Srpski zločini u BIH
Brčko – bc001a
Dajem sljedeći
I S K A Z
GENOCID U BRČKOM
I S K A Z
GENOCID U BRČKOM
"Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo
sa strahom i gladovanje, i time što ćete gubiti imanja, živote i
ljetine. A Ti obraduj izdržljive."
Okupacija
BiH od strane Srbije, Crne Gore i bosanskih eksponenata SDS politike
svoj osnovni cilj je imala u etničkom teritorije takozvane Srpske
Republike Bosne i Hercegovine na tri etničke regije i pripajanjem
srpske regije matici Srbiji, kako bi se stvorila Velika Srbija u okviru
bivše Jugoslavije. Način realizacije ovog političkog cilja ostvarivao
se genocidom nad muslimanskim i hrvatskim narodom i to:
a) fizičkim uništavanjem pripadnika muslimanskog i hrvatskog naroda
b) uništavanjem kulturnih, duhovnih i materijalnih objektivizacija
njihova povijesna trajanja na ovim prostorima.
c)
uništavanjem etničkog supstrata (Muslimana) nasilnim prevođenjem na
hrišćanstvo (pravoslavlje) i masovnim silovanjem djevojaka i žena.
Oblici
provođenja genocida morali su do te mjere biti stravični (kako po
obimu, tako i po načinu egzekucije) kako bi proizveli trajnu mržnju
spram srpstva i srpskog naroda uopšte, što bi u svojim konzekvencama
onemogućilo bilo kakav zajednički život na tlu Bosne i Hercegovine za
dugi niz godina. Tim bi se dovelo u pitanje transcedentalno jedinstvo
multikonfesionalne, multikulturne i multinacionalne bosanske zajednice,
stečeno povijesnim iskustvom zajedničkog života, u okviru kojeg je
bosanski socijalno-politički subjekt, bar potencijalno, egzistirao, ne
u formi logosa,
nego dialogosa (razgovora i interakcije kultura,
konfesija i nacija) i da bi se uništila BiH kao politička zajednica,
njenim rastakanjem na izolirane monade, među kojima bi svaki razgovor
bio onemogućen.
Ovakav
način etničkog čišćenja mogao se realizirati samo oživljavanjem srpskih
kolektivnih frustracija, oživljavanjem resantimana prisutnih u srpskoj
mitologiji, kako bi se pokrenuo talas srpskog neobarbarizma koji bi u
ime navodno ugroženog srpstva činio takve zločine za koje je i sada
teško povjerovati da su mogući. Politika etničkog čišćenja
paradigmatičan prikaz svoje realizacije nalazi u općini Brčko.
OPĆINA BRČKO
Općina
Brčko nalazi se u sjeveroistočnoj Bosni, na rijeci Savi koja je spaja s
hrvatskim selom Gunjom. Prije rata u njoj je živjelo 87 332 stanovnika
od čega 26% Hrvata, 20% Srba, 45% Muslimana i 17,13% ostalih. Kad se
uzme u obzir da je u kategoriji "ostalih" najveći broj
Muslimana-Bošnjaka, onda se Brčko može tretirati kao općina s apsolutno
većinskim muslimanskim stanovništvom, naročito kao urbani populus.
Danas
je Brčko postalo simbol stradanja muslimanskog naroda nad kojim je u
ovom ratu počinjena takva masovna egzekucija koja trajno dovodi u
pitanje dalju opstojnost tog starog europskog naroda islamske
vjeroispovijesti na ovim prostorima.
Ova
općina je imala tu nesreću da se nađe na velikosrpskom koridoru koji je
trebao obezbjediti teritorijalni integritet takozvanih srpskih
republika na tlu bivše Jugoslavije saobraćajnicom koja ide od Srbije
preko Bijeljine-Brčkog-Lončara i dalje prema Krajinama, te je zbog toga
etničkim čišćenjem (genocidom) mrala postati srpska općina.
Kao
i većina bosansko-hercegovačkih gradova, tako je i Brčko rat dočekalo
nespremno. Muslimanski merhamet i dugogodišnja dresiranost za ulogu
građanina drugog reda učinilo je da Muslimani, kao većinsko
stanovništvo, ali i Hrvati (koji pretežno žive na selu) rat dočekaju
nespremno i gotovo nenaoružani, za razliku od brčanskih Srba koje je
SDS i bivša JA dobro naoružala. Mislilo se političkim pregovorima i
političkim ustupcima oko podjele općine na srpsku, hrvatsku i
muslimansku riješiti spor i kad je bilo očigledno da je podjela daleko
od pravedne. To je bilo puko zavaravanje koje će se kasnije skupo
platiti jer je stvaralo lažnu nadu da se mir može sačuvati.
Uvod
u rat bilo je rušenje mosta na Savi. U ranim jutarnjim satima, 30.
travnja, 1992. godine, odjeknule su dvije strahovite eksplozije od
kojih su popucala sva stakla u gradu. Pritom je poginulo 60 ljudi koji
su se tog jutra zatekli na mostu. Dijelovi tijela mogli su se naći po
obližnjim ulicama. Rušenjem mostova na Savi prekinuta je cestovna i
željeznička veza sa susjednom Republikom Hrvatskom.
Sutradan,
1. svibnja, uslijedila je okupacija grada. Srpski specijalci,
"arkanovci" i "šešeljevci" kao i domaći četnici iskoristili su navodno
armijsko obezbjeđenje mira u gradu da zauzmu sve značajnije objekte:
poštu, radio, TV…
Te
večeri, kao i 2. svibnja, SDS-ovci su isprovocirali sukob na sastavu MZ
Grčica, u kojoj žive pretežno Srbi i MZ Dizdaruša gdje žive pretežno
Muslimani kako bi imali ispriku za napad na muslimanska gradska naselja
i masovan dolazak "arkanovaca", "šešeljevaca" i drugih četničkih
zločinaca iz Bijeljine i Srbije.
Muslimani
i Hrvati u panici napuštaju grad i prigradska naselja i bježe u okolna
muslimanska i hrvatska naselja: Palanku, Brku, Gornji Rahić, Zovik,
Maocu. Oko 20 000 izbjeglica s još 30 000 mještana tih sela smješta se
na malom prostoru bez adekvatnih uslova za život i bez ikakve
komunikacije sa spoljnim svijetom. Nažalost, veliki broj Muslimana koji
su kasno shvatili što se dešava, ostali su u okupiranom gradu, na
milost i nemilost četničkoj kami.
