SUP-a), Hasanović Hasib (direktos
sred. centra).
Spreman sam ovu izjavu ponoviti pred bilo kojom međunarodnom organizacijom ili sudom koji za to budu zainteresovani.
16. lipnja 1992.
I S K A Z
"Arkanovci"
i "Šešeljevci"su do 09. 04. 1992. godine već pobili pedesetak ljudi u
Bratuncu. Nalazili smo leševe naših komšija na obali Drine.Među žrtvama
je bila porodica Nešković (Siniša Nešković je optužen da je sakrio neke
Muslimane). Ubijen je i Milutin, komandir srpske milicije u Bratuncu i
to zato što se pobunio protiv genocida nad Muslimanima u Bratuncu i
okolini.
09. 04.
1992. god. došlo je do masovnog hapšenja muslimanskog življa od strane
srpskog MUP-a Bratunovac. Tog dana sam i ja bio uhapšen na putu prema
igralištu. Na to igralište u Bratuncu doveli su oko 2.000 mještana
Muslimana, a sve pod izgovorom da ih žele zaštititi od "Arkanovaca" i
"Šešeljevaca". Nakon što sam uhapšen, mene su ti mupovci odveli pravo u
svoj MUP i tu tražili da im predam pušku, ja nisam imao nikakvo oružje.
Ia MUP-a te tzv. srpske milicije odveli su me u Osnovnu školu "Vuk
Karadžić". Tamo su me Branko Jovanović iz Sikirića, opština Bratunovac
i još jedan čije ime ne znam, bacili na parket i tukli me nogama
zahtjevajućo ponovo da im dam oružje koje nisam imao. Zatim su me
tjerali da napišem deset Muslimana kojima sam, mavodno, davao oružje.
Zatim su me iz te kancelarije odveli u salu, tamo se nalazilo
dvadesetak mještana Muslimana koje su tukli željeznim cijevima, drškama
krampova i kundacima.
Mene
su tukli po bubrezima, htjeli su da me kolju, Branko Jovanović je
rekao: "Sad ćeš vidjeti kako Srbin tuče!" i udario me puškom u prsa.
Rebra su mi polomljena na tom mjestu. Onako pretučene, odveli su nas na
igralište među ostale taoce. Tu su došli "Arkanovci" i "Šešeljevci" i
svima nam oduzeli dokumente, novce i zlato. Sve dokumente su zapalili.
Zatim su nas sve izveli na igralište, odvojili muškarce na jednu a žene
i djecu na drugu stranu. Žene i djesu strpali su u autobus i odvezli u
Kladanj, kako smo kasnije saznali. Muškarce su odvezli u salu O.Š. "Vuk
Karadžić".
Tu
su nas tukli, prozivajući po nekakvim spiskovima (prvo one zaposlene u
opštini, MUP-u, prosvjeti). Do ponoći tog 09. 04. 1992. ubili su od 30
do 50 ljudi. Među zločincima su bili: Boro Bučalina, Branislav (zv.
Bane) iz Šabca, Zoka zv. Makedonac i Mrki iz Milića, opština Bratunac
(otac mu je iz Sasa, opština Srebrenica).
Čuo
sam da im je dnevnica bila 500 DM. Mi smo se povlačili po zidu,
pokušavajući se skloniti od batina. Tako je 9 ljudi umrlo od gušenja.
Pred nas 600 zarobljenika izveli su hodžu Mustafu Mujkanovića iz Suha,
opštine Bratunovac. Tukli su ga po leđima tražeći da se prekrsti, i da
podigne tri prsta (mnogi su, natjerani batinjanjem, već držali podignut
taj znak). Mustafa ništa od toga nije htio da učini. Ponovo su ga
tukli, zatim su mu nožem probili vrat. Hodža se onesvjestio.
Još
dvaput su ga uboli nožem i tako je izdahnuo. Nas su nastavili tući,
maltretirati i ubijati tu u sali, a onda i na Palama, gdje su nas
odveli prije razmjene. Palili su leševe pobijenih u kontejnerima pored
prozora i tjerali nas da sve to gledamo i gutamo dim.
Mislim da
je pobijeno ukupno oko 300 ljudi iz Bratunca. Među njima su: Hodžić
Džemo (kapetan TO), Safet Karić, Ramo Karić, Mensur Husić, Mumin
Selimović, Kiram Mujić, Zaim Huseinović, Dževad Karić, Zekir
Gušić,Šukrija Grušić, Asim Mujčić, Osman Mujčić, Medo Verlašević, Fehim
iz SUP-a, Halilović Osman (insp. SUP-a), Hasanović Hasib (direktos
sred. centra).
Spreman sam ovu izjavu ponoviti pred bilo kojom međunarodnom organizacijom ili sudom koji za to budu zainteresovani.
16. lipnja 1992.
{loadposition user18}
