Brčko – bc003

PREZIME:                                                       Maksimović
IME, IME OCA:                                              Cvijetin
GODINA ROĐENJA:                         1970.
MJESTO ROĐENJA:                          Lukavac, SO Brčko
PREBIVALIŠTE:                                            
PRIVREMENI BORAVAK:                                       
STRUČNA SPREMA:                         Završena osnovna škola
ZANIMANJE:                                    
BRAČNO STANJE:                                        Neoženjen
DRŽAVLJANSTVO:                                      
NACIONALNOST:                                        Srbin

Dajem sljedeći
I S K A Z
Mobilizirao
me je Bogdan Maričić u Srpsku vojsku 07.05.1992. god. Obukli su me u
JNA uniformu, ali svi su bili Srbi u toj uniformi. U tu jedinicu nas je
mobilizirano oko 500 ljudi. Bogdan Maričić je bio predsjednik SDS-a.
Raspoređivani smo po mjestima i to na stražarska gdje mi je bio
zadatkak da budem u Luka u Brčkom, od 07. do 17.05.1992. god. Nakon
toga sam bježao kući pa sam uhićen u Donje Rahiče.
Uhvatili
su me mještani Hrvatske nacionalnosti i sada sam zarobljen i to od
18.05.1992. god. Ja sam bio u logoru u Luki kao čuvar u Brčkom. U tom
logoru su bili Hrvati i Muslimani, žene i muškarci. U logoru je bilo
500-600 ljudi. Držali smo ih u hangarima. To su bili civili, kupili su
mještane.
U tom
logoru kao čuvari su bili iz Srbije isto i to Arkanovci i Šešeljevci.
Oni su došli u Brčko da ratuju i to kao specijalci. Zapovjednik logora
mi nije poznat. Većina njih su čuvali logor, odvodili su i dovodili
ljude. Ljude su odvodili u kafiteriju i na Savu gdje su ih ubijali. To
sam čuo od kolega Srba, a i vidio sam da su odvozili mrtve ljude.
Nošeni su mrtvi i to mnogo, ubijali bi ih po nekoliko 1-3 i odnosili.
Najveći
broj ubijenih je oko 80 ljudi. Ubijali su puškom, klali su ih. U logoru
je bilo žena nešto manje od muškaraca. Svi su bili iz okolice Brčkog.
Svi su držani zajedno. To su bila dva hangara, tu je prije bio utovar i
istovar robe u luki na Savi u Brčkom. Ljudi su spavali na podu, na
betonu, hranu su im davali jednom dnevno.
Ljudi
su ubijani tj. iza hangara. Ubijali su Arkanovci i Šešeljevci i domaći
Srbi. Ljude su jednostavno izabrali iz grupe i ubijali, birali su neke,
a neke ne, jednostavno prozovu ili izaberu 10-15 ljudi. Arkanovci i
Šešeljevci su tjerali da ih ubijemo i silujemo. Iza hangara ima kuća
gdje smo to radili.
 