Iako
je grad gotovo bez otpora okupiran u prigradskim naseljima, Klancu,
Dizdaruši, Broduši, 4. julu, Merajama, Mujkiću, Gluhakovcu, s pretežno
muslimanskim stanovništvom, organizira se otpor agresoru. Tu se
zaustavlja prodor četnika.
U
okupiranom gradu započinje teror nad civilnim stanovništvom. Sama
činjenica da je u srpskim konc-logorima u Brčkom, Luci, sportskoj
dvorani Partizan, Laseru, iza hotela Posavina, SUP-u, pored rijeke
Brke, kao i u gradskim naseljima Kolobari, Merajema i Mujkići na
najbrutalniji način ubijeno preko 5000 nedužnih civila, neke procjene
govore i o cijelih 7000, da su opljačkana i popaljena sva muslimanska
naselja, da su sravnjene sa zemljom tri gradske džamije, da je većina
ostalih razrušena avio ili artiljerijskim projektilima, da su preorana
gradska mezarja, govori o genocidnosti jedne politike i prakse koja se
provodi u srcu Europe na kraju 20. stoljeća, pred licem takozvanog
civiliziranog svijeta.
ETNIČKO ČIŠĆENJE
a) Fizička likvidacija
Proces
etničkog čišćenja u Brčkom započinje 2. svibnja, 1992. godine dolaskom
srpskih specijalaca, "arkanovaca" i "šešeljevaca" da bi u tih nekoliko
prvih dana u SUP-u, iza hotela Posavina, trgovačkom centru, pored
rijeke Brke ubijene više stotina nedužnih civila. Ljudi su jednostavno
izvođeni iz kuća i ubijani ili na kućnom pragu, na dvorištu ili na
ulici. Oni Srbi koji nisu pristajali na takve zločine bili su bez
milosti likvidirani. Niz je primjera kada su brčanski Srbi morali
okrvaviti ruke krvlju svojeg komšije Muslimana kako i sam ne bi
nastradao.
Time je
ujedno i započeo proces destruiranja bosanskog zajedništva u Brčkom,
proizvodnjom etničke mržnje među narodima koji su stoljećima zajedno
živjeli.
Nakon
okupacije užeg jezgra grada, 3. svibnja nastavlja se agresija na
muslimanska gradska naselja. Ulaskom "arkanovaca", "šešeljevaca",
"Belih orlova" i domaćih četnika u MZ Kolobaru, Meraje i Mujkiće, u
podrumima tih gradskih naselja gdje se je sklonilo civilno
stanovništvo, smrt je našlo preko 600 Muslimana. Oni koji su imali
sreću da prežive odvođeni su u obližnje džamije (Drvena džamija kod
Doma zdravlja i Bijela džamija) gdje su maltretirani, mučeni, tjerani
na perverzne radnje, ubijani da bi nakon toga preživjele deportovali u
specijalno napravljene logore.
Potresna
je priča o ocu i sinu iz Mujkića koji su držeći se za ruke čekali smrt
ili priča o majci s petero djece koja je molila četnike da joj ne ubiju
djecu. Ipak su ih ubili.
U
prostorije brčanskog SUP-a ljudi su odvođeni radi utvrđivanja
identiteta, batinjanja i ubijanja. Strahotna su svjedočenja ljudi
kojisu tu dovedeni. Jedan od njih, N. S., ovako opisuje to
isljeđivanje: "U prolazu prema sobi br. 4 čuo sam vrisak Seada K. kome
su zaboli sjekiricu između plećki. U tom momentu je uhapšeni Hasan J.
pokušao pobjeći. Međutim, četnici su ga stigli na prolazu između
mesnice i Turis agencije i tu ubili, sasuvši rafal u njega. U istom
trenutku se začuo pucanj na drugom katu zgrade SUP-a, da bi zatim
dvojica momaka iznijeli na prvi kat Amira N. zvanog F. mrtvog. Naredili
su meni i još dvojici uhapšenih da ga odnesemo ispred kina Radnik. Dok
sam nosio Amira vidio sam da ima ustrijelnu ranu u predjelu potiljka, a
naknadno sam saznao da ga je ubio Goran Jelišić. Hasana J. smo ubacili
direktno u hladnjaču za prijevoz mesa, a seada K. smo ostavili zajedno
s Amirom N., ispred kina Radnik. Četnici su hladnjačom odvozili
pobijene civile u nepoznatom pravcu.
Čisteći
dalje ulicu ispred SUP-a, a zatim Zanatskog centra, vdio sam da su kod
kontejnera odveli Ahmeta, zvanog P. i tu ga ubili, zajedno s još jednim
plavim momkom čije ime ne znam. Tu su ubili i brata jedne Ajše i još
jednog momka kojeg nisam mogao s leđa prepoznati, zatim sve one koji su
sa mnom čistili ulicu, a čija iemna ne znam. Sve se to dešavalo 7.
svibnja i sve te momke sam ja pretovario u hladnjaču Bimeksa. Goran
Jelišić mi je rekao da ću biti zadnji, pošto sam dovoljno jak da mogu
leševe ubacivati u hladnjaču."
Tih
dana započinje sistematsko istrebljenje muslimanskog i hrvatskog naroda
općine Brčko u specijalno napravljenim logorima. Najpoznatiji od njih
je konc-logor Luka.
LUKA
U
tom riječnom preduzeću, na obali Save, vršena je masovna likvidacija
Muslimana i Hrvata. U njemu je na najbrutalniji način ubijeno oko 3000
ljudi. Logoraši su spavali na komadima papira, bez pokrivača. po
povratku s borbenih položaja četnici su vršili masovne torture nad
zatvorenicima. Zidovi hangara u kojima su bili smjećšteni, bili su
natopljeni krvlju mučenih ljudi.
Tijekom
noći odvođeno je po 100 ljudi i oni su nestajali bez traga. Ubijani su
na krajnje brutalan način. Cijev pištolja im je stavljena u usta, a
zatim je ispaljivan metak. Ubojstva su vršena i strijeljanjem, tako da
se poredalo desetak zatvorenika a onda ih se rafalom usmrtilo.
