Iskazi

Brčko – bc008

PREZIME:                                                       xxxxxxxx
IME, IME OCA:                                            xxxxxxxx
GODINA ROĐENJA:                         1932.
MJESTO ROĐENJA:                         
PREBIVALIŠTE:                                             Blaževac, opć. Brčko
PRIVREMENI BORAVAK:                                       
STRUČNA SPREMA:                                    
ZANIMANJE:                                                
BRAČNO STANJE:                                       
DRŽAVLJANSTVO:                                      
NACIONALNOST:                                        Hrvat

I S K A Z
Pretučen
i ponižen, pognute glave, jedva je izgovarao: "Ja sam xxxxxxx, rođen
1932. u selu Blaževac, opć. Brčko. Nisam imao oružje, poljodjelac sam i
to jedino znadem raditi. Ne krijem da sam Hrvat, ali nikome ništa nisam
skrivio…"
Koliko
je puta ovaj starina izgovorio te riječi povraćajući krv pred
zločincima u četničkim uniformama? Onoliko puta koliko je njegovo krhko
tijelo moglo izdržati udarce "oslobodilaca". Sve je zapravo počelo
padom njegova sela koga su krvnici prvo opljačkali, a potom zapalili.
Bježeći ispred četničke kame osjećao je nesnošljive bolove pri svakom
iskoraku ne pomišljajući da će mu ta kama jednoga dana zasvijetliti
pred utonulim očima, da će s nje osjetiti miris krvi i pomiriti se sa
smrću.
Vidio sam
iz neposredne blizine da dolazi vojska pa sam sam sebi rekao "bježi".
To sam i učinio skrivajući se po njivama odakle sam gledao kako mi kuća
gori, kako iz nje iznose i vrijedne i manje vrijedne stvari, kako
ponovo dolaze na mjesto paljevine. Moja je kuća gorjela deset puta, a
ja sam izgladnjeo, gotovo bez snage želio doći u njene ruševine makar
mi to bilo posljednji put. Punih pet mjeseci skrivao sam se po njivama
i šumama preživljavajući samo od voća, a onda sam odlučio – idem na
svoj zapaljeni prag, u nijemu tišinu koju je jedino remetio povremeni
lavež moga psa koji je tu ostao – kazuje xxxxxxxxx iz brčanskog sela
Blaževac.
Privukavši
se najbližem kanalu i promatrajući ruševine trgnuo ga je grubi glas
"Poznaješ li me?" Bio je to njegov susjed Srbin Ratko Čolić s
dvanaestogodišnjim sinom. Naredio mu je da s njim pođe njegovoj kući, a
nakon prve prospavane noći, odmah ga je ujutro odvezao u silos.
Oko
silosa je bilo mnogo srpske vojske koja je jedva dočekala žrtvu. Odmah
su me počeli udarati po glavi i grudima. Dolazila su ih po petorica, a
kada bi me do smrti pretukla odlazili su s pitanjem "Gdje ti je
oružje?". Posljednjim atomima snage odgovarao sam da ga nemam, ali oni
se na to nisu osvrćali. Njima je bilo najvažnije mučiti me do
iznemoglosti. Od silnih udaraca čizmamam po glavi i trbuhu, glava mi je
otekla, izgubio sam sluh, a od unutarnjeg krvarenja, jedva sam mogao
pričati. Jednoga jutra došao je jedan od njih i odveo me u jednu sobu
gdje su već bila trojica četnika. Jedan je imao dugu bradu, drugi je
bio mlađi do zuba naoružan, a trećeg sam prepoznao. Bio je to moj
susjed Pero Šarkanj. Upitali su me gdje sam sakrio oružje, a kada sam
im rekao da ga nemam, izvukli su me van i nastavili tući.
Onako
napola mrtvog ubacili su me u vojni kamion i odvezli u Pelagićevo gdje
su me zatvorili u tamošnju prodavaonicu, pokraj veterinarske stanice.
Tih dana su u tu prostoriju ubacili još osmoricu isprebijanih ljudi iz
Turića. U devet sati navečer došla su petorica četnika i nastavili svoj
zločinački pir. Mrcvarili su nas i tako mjesec i pol. Posljednji mjesec
tukli su i domaće Srbe koje su sve više zatvarali zbog toga što su
odbijali ići ili su pobjegli s bojišta. Svu vlast držali su Srbi na
strane, pa su često bili grubi prema domaćim Srbima za koje su govorili
da je bolje da su mrtvi i da ih sve treba otjerati ustašama pred cijev
– kaže Vinko.
Nakon
boravka u Pelagićevu Vinka su s još dvojicom zatočenika ponovo
prebacili u Brčko. Cijelim putem četnici su pucali, veselili se,
prijetili žrtvama ubojstvom nesvjesni da bi im smrt možda značila kraj
muka. U samom Brčkom, gradu bijede i užasa, koji su se osjećali na
svakom koraku, Vinka su ponovno ispitivali i tukli, a one koje nisu
mogli izdržati mučenja odvozili su u noć – u smrt!
Za
svaki naš odgovor uslijedili bi udarci, jer naše mučitelje nije
zanimalo što govorimo, oni su željeli našu smrt, laganu smrt na mukama.
kada su me jednom pitali koliko imam djece i kada sam rekao – šestero,
oborili su me na zemlju i satima tukli, a onda sam se morao podići, jer
je to bila jedina nada da ću dočekati sutrašnji dan. Naši mučitelji
bili su uglavnom sa strane, ččak i iz Srbije, a domaći Srbi su nas
tretirali za počinjene zločine, iako su znali da smo bili u svojim
kućama, bespomoćni i poniženi. U Brčkom i Pelagićevu Srbi su učinili
stravične zločine, a sada to čine i prema domaćim Srbima koji shvaćaju
da više nisu slobodni, nego su – poniženi.
Koliko
je puta Vinko Mijatović gledao smrti u oči, koliko je puta prizivao, a
opet poželio slobodu? Jednog dana ponovno su ga s još dvojicom ubacili
u vojni kamion i pod prijetnjom smrću vozili okolnim puteljcima.
Posljednji puta vozili su ih ravnicom iza koje su ostali opustošeni
šumarci."Znači li to da nas vode u smrt, hoće li nas ubiti i baciti u
neku od jama?" Ta pitanja još više su im pričinjavala bol.
Na
kraju ravnice ugledali smo u blizini drugi kamion. Naredili su nam da
iziđemo i tamo krenemo. Vukli smo nogu za nogom, a kada smo ugledali na
drugoj strani vojnike, pomislili smo da je s našim životima gotovo. Tek
kada smo stigli, shvatili smo da to nisu četnici, nego naši. Bili smo
na slobodi. Sada sam živ, ali ne više zdrav. četnici su mi uništili
zdravlje – sada slabo čujem, još osjećam bolove zbog unutarnjeg
krvarenja pa su se i liječnici začudili kako sam od posljedica mučenja
mogao preživjeti? To je čudo, a možda je i moja sloboda pravo čudo –
veli na kraju xxxxxxxxxxxxx
Tako
"čudo" mnogi Hrvati i Muslimani iz bračanske općine nisu dočekali.
Ubijeni su i bačeni u neku od masovnih grobnica. To istočeka i domaće
Srbe. I velika Srbija ima svoju cijenu, a do jučer su se u nju kleli.

{loadposition user18} 

Još sličnih članaka

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back to top button