Došli
su dvojica Dino i Čova i to Arkanovci specijalci imali su maskirne
uniforme, ošišani, imali su crne pletene kape, vunene sa oznakom belog
orla. Njihova imena ne znam jer su se međusobno tako zvali. Oni su bili
glavni za stražu.
17.05.1992.
god. mene su prisilili da to radim. Oni su bili iz Srbije. Imali su
govor, akcent iz Srbije, a i rečeno je da su došli iz Srbije.
17.05.1992. god. poslije podne, dali su mi nož da zakoljem troje ljudi,
bio je nož širok oko 3 cm, oštar, zašiljen, Dino mi ga je dao. Imao je
drvenu dršku. To nije bio uobičajeni nož.
Odveli
su me pred hangare i izveli troje ljudi da zakoljem. Tu je njih bilo
5-6 koji su izvodili i to svi iz Srbije. Taj dan sam ja bio jedini
domaći Srbin da izvršavam. Rekli su mi da to troje zakoljem. Oni su mi
rekli da zakoljem, a ovi su rekli ako nećeš mi ćemo tebe zaklati. On je
tada kada sam ja rekao da ne znam klati uzeo je moju ruku i sa njom
zaklao čovjeka, onda mi je naredio da zakoljem slijedeću dvojicu.
Prvo
je uzeo moju ruku svojom i ubo nožem čovjeka u vrat. Osjetio sam i
vidio krv tog čovjeka. Tog čovjeka koga sam ubo nožem dvojica, trojica
su ga držali. Moju ruku je držao Diljo. Ubijeni čovjek je imao oko 40
god., srednjeg rasta. Gledao sam u njega kad sam ga ubo nožem, bio sam
u depresiji… od tih ljudi koji su me natjerrali.
Ostali
su se oko mene smijali. I mene su ismijavali "kakav si ti Srbin da ne
možeš zaklati, mi smo došli 400 km da se borimo". Nadalje su me
natjerali da ja ovu dvojicu koljem, ako ih ne zakoljem, oni će me
zaklati. Ja sam zaklao dvojicu ne znam kako su izgledali, bili su
jadni, poderani, mučeni, vidjele su se rane i modrice od udaranja po
njima.
Njih su
držali dok sam ja klao. Više njih su ih držali. Ja sam ubio drugog i
trećeg čovjeka na taj način. Ubio sam ih sa strane, umrli su nakon
kratkog vremena. Na meni je malo bilo krvi i na šakama. Rekli su mi da
ja nisam nekakav četnik, koljač i tada su doveli 80 ljudi, da vide kako
pucam. To mi je rekao njihov zapovjednik.
Dali
su mi novu pušku i dali okvirove da pucam, njih su poredali uza zid,
neki polusrušen. Ja sam pucao i njih i to samo…. i to iz automatske
puške kragujevke, neki su bili još ranjeni ali kada su mene odvali,
čuli su se još pucnjevi. To se sve dešavalo iza hangara. Kada sam pucao
u njih bio sam udaljen oko 15 m od njih. Kada sam pucao kretao sam se
oko 2 m, odakle sam pucao.
To
je trajalo oko 1-2 min. točno vremenski ne znam koliko je trajalo, mene
su poslije odveli u neku u neku prostoriju. Ne znam kako su odabirali,
ja sam bio vani kada su ovi u hangaru izdvajali. Tu je bilo ljudi svih
dobi. Kada sam pucao ciljao sam rafalno po grudima. Dali su mi 4 okvira
da pucam i iskoristio sam  tri i pol okvira. Rekli su mi da nisam
nikakav "četnik" da vidimo kakav si "muškarac".
Odveli
su me u jednu prostorijicu, zatvorenu, i to je bila kao neka
kancelarija od hangara i ima posebna vrata i ulaz. U prostoriji su mi
rekli tu imaš 12 ženskih. Tu je bilo 12 žena i tu sam ih zatekao i
rekli su mi da ih silujem. Bilo ih je od 12 do 24 god. Bile su Hrvatice
i Muslimanke. Skinuli su ostali Srbi jednu djevojku, njih oko 5-6, a
2-3 su je skinuli, imala je oko 15 god., imala je plavu kratku kosu,
niža i deblja.
Ona
ništa nije rekla, sve su bile uplašene. Oni su bili sa strane i rekli
da ih diram i silujem. Ostali su komentirali da nismo nikakvi borci
dovešćemo mi vas još. Meni su rekli da se skinem i da legnem na nju, ja
nisam imao od straha pravu reakciju, natjerali su me da legnem i da
imam snošaj, odnosno da je silujem. Silovao sam tu djevojku, ne znam i
ja sam kako sam to uradio nisam imao osjećaj da to radim.
Imao
sam erekciju ali nisam ništa osjećao. Svršio sam i šišao sa nje. Ona je
bila uplašena, jadna ništa nije rekla. Ostali Srbi su bili sa strane i
gledali i psovali me kako sam slab muškarac. Nisam vidio, ali siguran
sam da su Arkanovci i Šešeljevci to isto radili. Natjerali su me da
ostale diram za grudi i polne organe, i oni su to isto radili i
pokazivali mi kako oni to rade.
Ostali
su ih svlačili, a ja sam ih dirao za polne organe i grudi. Taj dan su
me tjerali da liježem na njih ali nisam imao više erekcije. Bilo je
među ovima koji su me na to tjerali kao da su pod utjecajem droge,
urlikali su, skakali kao životinje, smijali se, zviždali. Sigurno da su
žene tjerali na nastrane radnje, da puše.
Inače
ti četnici su prije bili u Bijeljini i onda su došli u Brčko. Te grupe
su se smjenjivale i to u grupama koje su ubijale u logorima. Nama
stražarima nije bio dozvoljen pristup u logoru tako da ne znam da li je
bilo trudnih. Glavni u logoru su bili zapovjednici iz Srbije. Žene iz
logora ne znam dali su izvodili 19.05.1992. god. sam pobjegao bojeći se
da me ponovo ne prisile da to ponovo ne radim.
Bojeći
se toga pobjegao sam. Bio sam uplašen za sebe da će me ubiti i pobjegao
sam. Uveče sam krenuo u svoje selo. Krenuo sam sa prijateljem
Slobodanom Panićem. Naišli smo na seosku patrolu mislim Hrvatsku i oni
su nas predali u policiju. Ja vjerujem u Boga, morao sam ovo da kažem i
priznam. Nisam ovdje u pritvoru mučen, niti bilo gdje.
Po
mom mišljenju ova grupa je to radila da osvoji teritorij da istrijebi
narod i da Brčko bude srpsko koje nikad nije bilo, mislim i da su i
silovanja vršili u tu svrhu, da se narodu dade strah da bježi od kuća.
To zaključujem po tome što su htjeli da navuku mržnju i Srpskom narodu
u Bosni. To su postizali klanjem i silovanjem.
Ovaj iskaz dajem dobrovoljno i bez prisile, a potpisom svake stranice ovog iskaza potvrđujem njenu autentičnost.
Orašje, 14. prosinca 1992.
Iskaz dao:
Cvijetin Maksimović

---