Kontejner-kamion je odvozio tijela nesretnika. Od 5. svibnja ubijeno je
preko 1500 ljudi. Masovna ubojstva započinjala su oko 7:00 p. m. i
trajala su cijelu noć.
Drugi
dan velikog muslimanskog praznika Kurban Bajrama, 12. lipnja, je krvav
dan za Muslimane. Četnici su smijući se za zaklane govorili da su
kurbani. Prema izjavi jednog četnika koji je zarobljen, a koji je jedno
vrijeme bio koljač u Luci, on sam je ubio preko 100 ljudi ubodom noža
ispod sljepoočnice ili udarce čekića po glavi.
U
luci je jedan od glavnih zapovjednika bio Goran Jelišić zvani Adolf
koji je tvrdio da je ubio 175 Muslimana i da mora ubiti još 25 kako bi
namirio na 200, zatim Ranko Ćesić, Monika (Bore) Ilić, kćerka
prostitutke Vere koja je činila nevjerojatne zločine, vadila utrobu
zatvorenicima razbijenom flašom, Rajko Rajčić koji se hvalio da je
napravio nož za klanje Muslimana i mnogi drugi.
Sportska dvorana PARTIZAN
U
sportskoj dvorani Partizan koja se nalazi u samom centru grada je prvih
dana okupacije grada provođena fizička likvidacija Muslimana i Hrvata.
Civili su dovođeni u salu, izdvajani i izvođeni ispred sale, mučeni i
ubijani. Prema izjavi jednog od zatođenika ispred sale je bilo toliko
krvi da se jednostavno nije moglo stati a da se ne ugazi u ljudsku krv.
Muškarci koji su imali mnogo djece su udarani između nogu, a mnogi su i
kastrirani.
Tu je
provođen i poseban oblik psihičke torture. Izabrala bi se nekolicina
ljudi. Onda bi im se reklo da će za određeno vrijeme biti ubijeni.
Davale bi im se cigarete da mogu prekratiti vrijeme. Ti ljudi su preko
noći postajalli starci.
BATKOVIĆ
Batković,
radni logor u blizini Bijeljine. U njemu je bilo zatočeno preko hiljadu
Brčaka. Od batinjanja je podleglo više desetina ljudi. Kakav je to
logor bio najbolje ćemo saznati iz izjave jednog od zatočenika tog
logora. "Sve logoraše dočekivali su četnici postrojeni u špalir, tako
da su ih pri prolazu mogli udarati čizmama, palicama, motkama debljine
flaše od kisele vode i to po svim dijelovima tijela. Ta metoda fizičkog
mučenja se ponavljala sve vrijeme logorovanja i to izjutra, prije nego
se pođe na prisilan rad i uvečer po povratku s prisilnog rada."
Uglavnom,
svi četnici-stražari su učestvovali u torturama i mučenjima, a posebno
su se isticali Fikret Piklić, iz okoline Bijeljine i Džemal Zahirović
zvani Spajzer. Spajzer je po izjavama očevidaca tri čovjeka ubio
kamenom, a jednom je slomio kičmu. Isticao se tu i neki Zoran iz
okoline Bijeljine koji je uvijek nosio masku, te Gligor Zarić, iz
okoline Goražda i Veselin Nikolić iz okoline Bijeljine.
b) KULTUROCID – uništavanje kulturnih i duhovnih objekata
Kao
što je uništavanje Brčkog započelo simboličkim granatiranjem još
nedovršene džamije u MZ Rijeke, tako se svih ovih mjeseci rata provodi
sistematsko uništavanje duhovnih i kulturnih objekata muslimanskog i
hrvatskog naroda općine Brčko. Želja da se devastira sve ono što
ukazuje na kulturu i duhovnost drugog proizlazi iz frustriranosti
plemenske svijesti novog barbarizma koji se širi balkanskim prostorima.
Ubiti, uništiti, prognati kako bi se širio sopstveni životni prostor i
paranoično čuvalo sopstvo (srpstvo) deviza je srpskog
nacional-socijalizma koji će na kraju skončati u samodestrukciji
sopstvenog naroda. Na tom putu sulude, paranoične svijesti za
uništavanjem Drugog u Brčkom su uništeni svi vjerski objekti
muslimanskog naroda.
Tako
su 17. svibnja, 1992. godine, sravnjene sa zemljom tri gradske džamije:
Savska-Atik džamija, stara preko 250 godina, koja se nalazi kraj utoke
rijeke Brke u rijeku Savu; Bijela-Džadid džamija, stara oko 200 godina,
na njenom mjestu je sada napravljeno parkiralište.
Isto
tako su uništene ili vidno oštećene: džamija u Begovači koja je
sustavnim djelovanjem četničke artiljerije potpuno uništena; džamija na
Brodu je trajno oštećena haubičkim i tenkovskim projektilima; džamija u
Dizdaruši je uništena tenkovskim i haubičkim projektilima; još
neizgrađena džamija u Rijekama čija je kupola izrešetana tenkovskim
projektilima, a njena unutrašnjost je spaljena; džamija u Gornjem
Rahiću je uništena direktnim pogotkom avionske rakete zrak-zemlja;
džamija u Šatorovicima je oštećena haubičkim i tenkovskim projektilima.
Mezarja u Brčkom su skrnavljena i preorana, a danas služe za ukopavanje četničke artiljerije.
Također
su oštećene: katolička crkva u Zoviku, oštećena avionskim i
artiljerijskim raketama; samostan i likovna galerija u Dubravama
oštećeni su tenkovskim projektilima; katolička crkva u Dubravama
izgrađena 1830. godine, teško je oštećena četničkim tenkovskim
projektilima; katolička crkva u Goricama izgrađena je 1912. godine i
gotovo u potpunosti uništena; katolička crkva u Poljacima je vidno
oštećena; katolička crkva u Krepšiću je sagrađena 1978. godine i teško
oštećena.
c) Spolno nasilje kao oblik genocida
Tabu
tema ili tema o kojoj se najmanje govori i piše a koja je izgleda
najbolniji dio opće tragedije je silovanje akcentirano muslimanskih
djevojaka i Đena. Masovnost silovanja i način njegove provedbve ukazuje
da se tu radi o sistemskom, unaprijed planiranom, politički motiviranom
spolnom nasilju, ako posebnom obliku genocida. Uživljavanjem
resantimana kolektivnih frustracija sadržanih u srpskoj mitologiji
(turski kompleks i izjednačavanje bosanskohercegovačkih Muslimana s
Turcima) pokrenuli su se atavizmi, kao motivacijska snaga, provedbe ove
genocidne politike.
