Brčko – bc002
IME, IME OCA: xxxxxx
GODINA ROĐENJA: xxxxxxx.
MJESTO ROĐENJA:
PREBIVALIŠTE: Brčko
PRIVREMENI BORAVAK:
STRUČNA SPREMA:
ZANIMANJE:
ZAPOSLENJE:
BRAČNO STANJE:
DRŽAVLJANSTVO:
NACIONALNOST: Musliman
I S K A Z
Svjedok koji ne traži diskreciju.
05.05.
kada je bio napad na Brčko, nas tri muškarca i dvije žene sklonili smo
se u podrum kuće u kojoj smo stanovali. Nakon izvjesnog vramena čuli
amo glasove trojice muškaraca koji su govorili da imamo tri minuta da
se predamo, a u suprotnom će baciti bombu. Dao sam odmah jednoj od žena
košulju da je pokaže kao znak predaje.
Četnici koje smo sreli vani
imali su zelene beretke što me je iznenadilo, jer je njihova propaganda
uvijek govorila za Muslimane da nose zelene beretke. Otjerali su nas
pred Dom zdravlja u Brčkom i cijelo vrijeme tukli kundacima. Jedna
starica je po udarcima pala i ostala ležati. Skupljeni narod su tu
razdvojili tako što su 180 do 200 muškaraca odveli u džamiju. Ta grupa
je tu ostala četiri dana, a ja sam već poslije 48 sati prebačen na
drugo mjesto.
U džamiji smo na obrednom mjestu "abdesthani" morali vršiti nuždu.
Prvu hranu dobili smo nakon 48 sati. Kazne za najmanju primjedbu su
bile od udaranja batinom po dlanu do odsijecanja uha, nosa i skakanja
sa stola na grudni koš. Sve se to dešavalo u Domu zdravlja.
Mladić
Musliman kojeg su u gradu zvali "Sarajka", razapet je na križ usred
grada. O tome su nam pričali svi koji su pristizali pa i sami četnici.
Imao je 27-30 godina. Umro je na križu. Optužen je da je nekada silovao
jednu Srpkinju.
Nakon
48 sati 100-120 ljudi odveli su u restoran preduzeća "Laser". Noću je
dolazio četnik kojeg su zvali Ranko, star oko 30 godina. Prozivao bi
ljude po prezimenu i pred zgradom ih klao. Stražari bi tražili da legnu
na zemlju tako da nam nisu više bili na vidiku, nego tek kada oni odu i
kada smo se mogli primaći prozoru i vidjeli ljude prerezana vrata.
U
susjednoj prostoriji do restorana bilo je desetak žena različitog
uzrasta. Taj Ranko je silovao ženu-majku dvoje djece, a i njena majka
je bila prisutna. To znamo po vrisci koja se jasno čula. Ranko je iz
sela Potočari.
Noću
07. 05. prebačen sam u logor "Luka", u stvari pristanište na Savi. To
je bio carinski magacin sa prozorima visokim 4 m. Stakla su bila
razbijena. Sedam dana smo sjedili na betonu gusto stisnuti. Dvojici od
mladića od 16 god. ugradili su nešto veličine zrna graha ispod kože na
ramenu, i mi smo predpostavljali da su to mikrofoni i da prisluškuju
šta govorimo. Ljude iz SDA i razne druge prezimenom su prozivali po
trojicu da izađu, nakon čega smo čuli tri metka, a oni se više nisu
vraćali.
Inače
su sve radili u simbolici broja tri, kao što se krste sa tri prsta. Ja
sam kroz odškrinuta vrata hangara vidio da su te ljude stavljali da
bočno legnu sa glavom na trotoaru blizu šahta gdje je krv oticala.
Krvnici su bili iz okolice Bijeljine i iz Srbije. To znamo jer su vrlo
često pijani pričali sa nama nepovezano. Po ekavskom dijalektu su iz
"Crne Trave". Glavni koljač u ovom logoru zvao se Goran Jelisić iz
okoline Bijeljine.