Poznato
je da odmah nakon okupacije grada, na putu prema Bijelom Polju, u
kafani Vestfalija, Vera Simeunović, poznata prostitutka, inače majka
mnogo poznatije Monika-djevojčice monstruma, koja je u Luci vršila
masovne zločine, otvara bordel u koji su dovođene djevojke iz Brčkog na
iživljavanje četničkim zlikovcima. Nije se tu radilo o javnoj kući,
nego o kući strave i užasa u kojoj su četnici smirivali svoju "zlu krv"
koju je miloševićevsko-karadžička politika probudila orgijanjem nad
mladim djevojkama, masakriranjem njihovih tijela, odsjecanjem dojki,
guranjem tupih predmeta u čmar i drugim perverzijama. Tu se nije radilo
o nasilju radi sladostrašća, mspolnog užitka nego o potrebi za
zlostavljanjem i uništavanjem na najperverzniji način kako bi se
udovoljilo kolektivnim resantimanima oživljenim miloševićevskim
ritualno-političkim obnavljanjem mitske prošlosti. Većina tih nesretnih
djevojaka je nakon iživljavanja nad njima ubijena kako bi se izbrisali
tragovi ovih morbidnih zločina.Gole djevojke na ulicama, gotovo
životinjski krici iz Vestfalije su ono što očevici nose kao uspomenu na
te događaje.
Slišni
oblici morbidnog spolnog nasilja su se dešavali i u konc-logoru Luka. O
tome postoje svjedočenja preživjelih djevojaka, kao i četnika koji su
zarobljeni na frontu, a koji su bili, kako sami kažu, dežurni koljači u
Luci i egzekutori programiranih silovanja nad muslimanskim djevojkama i
ženama.
U Luci su
vršena spolna nasilja nad ženskim osobama od 13 do 60 godina. I tu se
nije radilo o klasičnom silovanju iz požude, nego o velikosrpskoj
proizvodnji potrebe za obečašćivanjem jednog naroda, ponižavanjem
njegovog ženskog roda, računajući na proizvodnju duboke i trajne
kolektivne traume zbog osjetljivosti muslimanske porodične etike spram
ovog oblika poniženja. Tu su srpski specijalci, "arkanovci" i
"šešeljevci" tjerali brčanske četnike na silovanje više stotina
Muslimanki.
Primjer
unaprijed smišljenog, politički motiviranog spolnog nasilja je potresna
priča o 50 djevojaka koje su u drugoj polovini lipnja na Capardama kod
Zvornika izvedene iz veće grupe žena, djece i staraca, koja je upućena
na razmjenu. Iz njihovih izjava se saznalo da su na Capardama četnici
izdvojili neudate djevojke i smjestili ih u Salon namještaja. Evo opisa
tih događaja jedne od djevojaka: "Već se smrkavalo, a nije bilo struje,
pa je jedan od čuvara upalio svijeću. Zatim su četnici izvodili, jednu
po jednu, uplašenu djevojku. Vodili su ih u barake, u šumu, neke u
kuću. Meni je prišao jedan i rekao: ‘Ti ustaj i izlazi.’ Došli smo do
jedne barake i ušli unutra. Tamo je bio krevet. Naredio mi je da se
skinem. Ja sam ga plačući molila da to ne čini. On je odgovorio: ‘Hoćeš
li da te sad zakoljem."
Neke
od tih djevojaka nikad se nisu oporavile od preživljenog šoka. Ostao je
na njihovom licu samo tup pogled, pogled koji je izgubio svaku nadu da
bilo šta dobra više može vidjeti. Mnoge od tih djevojaka su zadržane
kako ne bi mogle prekinuti eventualnu trudnoću. Time se svjesno
pokušava produbiti trauma ovih djevojaka, njihovih porodica kao i šire
zajednice.
Niz je
primjera silovanja žena pred njihovim muževima ili silovanja kćerki
pred očevima i majkama koji potvrđuju tezu o karakteru tog oblika
genocida. I hotel "Galeb" je četnicima služio kao javna kuća, ali sve
što se tamo dešavalo samo potvrđuje gore iznesene primjere.
Na
kraju prenesimo razmišljanje jedne od tih nesrećnica o uzrocima takvog
ponašanja četnika: "Što se tiče uzroka takvog ponašanja Srba, mislim da
je uzrok u samim genima, obzirom da po onome što se dešavalo u Brčkom,
po svim tim nelogičnim zvjerstvima bez povoda i razloga i njihovoj
mržnji prema svemu što nije srpsko, s pravom se može izvući takav
zaključak. Za njih nije postojao nevin Musliman, ili manje kriv. Svi su
oni bili krivi i svi su bili kažnjavani istom mjerom."
Konstatacija
ove djevojke je u globalu točna, samo što se tu umjesto gena kao uzroku
takvog ponašanja radi o kulturnim kodovima ponašanja, zavedenim u
kolektivnoj memoriji, a koji se obnavljaju kroz mitologiju i rituale i
koji se u određenom momentu instrumentaliziraju za aktuelne ciljeve
politike. Time ponašanje četnika, mada zločinačko i perverzno, biva
logična konsekvenca postavljenih ciljeva velikosrpske politike. Zadatak
i jeste bio proizvesti kolektivno ludilo oživljavanjem kolektivnih
mitoloških frustracija kako bi se počinili takvi zločini nad
Muslimanima koji bi s jedne strane populaciono reducirali ovaj narod i
učinili ga političkim i kulturno nebitnim faktorom, te s druge strane
proizveli mržnju koja bi svaki dalji život učinila nemogućim.
Sudbina
ili nešto drugo dodijelila je bosanskohercegovačkim Muslimanima tu
nesreću da svoju tragičnu istoriju moraju ponavljati. Svaka nova
generacija mora proći put nedužnog stradalništva samo zato što su
Muslimani/muslimani. Ova posljednja generacija prolazi kroz takve
strahote koje trajno dovode u pitanje daljnju opstojnost tog starog
europskog naroda na ovim prostorima.
U Brčkom, veljača 1993.
sa strahom i gladovanje, i time što ćete gubiti imanja, živote i
ljetine. A Ti obraduj izdržljive."
Okupacija
BiH od strane Srbije, Crne Gore i bosanskih eksponenata SDS politike
svoj osnovni cilj je imala u etničkom teritorije takozvane Srpske
Republike Bosne i Hercegovine na tri etničke regije i pripajanjem
srpske regije matici Srbiji, kako bi se stvorila Velika Srbija u okviru
bivše Jugoslavije. Način realizacije ovog političkog cilja ostvarivao
se genocidom nad muslimanskim i hrvatskim narodom i to:
a) fizičkim uništavanjem pripadnika muslimanskog i hrvatskog naroda
b) uništavanjem kulturnih, duhovnih i materijalnih objektivizacija
njihova povijesna trajanja na ovim prostorima.
c)
uništavanjem etničkog supstrata (Muslimana) nasilnim prevođenjem na
hrišćanstvo (pravoslavlje) i masovnim silovanjem djevojaka i žena.
Oblici
provođenja genocida morali su do te mjere biti stravični (kako po
obimu, tako i po načinu egzekucije) kako bi proizveli trajnu mržnju
spram srpstva i srpskog naroda uopšte, što bi u svojim konzekvencama
onemogućilo bilo kakav zajednički život na tlu Bosne i Hercegovine za
dugi niz godina. Tim bi se dovelo u pitanje transcedentalno jedinstvo
multikonfesionalne, multikulturne i multinacionalne bosanske zajednice,
stečeno povijesnim iskustvom zajedničkog života, u okviru kojeg je
bosanski socijalno-politički subjekt, bar potencijalno, egzistirao, ne
u formi logosa,
nego dialogosa (razgovora i interakcije kultura,
konfesija i nacija) i da bi se uništila BiH kao politička zajednica,
njenim rastakanjem na izolirane monade, među kojima bi svaki razgovor
bio onemogućen.
Ovakav
način etničkog čišćenja mogao se realizirati samo oživljavanjem srpskih
kolektivnih frustracija, oživljavanjem resantimana prisutnih u srpskoj
mitologiji, kako bi se pokrenuo talas srpskog neobarbarizma koji bi u
ime navodno ugroženog srpstva činio takve zločine za koje je i sada
teško povjerovati da su mogući. Politika etničkog čišćenja
paradigmatičan prikaz svoje realizacije nalazi u općini Brčko.
OPĆINA BRČKO
Općina
Brčko nalazi se u sjeveroistočnoj Bosni, na rijeci Savi koja je spaja s
hrvatskim selom Gunjom. Prije rata u njoj je živjelo 87 332 stanovnika
od čega 26% Hrvata, 20% Srba, 45% Muslimana i 17,13% ostalih. Kad se
uzme u obzir da je u kategoriji "ostalih" najveći broj
Muslimana-Bošnjaka, onda se Brčko može tretirati kao općina s apsolutno
većinskim muslimanskim stanovništvom, naročito kao urbani populus.
Danas
je Brčko postalo simbol stradanja muslimanskog naroda nad kojim je u
ovom ratu počinjena takva masovna egzekucija koja trajno dovodi u
pitanje dalju opstojnost tog starog europskog naroda islamske
vjeroispovijesti na ovim prostorima.
Ova
općina je imala tu nesreću da se nađe na velikosrpskom koridoru koji je
trebao obezbjediti teritorijalni integritet takozvanih srpskih
republika na tlu bivše Jugoslavije saobraćajnicom koja ide od Srbije
preko Bijeljine-Brčkog-Lončara i dalje prema Krajinama, te je zbog toga
etničkim čišćenjem (genocidom) mrala postati srpska općina.
Kao
i većina bosansko-hercegovačkih gradova, tako je i Brčko rat dočekalo
nespremno. Muslimanski merhamet i dugogodišnja dresiranost za ulogu
građanina drugog reda učinilo je da Muslimani, kao većinsko
stanovništvo, ali i Hrvati (koji pretežno žive na selu) rat dočekaju
nespremno i gotovo nenaoružani, za razliku od brčanskih Srba koje je
SDS i bivša JA dobro naoružala. Mislilo se političkim pregovorima i
političkim ustupcima oko podjele općine na srpsku, hrvatsku i
muslimansku riješiti spor i kad je bilo očigledno da je podjela daleko
od pravedne. To je bilo puko zavaravanje koje će se kasnije skupo
platiti jer je stvaralo lažnu nadu da se mir može sačuvati.
Uvod
u rat bilo je rušenje mosta na Savi. U ranim jutarnjim satima, 30.
travnja, 1992. godine, odjeknule su dvije strahovite eksplozije od
kojih su popucala sva stakla u gradu. Pritom je poginulo 60 ljudi koji
su se tog jutra zatekli na mostu. Dijelovi tijela mogli su se naći po
obližnjim ulicama. Rušenjem mostova na Savi prekinuta je cestovna i
željeznička veza sa susjednom Republikom Hrvatskom.
Sutradan,
1. svibnja, uslijedila je okupacija grada. Srpski specijalci,
"arkanovci" i "šešeljevci" kao i domaći četnici iskoristili su navodno
armijsko obezbjeđenje mira u gradu da zauzmu sve značajnije objekte:
poštu, radio, TV…
Te
večeri, kao i 2. svibnja, SDS-ovci su isprovocirali sukob na sastavu MZ
Grčica, u kojoj žive pretežno Srbi i MZ Dizdaruša gdje žive pretežno
Muslimani kako bi imali ispriku za napad na muslimanska gradska naselja
i masovan dolazak "arkanovaca", "šešeljevaca" i drugih četničkih
zločinaca iz Bijeljine i Srbije.
Muslimani
i Hrvati u panici napuštaju grad i prigradska naselja i bježe u okolna
muslimanska i hrvatska naselja: Palanku, Brku, Gornji Rahić, Zovik,
Maocu. Oko 20 000 izbjeglica s još 30 000 mještana tih sela smješta se
na malom prostoru bez adekvatnih uslova za život i bez ikakve
komunikacije sa spoljnim svijetom. Nažalost, veliki broj Muslimana koji
su kasno shvatili što se dešava, ostali su u okupiranom gradu, na
milost i nemilost četničkoj kami.