Njegova
četa drži relej na Majevici. O tome su pričali njegovi drugovi. Bio je
koljač i major JNA kao i jedan kojeg poznajem kao mašinovođu na
riječkim brodovima.
Do
16. 05. svako su veče ubijali između 25 i 30 ljudi. Zadnji je ubijen
Avdo Karić koji je stanovao u istoj kući sa mnom, i koji je sa mnom bio
u podrumu. Došli su noću u 12 sati sa crvenim kapama i jedan je rekao:
"Tri dobrovoljca mi trebaju". U dvorištu upravne zgrade "Lasera"
šesnaestogodišnja Monika, vanbračno dijete Vere, ga je gađala i
pogodila u rame, a "Major" ga je dokrajčio.
Poslije
16. 05. prestala su direktna ubijanja, ali smo vidjeli leševe ljudi
koje su dovozili. Do 16. 05. su ubijene bacali u Savu gole, a poslije
su ih spaljivali u kafeteriji. Ljudi su doveženi osobnim vozilima iz
grada i u prvo vrijeme u Potočarima zatrpavani u masovne grobnice,
zatim odvoženi kamionima hladnjačama da bi na kraju bili spaljivani u
kafeteriji. To mjesto se nalazi na putu iz Brčkog prema fabrici
"Interplet". Jedan dan dovezli su 10-20 mladića starih 18-20 godina,
golih sa isčupanim polnim organima. Imali su odsječene i uši i noseve.
Ztočenici su služili za utovar i istovar leševa. Četnik zvani Ilija
prijetio je i nama, ručno od žice debele 12 mm, napravljenom spravom,
sličnom makazama.
U
donjem dijelu, žica je uvijena tako da omogućava čupanje. Od ukupno
1.500 zatočenih u logoru, 120 je spašeno i izašlo na osnovu neke
intervencije i pomoću novaca. Oko 35 ljudi ne znam kako se spasilo.
Zadnjih deset dana su puštali uz potvrdu da se nećemo vratiti i da se
odričemo sve imovine, i sa određenim pravcem kretanja. Ja sam se spasio
kada sam jedan dan rizikovao i pretrčao do kancelarije Dragiše
Tešanovića, bivšeg insp. policije i rekao mu: "Tako ti Boga Dragiša,
zašto me držiš 52 dana. Da sam ja na tvom mjestu, ti nebi bio ni 24
sata". Pitao me je zar sam još živ, i pustio me.
Otišao
sam Hdžovićima, čija je kuća udaljena 100 m od logora. Nije mi jasno
kako tu kuću nisu dirali četnici koji su imali neki punkt u kući preko
puta. Onda smo čuli da puštaju iz Brčkog sve one koji potpišu da se
odriču imovine i obavezu da ako se ne vrate za tri dana da se nemaju
pravo vratiti. To je radio Žarko Damjanac, jedan od zamjenika komandira
kojeg poznajem. Potvrdu i danas posjedujem.
13.
05. sjeo sam na autobus za Novi Sad, i u putu su nas stalno pregledali.
U Subotici smo sjeli na voz i stigli do srpsko-madžarske granice. U
luci je ostalo 120 ljudi većinom do 30 god. starosti. Čuli smo da su
prebačeni u Petkoviće kod Bijeljine, a najmlađe u neki rudnik u Srbiji.
Od događaja u gradu saznao sam da su Hrvate ubijali odmah. Kao i da su
silovali svije kćeri Ramiza Hadžimahovića, koje su iskoristile jednu
priliku, pustile plin i izazvale eksploziju u kojoj su izgorjele.
Ramiz
Hadžimahović je u TO BiH u Rahiću. U Brezovom polju otvoren je
logor-bordel sa djevojčicama i djevojkama iz Brčkog. Jednog Srbina koji
je htio spasiti jednog Muslimana sa 500 DM ubio je "Arkanovac", nakon
što mu je naredio da klekne kao Musliman. Raznio mu je glavu hicem iz
puške.