Iako
je grad gotovo bez otpora okupiran u prigradskim naseljima, Klancu,
Dizdaruši, Broduši, 4. julu, Merajama, Mujkiću, Gluhakovcu, s pretežno
muslimanskim stanovništvom, organizira se otpor agresoru. Tu se
zaustavlja prodor četnika.
U
okupiranom gradu započinje teror nad civilnim stanovništvom. Sama
činjenica da je u srpskim konc-logorima u Brčkom, Luci, sportskoj
dvorani Partizan, Laseru, iza hotela Posavina, SUP-u, pored rijeke
Brke, kao i u gradskim naseljima Kolobari, Merajema i Mujkići na
najbrutalniji način ubijeno preko 5000 nedužnih civila, neke procjene
govore i o cijelih 7000, da su opljačkana i popaljena sva muslimanska
naselja, da su sravnjene sa zemljom tri gradske džamije, da je većina
ostalih razrušena avio ili artiljerijskim projektilima, da su preorana
gradska mezarja, govori o genocidnosti jedne politike i prakse koja se
provodi u srcu Europe na kraju 20. stoljeća, pred licem takozvanog
civiliziranog svijeta.
ETNIČKO ČIŠĆENJE
a) Fizička likvidacija
Proces
etničkog čišćenja u Brčkom započinje 2. svibnja, 1992. godine dolaskom
srpskih specijalaca, "arkanovaca" i "šešeljevaca" da bi u tih nekoliko
prvih dana u SUP-u, iza hotela Posavina, trgovačkom centru, pored
rijeke Brke ubijene više stotina nedužnih civila. Ljudi su jednostavno
izvođeni iz kuća i ubijani ili na kućnom pragu, na dvorištu ili na
ulici. Oni Srbi koji nisu pristajali na takve zločine bili su bez
milosti likvidirani. Niz je primjera kada su brčanski Srbi morali
okrvaviti ruke krvlju svojeg komšije Muslimana kako i sam ne bi
nastradao.
Time je
ujedno i započeo proces destruiranja bosanskog zajedništva u Brčkom,
proizvodnjom etničke mržnje među narodima koji su stoljećima zajedno
živjeli.
Nakon
okupacije užeg jezgra grada, 3. svibnja nastavlja se agresija na
muslimanska gradska naselja. Ulaskom "arkanovaca", "šešeljevaca",
"Belih orlova" i domaćih četnika u MZ Kolobaru, Meraje i Mujkiće, u
podrumima tih gradskih naselja gdje se je sklonilo civilno
stanovništvo, smrt je našlo preko 600 Muslimana. Oni koji su imali
sreću da prežive odvođeni su u obližnje džamije (Drvena džamija kod
Doma zdravlja i Bijela džamija) gdje su maltretirani, mučeni, tjerani
na perverzne radnje, ubijani da bi nakon toga preživjele deportovali u
specijalno napravljene logore.
Potresna
je priča o ocu i sinu iz Mujkića koji su držeći se za ruke čekali smrt
ili priča o majci s petero djece koja je molila četnike da joj ne ubiju
djecu. Ipak su ih ubili.
U
prostorije brčanskog SUP-a ljudi su odvođeni radi utvrđivanja
identiteta, batinjanja i ubijanja. Strahotna su svjedočenja ljudi
kojisu tu dovedeni. Jedan od njih, N. S., ovako opisuje to
isljeđivanje: "U prolazu prema sobi br. 4 čuo sam vrisak Seada K. kome
su zaboli sjekiricu između plećki. U tom momentu je uhapšeni Hasan J.
pokušao pobjeći. Međutim, četnici su ga stigli na prolazu između
mesnice i Turis agencije i tu ubili, sasuvši rafal u njega. U istom
trenutku se začuo pucanj na drugom katu zgrade SUP-a, da bi zatim
dvojica momaka iznijeli na prvi kat Amira N. zvanog F. mrtvog. Naredili
su meni i još dvojici uhapšenih da ga odnesemo ispred kina Radnik. Dok
sam nosio Amira vidio sam da ima ustrijelnu ranu u predjelu potiljka, a
naknadno sam saznao da ga je ubio Goran Jelišić. Hasana J. smo ubacili
direktno u hladnjaču za prijevoz mesa, a seada K. smo ostavili zajedno
s Amirom N., ispred kina Radnik. Četnici su hladnjačom odvozili
pobijene civile u nepoznatom pravcu.
Čisteći
dalje ulicu ispred SUP-a, a zatim Zanatskog centra, vdio sam da su kod
kontejnera odveli Ahmeta, zvanog P. i tu ga ubili, zajedno s još jednim
plavim momkom čije ime ne znam. Tu su ubili i brata jedne Ajše i još
jednog momka kojeg nisam mogao s leđa prepoznati, zatim sve one koji su
sa mnom čistili ulicu, a čija iemna ne znam. Sve se to dešavalo 7.
svibnja i sve te momke sam ja pretovario u hladnjaču Bimeksa. Goran
Jelišić mi je rekao da ću biti zadnji, pošto sam dovoljno jak da mogu
leševe ubacivati u hladnjaču."
Tih
dana započinje sistematsko istrebljenje muslimanskog i hrvatskog naroda
općine Brčko u specijalno napravljenim logorima. Najpoznatiji od njih
je konc-logor Luka.
LUKA
U
tom riječnom preduzeću, na obali Save, vršena je masovna likvidacija
Muslimana i Hrvata. U njemu je na najbrutalniji način ubijeno oko 3000
ljudi. Logoraši su spavali na komadima papira, bez pokrivača. po
povratku s borbenih položaja četnici su vršili masovne torture nad
zatvorenicima. Zidovi hangara u kojima su bili smjećšteni, bili su
natopljeni krvlju mučenih ljudi.
Tijekom
noći odvođeno je po 100 ljudi i oni su nestajali bez traga. Ubijani su
na krajnje brutalan način. Cijev pištolja im je stavljena u usta, a
zatim je ispaljivan metak. Ubojstva su vršena i strijeljanjem, tako da
se poredalo desetak zatvorenika a onda ih se rafalom usmrtilo.
Kontejner-kamion je odvozio tijela nesretnika. Od 5. svibnja ubijeno je
preko 1500 ljudi. Masovna ubojstva započinjala su oko 7:00 p. m. i
trajala su cijelu noć.
Drugi
dan velikog muslimanskog praznika Kurban Bajrama, 12. lipnja, je krvav
dan za Muslimane. Četnici su smijući se za zaklane govorili da su
kurbani. Prema izjavi jednog četnika koji je zarobljen, a koji je jedno
vrijeme bio koljač u Luci, on sam je ubio preko 100 ljudi ubodom noža
ispod sljepoočnice ili udarce čekića po glavi.
U
luci je jedan od glavnih zapovjednika bio Goran Jelišić zvani Adolf
koji je tvrdio da je ubio 175 Muslimana i da mora ubiti još 25 kako bi
namirio na 200, zatim Ranko Ćesić, Monika (Bore) Ilić, kćerka
prostitutke Vere koja je činila nevjerojatne zločine, vadila utrobu
zatvorenicima razbijenom flašom, Rajko Rajčić koji se hvalio da je
napravio nož za klanje Muslimana i mnogi drugi.
Sportska dvorana PARTIZAN
U
sportskoj dvorani Partizan koja se nalazi u samom centru grada je prvih
dana okupacije grada provođena fizička likvidacija Muslimana i Hrvata.
Civili su dovođeni u salu, izdvajani i izvođeni ispred sale, mučeni i
ubijani. Prema izjavi jednog od zatođenika ispred sale je bilo toliko
krvi da se jednostavno nije moglo stati a da se ne ugazi u ljudsku krv.
Muškarci koji su imali mnogo djece su udarani između nogu, a mnogi su i
kastrirani.
Tu je
provođen i poseban oblik psihičke torture. Izabrala bi se nekolicina
ljudi. Onda bi im se reklo da će za određeno vrijeme biti ubijeni.
Davale bi im se cigarete da mogu prekratiti vrijeme. Ti ljudi su preko
noći postajalli starci.
BATKOVIĆ
Batković,
radni logor u blizini Bijeljine. U njemu je bilo zatočeno preko hiljadu
Brčaka. Od batinjanja je podleglo više desetina ljudi. Kakav je to
logor bio najbolje ćemo saznati iz izjave jednog od zatočenika tog
logora. "Sve logoraše dočekivali su četnici postrojeni u špalir, tako
da su ih pri prolazu mogli udarati čizmama, palicama, motkama debljine
flaše od kisele vode i to po svim dijelovima tijela. Ta metoda fizičkog
mučenja se ponavljala sve vrijeme logorovanja i to izjutra, prije nego
se pođe na prisilan rad i uvečer po povratku s prisilnog rada."
Uglavnom,
svi četnici-stražari su učestvovali u torturama i mučenjima, a posebno
su se isticali Fikret Piklić, iz okoline Bijeljine i Džemal Zahirović
zvani Spajzer. Spajzer je po izjavama očevidaca tri čovjeka ubio
kamenom, a jednom je slomio kičmu. Isticao se tu i neki Zoran iz
okoline Bijeljine koji je uvijek nosio masku, te Gligor Zarić, iz
okoline Goražda i Veselin Nikolić iz okoline Bijeljine.
b) KULTUROCID – uništavanje kulturnih i duhovnih objekata
Kao
što je uništavanje Brčkog započelo simboličkim granatiranjem još
nedovršene džamije u MZ Rijeke, tako se svih ovih mjeseci rata provodi
sistematsko uništavanje duhovnih i kulturnih objekata muslimanskog i
hrvatskog naroda općine Brčko. Želja da se devastira sve ono što
ukazuje na kulturu i duhovnost drugog proizlazi iz frustriranosti
plemenske svijesti novog barbarizma koji se širi balkanskim prostorima.
Ubiti, uništiti, prognati kako bi se širio sopstveni životni prostor i
paranoično čuvalo sopstvo (srpstvo) deviza je srpskog
nacional-socijalizma koji će na kraju skončati u samodestrukciji
sopstvenog naroda. Na tom putu sulude, paranoične svijesti za
uništavanjem Drugog u Brčkom su uništeni svi vjerski objekti
muslimanskog naroda.
Tako
su 17. svibnja, 1992. godine, sravnjene sa zemljom tri gradske džamije:
Savska-Atik džamija, stara preko 250 godina, koja se nalazi kraj utoke
rijeke Brke u rijeku Savu; Bijela-Džadid džamija, stara oko 200 godina,
na njenom mjestu je sada napravljeno parkiralište.
Isto
tako su uništene ili vidno oštećene: džamija u Begovači koja je
sustavnim djelovanjem četničke artiljerije potpuno uništena; džamija na
Brodu je trajno oštećena haubičkim i tenkovskim projektilima; džamija u
Dizdaruši je uništena tenkovskim i haubičkim projektilima; još
neizgrađena džamija u Rijekama čija je kupola izrešetana tenkovskim
projektilima, a njena unutrašnjost je spaljena; džamija u Gornjem
Rahiću je uništena direktnim pogotkom avionske rakete zrak-zemlja;
džamija u Šatorovicima je oštećena haubičkim i tenkovskim projektilima.
Mezarja u Brčkom su skrnavljena i preorana, a danas služe za ukopavanje četničke artiljerije.
Također
su oštećene: katolička crkva u Zoviku, oštećena avionskim i
artiljerijskim raketama; samostan i likovna galerija u Dubravama
oštećeni su tenkovskim projektilima; katolička crkva u Dubravama
izgrađena 1830. godine, teško je oštećena četničkim tenkovskim
projektilima; katolička crkva u Goricama izgrađena je 1912. godine i
gotovo u potpunosti uništena; katolička crkva u Poljacima je vidno
oštećena; katolička crkva u Krepšiću je sagrađena 1978. godine i teško
oštećena.
c) Spolno nasilje kao oblik genocida
Tabu
tema ili tema o kojoj se najmanje govori i piše a koja je izgleda
najbolniji dio opće tragedije je silovanje akcentirano muslimanskih
djevojaka i Đena. Masovnost silovanja i način njegove provedbve ukazuje
da se tu radi o sistemskom, unaprijed planiranom, politički motiviranom
spolnom nasilju, ako posebnom obliku genocida. Uživljavanjem
resantimana kolektivnih frustracija sadržanih u srpskoj mitologiji
(turski kompleks i izjednačavanje bosanskohercegovačkih Muslimana s
Turcima) pokrenuli su se atavizmi, kao motivacijska snaga, provedbe ove
genocidne politike.
Poznato
je da odmah nakon okupacije grada, na putu prema Bijelom Polju, u
kafani Vestfalija, Vera Simeunović, poznata prostitutka, inače majka
mnogo poznatije Monika-djevojčice monstruma, koja je u Luci vršila
masovne zločine, otvara bordel u koji su dovođene djevojke iz Brčkog na
iživljavanje četničkim zlikovcima. Nije se tu radilo o javnoj kući,
nego o kući strave i užasa u kojoj su četnici smirivali svoju "zlu krv"
koju je miloševićevsko-karadžička politika probudila orgijanjem nad
mladim djevojkama, masakriranjem njihovih tijela, odsjecanjem dojki,
guranjem tupih predmeta u čmar i drugim perverzijama. Tu se nije radilo
o nasilju radi sladostrašća, mspolnog užitka nego o potrebi za
zlostavljanjem i uništavanjem na najperverzniji način kako bi se
udovoljilo kolektivnim resantimanima oživljenim miloševićevskim
ritualno-političkim obnavljanjem mitske prošlosti. Većina tih nesretnih
djevojaka je nakon iživljavanja nad njima ubijena kako bi se izbrisali
tragovi ovih morbidnih zločina.Gole djevojke na ulicama, gotovo
životinjski krici iz Vestfalije su ono što očevici nose kao uspomenu na
te događaje.
Slišni
oblici morbidnog spolnog nasilja su se dešavali i u konc-logoru Luka. O
tome postoje svjedočenja preživjelih djevojaka, kao i četnika koji su
zarobljeni na frontu, a koji su bili, kako sami kažu, dežurni koljači u
Luci i egzekutori programiranih silovanja nad muslimanskim djevojkama i
ženama.
U Luci su
vršena spolna nasilja nad ženskim osobama od 13 do 60 godina. I tu se
nije radilo o klasičnom silovanju iz požude, nego o velikosrpskoj
proizvodnji potrebe za obečašćivanjem jednog naroda, ponižavanjem
njegovog ženskog roda, računajući na proizvodnju duboke i trajne
kolektivne traume zbog osjetljivosti muslimanske porodične etike spram
ovog oblika poniženja. Tu su srpski specijalci, "arkanovci" i
"šešeljevci" tjerali brčanske četnike na silovanje više stotina
Muslimanki.
Primjer
unaprijed smišljenog, politički motiviranog spolnog nasilja je potresna
priča o 50 djevojaka koje su u drugoj polovini lipnja na Capardama kod
Zvornika izvedene iz veće grupe žena, djece i staraca, koja je upućena
na razmjenu. Iz njihovih izjava se saznalo da su na Capardama četnici
izdvojili neudate djevojke i smjestili ih u Salon namještaja. Evo opisa
tih događaja jedne od djevojaka: "Već se smrkavalo, a nije bilo struje,
pa je jedan od čuvara upalio svijeću. Zatim su četnici izvodili, jednu
po jednu, uplašenu djevojku. Vodili su ih u barake, u šumu, neke u
kuću. Meni je prišao jedan i rekao: ‘Ti ustaj i izlazi.’ Došli smo do
jedne barake i ušli unutra. Tamo je bio krevet. Naredio mi je da se
skinem. Ja sam ga plačući molila da to ne čini. On je odgovorio: ‘Hoćeš
li da te sad zakoljem."
Neke
od tih djevojaka nikad se nisu oporavile od preživljenog šoka. Ostao je
na njihovom licu samo tup pogled, pogled koji je izgubio svaku nadu da
bilo šta dobra više može vidjeti. Mnoge od tih djevojaka su zadržane
kako ne bi mogle prekinuti eventualnu trudnoću. Time se svjesno
pokušava produbiti trauma ovih djevojaka, njihovih porodica kao i šire
zajednice.
Niz je
primjera silovanja žena pred njihovim muževima ili silovanja kćerki
pred očevima i majkama koji potvrđuju tezu o karakteru tog oblika
genocida. I hotel "Galeb" je četnicima služio kao javna kuća, ali sve
što se tamo dešavalo samo potvrđuje gore iznesene primjere.
Na
kraju prenesimo razmišljanje jedne od tih nesrećnica o uzrocima takvog
ponašanja četnika: "Što se tiče uzroka takvog ponašanja Srba, mislim da
je uzrok u samim genima, obzirom da po onome što se dešavalo u Brčkom,
po svim tim nelogičnim zvjerstvima bez povoda i razloga i njihovoj
mržnji prema svemu što nije srpsko, s pravom se može izvući takav
zaključak. Za njih nije postojao nevin Musliman, ili manje kriv. Svi su
oni bili krivi i svi su bili kažnjavani istom mjerom."
Konstatacija
ove djevojke je u globalu točna, samo što se tu umjesto gena kao uzroku
takvog ponašanja radi o kulturnim kodovima ponašanja, zavedenim u
kolektivnoj memoriji, a koji se obnavljaju kroz mitologiju i rituale i
koji se u određenom momentu instrumentaliziraju za aktuelne ciljeve
politike. Time ponašanje četnika, mada zločinačko i perverzno, biva
logična konsekvenca postavljenih ciljeva velikosrpske politike. Zadatak
i jeste bio proizvesti kolektivno ludilo oživljavanjem kolektivnih
mitoloških frustracija kako bi se počinili takvi zločini nad
Muslimanima koji bi s jedne strane populaciono reducirali ovaj narod i
učinili ga političkim i kulturno nebitnim faktorom, te s druge strane
proizveli mržnju koja bi svaki dalji život učinila nemogućim.
Sudbina
ili nešto drugo dodijelila je bosanskohercegovačkim Muslimanima tu
nesreću da svoju tragičnu istoriju moraju ponavljati. Svaka nova
generacija mora proći put nedužnog stradalništva samo zato što su
Muslimani/muslimani. Ova posljednja generacija prolazi kroz takve
strahote koje trajno dovode u pitanje daljnju opstojnost tog starog
europskog naroda na ovim prostorima.
U Brčkom, veljača 1993.
{loadposition user18}
